Bliskost što briše daljine

Shvativši smisao i veličinu žrtve i stvorivši zaseban tijek književnosti raseljene Hrvatske, Vinko Nikolić zadužio je hrvatski narod i kulturu altruizmom, ljubavlju i žrtvom, neponovljivim zaslugama u kojima je u potpunosti stopljeno ljudsko i stvaralačko poslanje s njegovim usudom

U godini smo u kojoj želimo osvježiti spomen na dobroga čovjeka Vinka Nikolića, koji, da je poživio, ovih bi dana navršio stotu, a za nekoliko mjeseci napunit će se petnaest godina otkako se preselio u vječnost. Temeljna misao kojom smo zaokupljeni u ovom trenutku jest povezati pjesničko i ljudsko poslanje s njegovim usudom: onu blagost i plemenitost; onaj kristalni pogled, nadu pretočenu u vjeru i sraslu u žrtvu, onaj silni humanizam koji izrasta iz svake njegove geste ili čina, izgovorene i napisane riječi. Sve je u njegovu životu pretočeno u savršeni sklad, sve se isprepleće i prožima. Njegov životni put i pjesničko djelo neponovljivi su i nemjerljivi u svojoj veličini, silovito otrgnuti vlastitom izvoru i ponovno vraćeni k njemu, kao najveći zalog životu i smislu ljudskijeg, humanijeg postojanja.

Vinko Nikolić u domovinu se vratio nakon punih 46 godina izbivanja

Prvi broj Hrvatske revije tiskan je u Buenos Airesu u ožujku 1951. Zadnji broj Hrvatske revije koji je uredio Vinko Nikolić (rujan 1997)

Rano pjesničko razdoblje Vinka Nikolića potrajalo je do egzodusa godine 1945, a obuhvaća četiri pjesničke zbirke: Proljetna svitanja (1935), Svijetli putovi (1939), Moj grad (1941) i Oslobođeni žali (1943). Zajednička značajka pjesama iz toga razdoblja jest da su napisane jezikom koji se temelji na dolačkim, šibenskim govorima, na osebujnoj, slojevitoj podlozi šibenske čakavice koja se izmiješala sa štokavskim govorima, u kojoj se uz ikavske pojavljuju i ijekavski oblici riječi. Govor je to našemu pjesniku majčinski: „tu rič san s nježnin mlikon popija“ (Poslidnja večera), govor zavičajni s nizom zastarjelica, i prava je blagodat Nikolićeva pjesništva. Takvim izborom ostvario je skladnu, odmjerenu pjesničku eksplikaciju s motivsko-tematskim izborom i značenjskim, apelativnim slojem, o čemu svjedoče naslovi njegovih pjesama. Temeljna motivsko-tematska uporišta Nikolićeva najranijega pjesništva vezana su uz Dolac i Šibenik, uz majku, oca i bližnje, djetinjstvo u oskudici, odricanja, religioznost, skromnost, obiteljsku molitvu, uz odlazak iz obiteljskog doma, žarke čežnje i nostalgije. Religiozno iskustvo nastanilo se u njegovu biću od najranijega djetinjstva i prebiva neoskvrnuto na svim životnim postajama, pa i u velikoj tragediji hrvatskog egzodusa, drami naroda, koju je iz dana u dan bilježio i pretakao u svoj lirski dnevnik i u stihove.

