Diplomacija Petrova nasljednika

Papinska diplomacija u suvremenom, multipolarnom svijetu može poslužiti kao kanal boljega razumijevanja među državama, vjerskim i etničkim skupinama

Potkraj ožujka papa Benedikt XVI. bio je u apostolskom posjetu Meksiku i Kubi. Upravo susret Pape i bivšega kubanskog vođe Fidela Castra dobar je povod za promišljanje i sagledavanje uloge vatikanske (papinske) diplomacije u međunarodnim odnosima. Za razliku od ovogodišnjega susreta s papom Benediktom XVI, susreti Fidela Castra 1996. i 1998. godine s pokojnim papom Ivanom Pavlom II. imali su ponajprije državnički karakter, dok je ovogodišnji susret vođe kubanske revolucije i poglavara Katoličke crkve u sebi objedinio i državno-diplomatsku i duhovno-vjersku dimenziju. Castro, oslobođen državničkih obveza, ušao je s Papom u dijalog oko duhovnih i socijalnih pitanja koja more suvremeni svijet, dok je Papa svojim autoritetom uspio nakon desetljeća suzbijanja javnog izražavanja vjere na Kubi potaknuti kubanske vlasti da dopuste pasijsku procesiju na Veliki petak. Malen je to korak, no pokazuje kako je moguće voditi mekanu diplomaciju i unapređivati dijalog, toleranciju i uvažavanje u međunarodnim odnosima i u suodnosu različitih svjetonazora i političkih sustava.

Castro je s Papom prvi put razgovarao o duhovnim i socijalnim pitanjima

Vatikan i Sveta Stolica nisu sinonimi

Kada govorimo o vatikanskoj, odnosno papinskoj diplomaciji, bitno je na početku razjasniti nekoliko nedoumica i ispraviti neke krive pojmovne pretpostavke koje često kruže u medijima i javnosti. Naime, u gradu Rimu, glavnom gradu Italije, supostoje dva međunarodnopravna subjekta. Prvi je Država Vatikanskoga Grada, skraćeno Vatikan, samostalna i suverena država koja nije članica Europske Unije, no sukladno međudržavnom ugovoru između EU i Vatikana koristi se eurom kao legalnim plaćevnim sredstvom. Drugi je međunarodnopravni subjekt Sveta Stolica, odnosno središte i sjedište Katoličke crkve kao izraz pravne i državne osobnosti Crkve. Dok Država Vatikanskog Grada, baš poput ostalih europskih mikrodržava (državica kao što su San Marino i Monako), nema velikoga međunarodnopolitičkog ni diplomatskog značenja te je članica samo onih međunarodnih organizacija koje se tiču pošte i telekomunikacija (pošta i telefonija su glavne državne službe vatikanske države), Sveta Stolica aktivan je i važan subjekt međunarodne politike te članica Ujedinjenih naroda (i pripadnih posebnih organizacija) te Organizacije za europsku sigurnosti i suradnju (OESS).

Dvojstvo Vatikana i Svete Stolice nastalo je nakon što je ujedinjenjem Italije i ulaskom talijanske vojske u Rim 1870. prestala postojati Papinska Država. No počevši od pape Pija IX, koji se bio proglasio zatočenikom Vatikana, pape su odbijali priznati suverenitet nove talijanske države, ustrajavajući na kontinuitetu Papinske Države. Taj politički problem, poznat kao Rimsko pitanje, konačno je razriješen Lateranskim ugovorima 1929, kojima je stvorena Država Vatikanskog Grada, vatikanska i talijanska država međusobno su se priznale, dok su putem zasebnih ugovora regulirani i odnosi Crkve i talijanske države u imovinskim, obrazovnim, kulturnim i inim relevantnim pitanjima.

Sukladno takvu povijesnom razvoju, vatikanska diplomacija danas se vezuje isključivo uz Svetu Stolicu. No za vrijeme postojanja Papinske Države vatikanska diplomacija ujedno je predstavljala i Katoličku crkvu i Papinsku Državu, spajajući svjetovnu i duhovnu vlast. Povijesnu vatikansku diplomaciju možemo smatrati jednom od najstarijih diplomatskih službi uopće. Uz mrežu putujućih diplomata – papinskih legata, razvija se i služba stalnih papinskih predstavnika, isprva pri bizantskom dvoru u Carigradu, a poslije i pri drugim vladarskim dvorovima. Takve predstavnike nazivalo se papinskim poklisarima.

Izlazak papa u svijet

Sve do sredine dvadesetoga stoljeća sâmi pape nisu putovali izvan Europe, a samo u izvanrednim okolnostima (poput Avinjonskoga progonstva) i posebnim događajima (poput papinske krunidbe Napoleona) kretali su se izvan Rima i Italije. Velika promjena nastupa s papom Pavlom VI. (1963–1978), koji je otvorio Katoličku crkvu svijetu, učinivši je uistinu globalnom i univerzalnom u svakom smislu. Osim što je pokrenuo osuvremenjivanje s Drugim vatikanskim koncilom (saborom), potaknuo je i ekumenizam, tj. intenzivni dijalog s ostalim kršćanskim crkvama i zajednicama, ali i s drugim vjerskim zajednicama, posebice s judaizmom (židovstvom). U skladu s takvim promjenama, Pavao VI. započinje praksu apostolskih putovanja diljem svijeta, koja imaju i državno-diplomatski i pastoralno-vjerski karakter. Na taj način pape postaju vrhovni diplomati vatikanske diplomacije. Vatikanska diplomacija dala je tijekom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih godina i ključan prinos komunikaciji Istoka i Zapada, tj. realsocijalističkih zemalja i zapadnih, liberalnih demokracija. U tom kontekstu važan je i izbor krakovskoga nadbiskupa Karola Józefa Wojtyłe za papu Ivana Pavla II. (1978–2005) kao prvoga netalijanskog pape od 1523. Papa Ivan Pavao II. nastavio je praksu svjetskih apostolskih putovanja te znatno unaprijedio međunarodne odnose raznim oblicima diplomatskog djelovanja. Zalaganje pape Ivana Pavla II. za demokraciju, ljudska prava, nacionalno samoodređenje te suzbijanje autoritarnih i totalitarnih poredaka očitovalo se i u činjenici da je Sveta Stolica bila među prvim međunarodnopravnim subjektima koji su priznali Republiku Hrvatsku. Dogodilo se to 13. veljače 1992, dva dana prije negoli su to učinile zemlje članice Europske Unije. Snažnu djelatnost međunarodnih apostolskih putovanja i susreta sa svjetskim državnicima nastavio je i sadašnji papa Benedikt XVI.

