Fuzijski jazz u Varaždinu

Prošlo je dosta godina od posljednjih gostovanja poljskih jazz-glazbenika u Hrvatskoj. Od 5. do 7. svibnja dio našeg jazz-slušateljstva u Zagrebu i Varaždinu imao je prilike upoznati trojicu predstavnika današnjega poljskog jazza, igrom slučaja istih imena; saksofonista Marcina Nowakowskog, pijanista Marcina Urbana i gitarista Marcina Kukielu. Zagrebački nastupi tog trija, glazba kojeg je u medijima nazvana smooth jazzom (!?), bili su podređeni programskim potrebama sviranja trija u ambijentima prekosavskoga trgovačkog centra Avenue Mall te službenoga diplomatskog primanja u Veleposlanstvu Republike Poljske, u suradnji s kojim su nastupi bili i omogućeni. Tako se u punom autohtonom glazbenom izričaju u organizaciji Koncertnog ureda trio predstavio jedino kompletnim koncertom održanim 6. svibnja u Podrumskoj sceni Zvonimir Rogoz varaždinskoga Hrvatskog narodnog kazališta.

Marcin Nowakowski

Nadareni multiinstrumentalist Marcin Nowakowski svira sopran, alt i tenor-saksofon, učenik je i glasovitoga poljskog alt-saksofonista i trombonista Zbignewa Namyslowskog te plodan skladatelj. Posjeduje i međunarodna iskustva, a pod njegovim je imenom ostvareno i nekoliko kompaktnih ploča, od kojih vrijedi spomenuti dobitnike zlatnih ploča za solo albume Smooth Night i Better Days, dok je zadnji s naslovom Shine u suradnji s nekoliko stranih gostiju ostvaren nedavno u Los Angelesu. Zanimljive su u njegovoj biografiji i suradnje s Joseom Carrerasom. Pijanist Marcin Urban diplomirao je jazz i zabavnu glazbu na Muzičkoj akademiji u Katowicama, a stječe se dojam da je interpretativno i po edukaciji nekako najbliži fenomenu klasičnog i mainstream-jazza. Marcin Kukiela završio je studij gitare na Jazz fakultetu u Varšavi, no svestran je, pa se ne mogu zanemariti ni njegovi afiniteti prema glazbenom fenomenu rocka. Repertoar varaždinskoga koncerta temeljio se isključivo na originalnim skladbama, bez ijednog izvedenog jazz-standarda ili poznate balade. Bili su usto vezani i računalno na ranije snimljene matrice ritam-sekcije, što je svakako pojeftinilo nastupe. U njihovim, sa stajališta jazza ne uvijek inspirativnim, ali u zadanom stilskom okviru vrlo korektno odsviranim izvedbama, nije nedostajalo melodije, logičnih harmonijskih sljedova, kao ni efektnih kadenci i dobro uvježbanih krajeva, ali je u izvedbama, kao što u takvim stilskim opredjeljenjima nerijetko biva, nedostajalo swinga. Tako bismo jazz Trija Nowakowski, najavljen kao smooth, radi boljeg razumijevanja morali svakako zamijeniti terminom pop-rock-jazz, ili još prikladnije fuzijski jazz. Marcin Nowakowski u razgovoru nakon koncerta izjavio je da želi biti na tragu nečega popularnijeg što u američkom jazzu godinama rade pijanist George Duke, odnosno, na drukčiji način, gitarist George Benson.

I upravo je na takav popularniji i melodijski bogat način bio i izveden program Trija Nowakowski u Varaždinu, a od desetak bismo izvedenih skladbi izdvojili Snow Lion, Coming Home i March On. Nowakowski, nedvojbeno vrlo dobar improvizator snažna tona i energije, tek se u dodatku latio tenor-saksofona, svirajući ponajviše alt, i tek u dvjema izvedbama sopran-saksofon. Urban, svakako ključan član trija, svirao je električnu klavijaturu Yamaha mijenjajući spretno registre i brinući se istodobno za pokretanje snimljenih matrica s računala, dok se gitarista Kukielu kao solista nekako najmanje čulo.

Susret s novom generacijom poljskih džezista bio je svakako zanimljiv, jer se s obzirom na trendove nekih njihovih starijih kolega očekivalo da će izvoditi neku njihovu verziju danas aktualnoga free jazza, ili nešto slično, no to što su pokazali njihov je stilski izbor te mladi vrlo dobri instrumentalisti iz Trija Nowakowski svakako nisu razočarali, pogotovo kad se shvati da su kadri svirati i drukčiji jazz-repertoar, što su uostalom jednim zagrebačkim nastupom i dokazali.