Dramski pisac – temelj kazališta

Jedino su u Hrvatskoj oni od kojih kazalište započinje toliko „nepismeni“ i „uvredljivi za čitanje“ da se nagrade za dramu dodjeljuju – „glumačkoj interpretaciji“

Možda bi ovaj tekst trebalo započeti nagradnim pitanjem: čemu je posvećen hrvatski kazališni festival koji je u protekle 22 godine postojanja dodijelio 94 glumačke nagrade, po 21 nagradu za scenografiju i kostimografiju, po 15 nagrada za scensku glazbu i oblikovanje svjetla i 13 nagrada za dramski tekst? Glumcima? Kostimografima i scenografima? Oblikovateljima svjetla? Skladateljima? Ne! Vjerovali ili ne, festival o kojem je riječ zove se Festival hrvatske drame Marulićevi dani i posvećen je hrvatskom dramskom tekstu.

Cijela je priča tipičan primjer hrvatske rječitosti koja se vječno deklarativno za nešto zalaže i misli da je svoje dobre namjere iscrpla time što o nečem dovoljno govori, a pritom ništa ne radi. Tu su deklarativnost najbolje osjetili upravo hrvatski dramski pisci i spisateljice kojima je uvredljiva činjenica da je nagradu za dramski tekst na Festivalu hrvatske dramske riječi osvojila „glumačka interpretacija Krležine rečenice“ bila kap koja je prelila čašu. Pa je četrdeset i četvero dramskih pisaca i spisateljica (među kojima je i potpisnik ovoga teksta) potpuno različitih estetika, generacija i svjetonazora potpisalo pismo u kojem govore da im je dosta takva tretmana dramskoga pisca i njihove profesije. Nije ovogodišnja dodjela Marula – koja potpuno izmišljenom nagradom grubo krši Pravilnik Marulićevih dana – jedino što je uvrijedilo dramatičare. Prošle godine nagradu za dramu osvojila je scenska adaptacija Tomićeva romana Čudo u Poskokovoj Dragi, na posljednja dva natječaja Mali Marulić za najbolji domaći tekst za djecu i mlade nisu dodijeljene prve nagrade, a i žiri ovogodišnjega Natječaja Marina Držića za dramski tekst odlučio je ne dodijeliti prvu nagradu.

Ignoriranje pisca

Pritom je žiri u obrazloženju uspostavio i normativnu estetiku kakve drame dramatičari moraju pisati: „trebaju problematizirati dramsku formu i korespondirati inovativno, intrigantno i provokativno s aktualnom društvenom i političkom stvarnošću“. Kad žiri tako dobro zna kakve se drame moraju pisati, onda je to moralo biti navedeno i u natječaju da pisci onda ne bi slali drame od kojih je polovica, kako je izjavila jedna članica žirija Držića, bila nepismena i čak uvredljiva za čitanje. Pripadaju li onda među takve pisce i oni kojima nagrada nije dodijeljena, ali ih žiri preporučuje kazalištima: Lada Kaštelan, Mislav Brečić, Pavo Marinković, Filip Nola...?

Martinićeva Drama o Mirjani... prvo je prepoznata u inozemstvu

Lijepljenje pljuski hrvatskim dramskim piscima nije ništa novo, oni, očito, ne pišu ništa vrijedno, slabo stoje s pismenošću i ne „problematiziraju dramsku formu“, nisu „inovativni, intrigantni ni provokativni“ pa je onda sasvim normalno da njihove drame u hrvatskim kazalištima nitko ne čita, a da, i kad dođu na scenu, zasluže u najboljem slučaju tek pola honorara koji se plaća redatelju za uprizorenje njihova teksta. I Nagrade hrvatskoga glumišta postojanje dramskog pisca prepoznale su tek nedavno pa je i na toj manifestaciji koja valorizira kazališnu umjetnost svaki oblikovatelj svjetla, skladatelj, kostimograf ili scenograf osvojio mnogo više nagrada nego dramski pisci. Nitko, jasno, ne minorizira značenje svih tih profesija u kazališnom radu, niti dramatičari traže posebno mjesto, bili bi prezadovoljni da se njihov rad, njihova odluka da se bave umjetnošću, poštuje samo toliko koliko je to slučaj s ostalim sudionicima u kazališnom činu. Pritom su u istu kategoriju Nagrade hrvatskog glumišta stavljeni i originalni dramski tekst i adaptacija i dramaturgija, pa dramatičari i dramaturzi za sve što su napravili u cijeloj godini moraju dijeliti samo jednu nagradu.