Egzodus i nostalgija

Poslije gorkog, skromnoga života u oskudici i siromaštvu, uz brojna odricanja, nadasve tegoban i mučan rad svih u obitelji, u kojoj je raslo jedanaestero djece, Vinko je krenuo jedino mogućim putem – u svijet, jer na očevu ognjištu kao da nije moglo biti za njega mjesta. Bez oca ostao je u jedanaestoj godini. Majka Frana, rođena Juras, školovala ga je uz najveće žrtve. Peti razred pohađao je u Splitu, šesti u Šibeniku, u kojem je maturirao u lipnju 1932, potom je studirao kroatistiku. U Zagrebu ga izjedaju daljine i nostalgije. Nemire velikoga bučnoga grada stišavaju, smiruju: more bonacano, cvrčci, tužna dolačka zemja, porat u Mandroču, katedrala Svetoga Jakova, kampanjel i fortica, ledina i intrada, siromaški ručak, zaujena pura sa slanin srdelon, dolački težaci u toverni, notturno, onaj šibenski, mjesečina, sutoni i angelusi, ona kantilena boli utopljena u kadenci ljepote u kojoj je odsjaj, i odzrcaj kuća dolačkih u večernjem valovlju. Ranim iskustvima svijeta prebire gorčinu i suze, postaje pjesnikom sivila i sirotinjskoga grča, egzistencijalne zebnje, u kojoj je poput pjesnika od briga i od olovnih misli neveseo i Krist. Poput djetinje duše lebde pjesmotvori, poput nježnoga lakmusa zrcali se u njima pjesnikova čistoća, ljepota i dražest, prava riznica djetinjstva i dječaštva. Pjesma se toči poput disanja i snatrenja dječaka koji s povlaštena uporišta motri čovjeka i njegovo batrganje po zemlji, osluškuje glasove, govor, govor srca u čijoj su dubini gorčina, plač i suze, odsjaj i odzrcaj nečega davnoga, natopljenog sjetom, gorčinom i boli, nostalgijom i čežnjom za domom, koji će pjesnik snivati već na prvom odlasku, a bolno proživljavati dugotrajnim egzodusom. Nikolić odlučno promiče dijalektalnu književnost, štoviše i književnost koja se temelji na jezičnoj podlozi lokalnih govora koji u stilističkom pogledu obogaćuju izričaje. Onodobna književnokritička misao razvijala je pak brojne zablude prema regionalizmu i dijalektalnosti u književnosti, i kao da su te davne prosudbe pogrešno usmjerile recepciju i vrijednosne kriterije. Govor djetinjstva i dragih uspomena, tvrdi Nikolić, najbolje pristaje pjesmi, a štokavski je nešto naučeno, te izvodi zaključak: tko ne voli jezik svoga zavičaja, ne može voljeti ni jezik svoje domovine. Nikolić vrlo rano razvija raznolike pjesničke oblike, slobodni raspored stihova oslobođenih unutarnje stege, pri čemu se sintaktičke cjeline izdvajaju grafičkim rješenjima ili pak samostalnim oblikovanjem strofa od dvostiha do šestostiha. Njegove rime ne služe toliko pri gradnji strofe, njezinu učvršćenju i koheziji, koliko pak blagoglasnim, eufonijskim učincima, a usputno kao rime na daljinu, postaju sredstvom asocijativnih preskoka, spajanjem stihova iz različitih sintaktičkih cjelina.

Na križnom putu

Vinko Nikolić je 1937. i 1938. bio na odsluženju vojnoga roka u Sarajevu, koncem 1939. profesor je vježbenik na Trgovačkoj akademiji, a 1943. profesor na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Rat je proživio kao kulturni djelatnik, civil, profesor hrvatskoga jezika. U pjesnikovu životu potresno je odjeknuo gubitak bližnjih, tragična smrt dvojice braće, Ive, kojeg su nakon mjesec dana ribari u svojoj mreži izvukli mrtva i drugog brata kojega su ubili partizani na „pudarici ćaćine zemje“. Važno je istaknuti da je Vinko Nikolić iz burnoga ratnog vrtloga, okrutna i opasna, izišao nekompromitiran. Svoje književnoteorijske poglede Nikolić je jasno i decidirano iznio u tekstu Jedinstvenost hrvatske književnosti. Isticao je zablude nositelja „ideološkog“ pristupa u smislu potrebe prožimanja individualne inspiracije i državotvorne misli. Vjerovao je u hrvatsku nezavisnost. Bio je optimist s čvrstom iluzijom uspjeha. Zazirao je, nije prihvaćao, niti se sa simpatijama mogao vezati uz njemački nacizam i talijanski fašizam, njihove osvajačke ratove, tihu okupaciju hrvatskih gradova i krajeva. Glasno je i odlučno prosvjedovao protiv Pavelićeva potpisivanja Rimskih ugovora. Znao je da se samo oružjem moglo obraniti od srpskoga terora, iako nije mogao odobriti, a još manje prihvatiti oblike i načine revolucionarne borbe endehazijskih vlasti. Izbora nije imao. Vjerovao je u povijesnu priliku da se hrvatski narod konačno oslobodi, da ostvari potpunu nezavisnost. Kad su iznevjerena jamstva, i kad je rusko topništvo stiglo na hrvatsko tlo prije ostalih saveznika, kad je zavladao strah od osvete, za razliku od nekolicine poznatih književnika koji su bili čak državni službenici i namještenici, Vinko Nikolić nije htio dočekati novu vlast koja je Hrvatsku uvela u obnovljenu Jugoslaviju. Razlog što se odlučio na bijeg, na odlazak, temeljio je na strahu od nove partizanske osvete, na gorkim, tragičnim vijestima koje mu je donijela majka doprativši u Zagreb njemu na skrb nezbrinuta sinovca, potom na stradaloj braći, i konačno na uvjerenju da izgnanstvo neće dugo potrajati.