Suvremena diplomacija Svete Stolice ima uspostavljene odnose s gotovo svim zemljama i međunarodnopravnim subjektima (poput Suverenoga malteškog viteškog reda). Od zemalja s kojima Sveta Stolica nema diplomatske odnose treba istaknuti Narodnu Republiku Kinu, koja stalno potiče kineske katolike da se odcijepe od Katoličke crkve. S druge strane, Sveta Stolica je jedini europski međunarodnopravni subjekt koji održava odnose s Republikom Kinom, državom poznatijom pod nazivom Tajvan. Papinska diplomacija nema kontakta ni sa Saudijskom Arabijom, Afganistanom, Brunejem Darussalamom, Komorima, Maldivima, Mauritanijom, Omanom, Somalijom, Demokratskom Narodnom Republikom Korejom (Sjeverna Koreja), Laosom, Vijetnamom, Butanom, Burmom i Tuvaluom. Papinska veleposlanstva zovu se apostolske nuncijature, a na čelu svake nalazi se papinski veleposlanik, nuncij. U zemlje s kojima Sveta Stolica nema uspostavljene diplomatske odnose šalju se apostolski delegati. Nunciji su redovito nadbiskupi, no u papinsku diplomatsku službu odnedavno (od 2010) imenuju se i žene, dok je dotad to bila jedna od rijetkih diplomatskih službi rezerviranih isključivo za muškarce.

Konkordati – predmet spora?

Jedan su od bitnih elemenata papinske diplomacije i papinske vanjske politike i mnogobrojni međunarodni ugovori koje je Sveta Stolica zaključila s raznim državama, uglavnom onima s većinski katoličkim stanovništvom. Takvi međudržavni ugovori i sporazumi obično se nazivaju konkordatima, iako se taj izraz ne rabi u službenoj pravničkoj terminologiji svih tih sporazuma i ugovora te iako nakon Drugoga vatikanskog koncila Sveta Stolica traga za novim pravnim rješenjima koja bi više odgovarala suvremenim prilikama. Trenutno Sveta Stolica ima važeće međunarodne ugovore i sporazume potpisane (neki još iščekuju ratifikaciju) s pojedinačnim njemačkim saveznim državama, s Europskom Unijom (monetarni sporazum o uporabi eura kao plaćevnog sredstva) te sa sljedećim državama: Italijom (Lateranski sporazumi), Austrijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Brazilom, Portugalom, Slovačkom, Poljskom, Izraelom, Španjolskom, Venezuelom, Mađarskom, Maltom, Obalom Bjelokosti, San Marinom, Bolivijom, Haitijem, Monakom, Peruom, El Salvadorom, Trinidadom i Tobagom, Nizozemskom, Belgijom, Luksemburgom i Dominikanskom Republikom. Ti ugovori reguliraju pitanja crkvene imovine, kao i modalitete suradnje Crkve i pojedinih država u područjima školstva, zdravstva i socijalno-karitativnih djelatnosti. Republika Hrvatska sa Svetom Stolicom 1996. sklopila je tri sporazuma, jedan koji regulira pravna pitanja, jedan koji regulira pitanja vojnog i redarstvenog dušobrižništva te jedan koji regulira suradnju u području obrazovanja i kulture. Godine 1998. potpisan je i četvrti sporazum koji regulira suradnju u području gospodarstva.

Međudržavni su sporazumi iznad domaćega zakonodavstva te ih je moguće mijenjati jedino putem osnivanja mješovitoga povjerenstva sastavljena od jednakog broja predstavnika obiju ugovornih stranaka. Kritičari konkordata zamjeraju takvim sporazumima njihovu tešku raskidivost, tj. tešku promjenjivost. Također, kritika konkordata često je posljedica povijesnih sukoba oko podijeljene lojalnosti katoličkoga stanovništva između Svete Stolice i matične države. Katolike se u tom smislu optuživalo za takozvani ultramontanizam. S druge strane, stroga tumačenja sekularnosti i odvojenosti Crkve i države imaju za posljedicu da neki kritičari dovode u pitanje dopustivost bilo kakvih međudržavnih ugovora Svete Stolice i nacionalnih država, implicirajući da takvi ugovori stvaraju pravnu neravnopravnost građana i organizacija po vjerskoj osnovi.

Zaključno možemo reći kako bi papinska diplomacija u suvremenom, multipolarnom svijetu pred kojim su mnogi globalni izazovi terorizma, epidemija, proliferacije nuklearnog naoružanja te klimatskih promjena trebala poslužiti kao kanal boljega razumijevanja među državama, vjerskim i etničkim skupinama te može, u suradnji s drugim međunarodnim političkim faktorima (poput Ujedinjenih naroda), znatno pridonijeti miru i stabilnosti u svijetu.