Cijela priča o postdramskom kazalištu, koju je započeo Lehmann potkraj devedesetih u Hrvatskoj je vizionarski prepoznata znatno ranije pa je dramski pisac zaboravljen, ignoriran i prepušten samom sebi. To što su na hrvatskim repertoarima više od polovice svih drama tekstovi domaćih pisaca nije rezultat brige za domaćega dramskog pisca, nego činjenice da i inertni ravnatelji jasno vide da njihova publika traži domaću dramu (ma koliko ona navodno bila „neinovativna, neintrigantna i neprovokativna“) jer u njoj prepoznaje vlastitu stvarnost. No put kojim hrvatski dramatičari dolaze na domaće scene nije plod neke strategije ili namjere, riječ je najčešće o pukoj slučajnosti. U velikoj većini domaćih kazališta ne postoje dramaturzi pa tekstove poslane kazalištima redovito nitko i ne čita. Konkretno je to na svojoj koži osjetio Ivor Martinić, čija je drama Moj sin samo malo sporije hoda u interpretaciji ZKM-a na Marulićevim danima odnijela čak četiri nagrade, među kojima i onu za režiju. No, prema vrlo maštovitu žiriju, nagradu za najbolju dramu izvedenu na festivalu osvojila je „glumačka interpretacija Krležine rečenice“, a činjenica što će Martinićeva drama sigurno ostati kao jedan od antologijskih radova hrvatske dramatike ovoga razdoblja nije ih nimalo dirnula.

Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture, podupro je stavove pisaca, no u službenom priopćenju Ministarstva ipak se govori o „pogrešnom dojmu o nebrizi“ za pisce

Upravo je Martinić svojim prethodnim radom, Dramom o Mirjani i ovima oko nje, pokušavao zainteresirati domaća kazališta, poslao je dramu na desetak adresa dramskih teatara koji bi za takav tekst morali biti zainteresirani, ali nije dobio nijedan odgovor, ni hvala ni zbogom. Pa je dramu počeo slati u okolne zemlje, što je rezultiralo ne samo onim hvala, nego je Mirjana promptno pročitana i odmah uz iznimne kritike postavljena na scenu dva najuglednija kazališta u Beogradu i Ljubljani. Tek nakon što je prepoznata u inozemstvu, netko je i u Hrvatskoj shvatio da postoji zanimljiva domaća drama koja se onda našla i na repertoaru zagrebačkoga HNK-a.

Sve svjedoči o tome da se za dramatičare nitko ne brine jer ih nitko i ne čita, a kad ih na nekom natječaju i pročitaju, onda dobar broj njih tituliraju nepismenima i nevrijednima nagrade. Ako je pak drama Krajolik s padom Ivane Sajko nedovoljno pismena i „loše korespondira s trenutkom“ za žiri Držića, koji joj je udijelio tek drugu nagradu, ona je očito dovoljno i pismena i „korespondentna“ s njemačkim kazalištem, u kojem će uskoro doživjeti praizvedbu. Ali ti Nijemci očigledno pojma nemaju o tome kako napisati suvremenu dramu, ni što igrati, pa umjesto da se ugledaju na naše žirije, na scenu donose dramu Ivane Sajko „koja ne postavlja dovoljno visoke standarde dramskoga pisma općenito, pa tako ni onog u Republici Hrvatskoj“. Jadni Nijemci, skupljaju ostatke s dramske trpeze genijalnih nacija s visokim kriterijima i standardima!

Kad sam već kod njemačke situacije, oglednog primjera brige za svoje kazalište i posebno dramski tekst, spomenut ću njihov festival nacionalne drame The Mülheimer Theatertage – Stücke. Tamo se od 1976. svakoga svibnja okuplja osam najboljih produkcija temeljenih na njemačkom dramskom tekstu koje selektori odaberu između otprilike 130 prijavljenih. Festival na kraju daje samo jednu nagradu: onu za najbolju dramu izvedenu na tom festivalu, a dramatičar odlazi s 15.000 eura u džepu. Popis nagrađenih pravi je Tko je tko u suvremenoj ne samo njemačkoj drami, a sudeći da nagradu nikad nije dobila „glumačka interpretacija“ čini se da su njemački pisci ipak nešto pismeniji od hrvatskih.