Pri odlasku iz domovine Vinko je Nikolić ponio sa sobom najveće blago: šačicu zemlje zamotane u rupčiću – zavjet povratku. U dugoj koloni stradalnika patnika, vojnika i civila, domalo i zarobljenika, započeo je križni put ispunjen tjelesnim i duševnim patnjama. Njegov je jedini grijeh bio što je bio Hrvat, i što se zatekao u koloni, kao i većina njegove subraće, a uz brojne civile, starce, žene i djecu kretalo je prema izbavljenju još i sedamdeset i pet tisuća obezglavljenih oružnika i časnika, koje je ustaško vrhovništvo izdalo i napustilo. Na prijevaru razoružali su ih Englezi i predali partizanima. Na okrutan su način, bez suda i presude, partizanski silnici ubijali Hrvate katoličke i muslimanske vjeroispovijedi, ostavivši za sobom brojne masovne grobnice. Bleiburšku tragediju samo su neki uspjeli preživjeti. Vinko Nikolić je u tragičnim svibanjskim danima izgubio suprugu s kojom je bio petnaest mjeseci u braku, a sam se našao u smrtnoj opasnosti kad mu je slovenski partizan uperio revolver u čelo. Uspio se prebaciti u Italiju u kojoj je životario kao politički emigrant i ratni zarobljenik s brojem 324.664, o čemu svjedoči dnevnikom Tragedija se dogodila u svibnju, detaljnim opisima odlaska iz Zagreba i Hrvatske, zarobljavanja na Bleiburškome polju, opisima atmosfere i ljudi koji su skupa s njim patili i stradavali. Samo je nadnaravnom snagom izbjegao deportaciju, izdržao sve tjelesne i duševne boli i patnje, sva mučenja, iscrpljivanja i poniženja. U Psalmu pokore i kajanja progovara pjesnik o užasima robijaškog života: „U kavezima smo, kao zvijeri divlje“, na smrt osuđeni, prevareni, posramljeni, poput barke koju valovi gutaju. Kao sudionik i svjedok podario je dragocjene izvore i o stradanjima drugih logoraša i suputnika-supatnika, koji su nakon egzodusa našli zaštitu u savezničkim logorima. Za bleiburšku tragediju Nikolić proziva odgovornim ustaškoga poglavnika Antu Pavelića, koji je ostavio vojsku i narod spašavajući svoju obitelj i sebe, potom izdaju Engleske vojske i Saveznika te na kraju Tita, partizanskoga vrhovnog zapovjednika, izravna krivca za okrutna mučenja i kolektivna usmrćivanja zarobljenika i nakon 8. svibnja 1945. godine.

Hrvatska književnost u iseljeništvu

Opasnosti su prijetile i poslije u engleskim logorima u Italiji od Udbe i drugih tajnih služba. Vinko Nikolić izbjegao je izručenju ondašnjim jugoslavenskim vlastima skokom iz vlaka u punoj brzini kraj Foggie 27. ožujka 1947, a istoga je dana uspio ilegalno prijeći talijansko-francusku granicu, gdje se treći put našao u smrtnoj opasnosti. Uskoro, kad se Argentina otvorila našim političkim prognanicima, iz Marseillea otplovio je u Buenos Aires, u koji je stigao 8. lipnja 1947. Upravo je taj nadnevak utisnut u tkivo sonetu Saludo a la Argentina. Unatoč okrutnim iskušenjima, kroz sav pakao progonstva, u svojem zavežljaju Vinko je Nikolić sačuvao i jedanaest knjiga – pet ukoričenih pjesničkih zbirka, od kojih su četiri samostalne, i pet antologija: Hrvatska majka u pjesmi (1941. u suradnji sa Sidom Košutić), Hrvatsko pjesništvo između dva rata (1942), Hrvatska domovina (1942), Lovori (1943) i Pjesme o majci (1944) te knjigu eseja: Nacionalni zadatci književnosti (1944). Tijekom rata pripremio je i tiskao pjesme sedmorici pjesnika: Cvitanu, Zimmermannu, Grgecu, Jurjeviću, Smerdelu, Makarincu i Guberini. Nikolić je na Sveučilištu u Rimu 1946. upisao slavistički studij kod profesora Giovannija Mavera, a uspio je napisati i nacrt disertacije o hrvatskoj modernoj poeziji koristeći se uslugama Luigija Salvinija. U siječnju 1947. objavio je knjigu pjesama Izgubljena domovina, u koju je unio i izbor iz opsežnoga proznog rukopisa, prvu hrvatsku knjigu nastalu u tom emigracijskom valu. S prijelomnim događajem naše povijesne zbilje, dramatičnim svibanjskim slomom 1945, započelo je novo poglavlje života i stvaralaštva, zasebnoga tijeka hrvatske književnosti u iseljeništvu, odnjegovana na osjećajima nade i čežnje povratka, plodovi ljubavi zalijevani suzama. Vinko Nikolić nije klonuo duhom. Prognanički dnevnik koji je ispisivao u Tarantu poslije je pretočio u knjigu Tragedija se dogodila u svibnju (1984; II. izdanje 1985). Zbirke pjesama Izgubljena domovina (Rim, 1947), Oskvrnuto proljeće (1947) i Molitva za moju Hrvatsku (1949) prve su i jedine knjige u emigraciji sve do 1950. Kad je Nikolić s Franom Nevistićem pokrenuo polumjesečnik Hrvatska, nekima su zasmetale kulturne stranice, vjerujući da je važna samo politika. Tada je Nikolić postao još svjesniji i odlučniji u svojem poslanju, uvjeren kako se kulturom mogu nadživjeti sve nepogode, stradanja i nesreće. Devetoga ožujka 1951. s Antunom Bonifačićem pokrenuo je Hrvatsku reviju sa svrhom stvaranja duhovno-intelektualnoga jedinstva svih Hrvata. Urednička etička načela utemeljili su na apsolutnom intelektualnom poštenju, odustajanju od bilo kakve cenzure, okupljanju svih bez obzira na ideologiju ili politička uvjerenja, a osobito su poticali i promicali mlade intelektualce. Tada su donijeli važnu odluku: odbacuju korienski, a prihvaćaju umjereno fonetski pravopis, kako se jezikom ne bi znatno razlikovali od važećih propisa u domovini. I kulturnu politiku odredili su kao granu domovinskoga debla, preuzevši na sebe važnu obvezu okupljanja književnih imena u svijetu, koja bi mogla pridonijeti duhovnom jedinstvu hrvatske emigracije. Razvili su odgovornost za iznesena mišljenja; odbacili da se pseudonimima potpisuju tekstovi. Od 1955. nastavio je sam uređivati list, što je potrajalo punih 47 godina. Hrvatska revija postao je časopis s najvišom ocjenom kulturnih priloga, sadržajno glasilo koje je okupilo najbolja publicistička i književna pera. Nikolić je u izgnanstvu godine 1957. objavio Pod tuđim nebom, antologijski izbor hrvatskoga pjesništva. Ogledao se i esejističko-dokumentarnom prozom: Pred vratima domovine (1. svezak – 1966. u Buenos Airesu; 2. svezak – 1967. u Parizu), zapravo panoramom izbjegličkoga života i postignuća u kulturnome programu. Svjestan svoje uloge u životu hrvatskoga naroda i kulturne zadaće, shvatio je što nas je dovelo u tragičnu godinu 1945: „Ni Pavelić u Zagrebu, ni Krnjević u Londonu, a niti hrvatski komunisti u partizanima, nisu vodili hrvatsku politiku, niti spašavali ni spasili Hrvatsku.“ (Nikolić, 1996: 81). Na simpoziju Hrvatski razgovori o Slobodi 1971. dodijelili su nagrade dvojici domovinskih pisaca: Petru Šegedinu za knjigu Svi smo odgovorni te Franji Tuđmanu za Velike ideje i mali narodi, a dvadesetu obljetnicu popratili bogatijim i grafički uljepšanim brojem Hrvatske revije na 704 stranice. Novi, jubilarni Zbornik iz 1976, koji sadržava 756 stranica, najvrednija je hrvatska knjiga nastala izvan domovine. Četrdeset godišta iseljeničke Hrvatske revije s više od trideset tisuća stranica književnoga i povijesnoga štiva opsežnije je od bilo kakve enciklopedije. Suradnici su intelektualno-nacionalna elita. Poznato je da su i neki Srbi objavljivali u njoj.