Uvesti nagradu koja – postoji

U zaključku svoga pisma opravdano frustrirani hrvatski dramatičari traže jasne kriterije kojima će se procjenjivati njihov rad, kako bi im bilo omogućeno „dostojno obavljanje profesije“. Kako je pismo naslovljeno i na Ministarstvo kulture RH, koje je odgovorno za Nagradu Marina Držića, a i Marulićevi su dani pod njegovim pokroviteljstvom, i Ministarstvo je moralo reagirati nekakvim priopćenjem, koje je napisano kao jedno od onih benignih birokratskih sastavaka kakvima se političari već služe, a koje počinje s inovativnim „slobodni smo priopćiti“. Slobodni su tako javnosti priopćiti da se „pogrešno stvara dojam o nebrizi za rad domaćih dramskih pisaca i spisateljica, koje Ministarstvo kulture kontinuirano prati i cijeni“. Prate i cijene ga toliko da priopćenje završavaju slaganjem s piscima da „glumačka interpretacija“ na Marulićevim danima ne može zamijeniti valorizaciju dramskoga teksta, ali i ovom tvrdnjom: „Taj problem pokušat ćemo riješiti prijedlogom uvođenja nagrade za dramaturgiju uz nagradu autoru/ici za izvedeni dramski tekst, a kako do takvih neadekvatnih prepletanja ne bi dolazilo.“

Eto, Ministarstvo kulture toliko kontinuirano prati i cijeni rad dramskih pisaca da im želi pomoći „prijedlogom uvođenja nagrade“. Hvala im na takvoj brizi, ali Ministarstvo kulture RH trebalo bi znati da nagrade i za dramaturgiju (dramaturšku obradu) i izvedeni dramski tekst već više od deset godina postoje na Marulićevim danima, samo se povremeno ona za dramu dodijeli nekom romanu ili „glumačkoj interpretaciji“. Toliko o brizi države za dramske pisce i „pogrešnom dojmu“ javnosti o navodnoj nebrizi.

Priopćenje Ministarstva završava linkom na izvođene domaće tekstove u hrvatskim kazalištima u posljednjih nekoliko godina, što bi trebalo pokazati tu postojeću brigu za pisce. Ono što se iz tih repertoara vidi jest da su prisutniji „mrtvi“ autori, ne jer su kvalitetniji, nego jer je riječ o „starim“ tekstovima za koje u kazalištima nije potrebno ulagati trud otkrivanja novih pisaca i čitanja njihovih drama.

Paradoksalno je da se Ministarstvo kulture oglasi službenim priopćenjem koje govori o „pogrešnom dojmu o nebrizi“ samo dva dana nakon što se Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture za kazalište, u emisiji Hrvatskoga radija složio s pismom dramskih pisaca i spisateljica, podupro njihove stavove i javno potvrdio da su neke odluke žirija zaista bile skandalozne i nedopustive. No, za razliku od pisma dramskih pisaca i spisateljica, priopćenje Ministarstva nije potpisano pa se ne može znati tko je taj koji u Ministarstvu nema pojma o tome što se događa. Ali cijela ova priča sasvim jasno potvrđuje tvrdnje iz pisma dramatičara i (ne)brigu za profesiju.

Dobra drama i glumci

Bit kazališta od njegova sama početka, barem se meni tako čini, jesu dvije stvari, dobra drama i glumci koji je izvode. Poslije će se kazalište razvijati i u procesu će se pojaviti brojni umjetnički suradnici koji danas ravnopravno s glumcima i piscima stvaraju kazališnu umjetnost. Pojavit će se i postdramsko kazalište kao zanimljiva teorija, ali ništa dramskoga pisca, od čije drame sve započinje, neće ukloniti s njegova zaslužena mjesta u kazalištu. U suvremenom europskom kazalištu, a i u nas, svjedočimo i novim pristupima, produkcijama koje ne kreću od dramskoga teksta, nego iz sama procesa. Ali i te predstave, Bobe Jelčića i Nataše Rajković u devedesetima ili Olivera Frljića danas, ipak, na kraju, kroz proces dođu do dramskoga teksta, dramaturzi u njima preuzimaju ulogu pisca i to se pokazuje odličnim rješenjem kako bi kazalište i dramsko pismo i u novim uvjetima ostalo vitalno. Da je recimo Frljićeva Mrzim istinu na Marulićevim danima dobila nagradu za najbolji dramski tekst, dramatičari se ne bi imali potrebu oglasiti, vjerojatno bi složno pljeskali takvoj odluci. Ali preko nove uvrede nisu mogli prijeći.

U kazalištu, od njegovih početaka, svjedočimo kako trendovi prolaze, ali dramski pisac, kao i dobro kazalište – ostaju. Čini se da je drukčije jedino u Hrvatskoj, gdje su oni od kojih kazalište započinje „nepismeni“ i „uvredljivi za čitanje“, toliko uvredljivi da se nagrade za dramu dodjeljuju – „glumačkoj interpretaciji“.