Mirenje svih Hrvata

Poslije gotovo dvaju argentinskih desetljeća i obilaska hrvatskih iseljeničkih zajednica po svijetu Nikolić se vratio u Europu, kako je sam isticao, „na prag domovine“, kako bi s Revijom mogao potpunije obnašati ulogu povezivanja emigracije s domovinom i promicati ideju o pomirbi svih Hrvata, svoj čvrsti i trajni zadatak od sama početka, vjerujući u slom komunističkih vlasti koje su ga tada proglasile ratnim zločincem, a njegove nastupe na frankfurtskom Međunarodnom književnom sajmu političkom diverzijom. U Parizu u svibnju 1966. žandarmerija je razbila slog namijenjen za tiskanje drugoga pariškog broja Hrvatske revije. Bračnom paru Nikolić nije u Francuskoj više bilo mjesta, a naknadni pravorijek francuskoga pravosuđa u njihovu korist nije mogao nadoknaditi štetu. Nikolićevi su započeli selidbe u Belgiju, Englesku, Austriju, Njemačku, Švicarsku, sve dok se 1968. nisu nastanili u Barceloni, u kojoj su, među katalonskim prijateljima, konačno naišli na bliskost i simpatije. Revija je postala jekom domovinskih zbivanja, a da se u domovini ništa bitno nije promijenilo.

Jubilarni zbornik Hrvatske revije iz 1976. Nikolićeva autorska knjiga iz 1990.

Vinko Nikolić, taj mirni, plemeniti čovjek, silno je vjerovao u svoj narod i njegovu slobodu. Prepoznat kao najuspješniji hrvatski nakladnik na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni, najvećem u svijetu, nastupao je pod imenom Croatia-Kroatien, pokazujući svijetu knjige i časopise kojima je odnjegovao zaseban tijek hrvatske književnosti. Jugoslavenske vlasti bezuspješno su nastojale spriječiti izlaganje Hrvatske revije – biblioteke s više od 160 svezaka. Vinko Nikolić je 1957. pokrenuo i veliku ediciju u kojoj je tiskano šezdeset i šest posebno vrijednih djela – pjesama, proze, esejistike, kritike, memoara, znanstvenih rasprava naših pisaca, prognanih i raseljenih, uz ozbiljni rad usmjeren okupljanju hrvatskoga iseljeništva i bogaćenju hrvatske nacionalne kulture. Nikolić je pozivao na međusobni oprost i pomirenje. Gradio je mostove, pridonosio očuvanju i bogaćenju hrvatskoga jezika i priloga o hrvatskoj povijesti, pisao o našim duhovnim prvacima u znanosti, kulturi i politici, pridonosio jačanju hrvatske državotvorne misli i demokratskih načela među hrvatskom inteligencijom u svijetu. Kad se već naslućivala sloboda, u prosincu 1990, pojavio se 140. broj časopisa u kojem je Vinko Grubišić priredio usustavljen prikaz svih iseljeničkih nastojanja u knjizi Hrvatska književnost u egzilu.

Uz bok Matošu i Nazoru

Urednički i nakladnički poslovi oduzimali su Vinku Nikoliću mnogo vremena. Pjesnički prinosi nisu u sjeni njegova nakladništva i esejistike, kako to ističu neki kritičari. Nikolić je razvio vlastiti poetski diskurs i uza sve ostalo bio vrlo plodan pjesnik. Među novim su darovima zbirke kojima se vratio čakavskim stihovima na jezičnoj podlozi zavičajnih šibenskih govora: Gorak je zemje kruv (1977), a nakon povratka u domovinu: Povratak (1990) i Opjevani grad (1994). Ne smijemo zanemariti ni zbirku Pismo mojoj Hrvatskoj iz tuđine (1970), pjesme natopljene čežnjama, nostalgijama, pjesme-molitve, zahvalnice, pokajnice, psalmičke pjesme kojima se pjesnik utječe Kristu i Majci Božjoj vjerujući u povratak, kao što je molitvama i tlapnjama, žarkim čežnjama i gorkim nostalgijama snivao u zaključnom tercetu soneta Obećana zemlja.

Vinko Nikolić u svojoj radnoj sobi u Buenos Airesu 1965.

Nakon punih 45 godina 7. srpnja 1990. vratio se nakratko u domovinu, samo deset dana. Posjetio je tada rodni Šibenik nakon gotovo pola stoljeća, da bi se konačno vratio 12. srpnja 1991. Neumorno je, osim rada u Županijskom domu Hrvatskoga državnoga sabora, sudjelovao i u radu Matice hrvatske. U njezinoj nakladi nastavio je uređivati Hrvatsku reviju i nizati nakladničke pothvate i pretiske Bleiburške tragedije hrvatskog naroda, I. i II. (1994), Pred vratima domovine I. i II. (1995), Tragedija se dogodila u svibnju (1995), zatim petoknjižje Hrvatska revija u egzilu 1951–1990, s autorskom knjigom U službi domovine, s prikazima kardinala Stepinca, Viktora Vide, Bogdana Radice, Filipa Lukasa, Dušana Žanka i drugih znanstvenika, pisaca i državnika. Drugi svezak donosi priloge o hrvatskoj državotvornoj misli, treći je Sudbine i djela u kojem su rasprave o književnosti, umjetnosti i jezikoslovlju, potom četvrti svezak Cvrčak u boriku posvećen poeziji i prozi. Peta knjiga je Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije. Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu darovao je komplete Hrvatske revije, veliku biblioteku te arhiv s dokumentacijom i korespondencijom, vjerodostojnim izvorima o hrvatskom političkom iseljeništvu. Rajmund Kupareo objavio je antologijske izbore Nikolićeva pjesništva s naslovom Duga nad porušenim mostovima (Buenos Aires, 1964) i Gorak je zemje kruv (Barcelona, 1978), a Ante Kadić izbor Vinko Nikolić – trubač iz daljine (Rim–Chicago, 1976), popraćene zanimljivim osvrtima. Ispravna je prosudba Jelčićeva po kojoj nakon Matoša i Nazora nismo imali pjesnika domoljubnijega od Vinka Nikolića.

Pod križem Domovine

U drugom stvaralačkom razdoblju, obilježenu patnjom i daljinama, Vinko je Nikolić sačuvao silovitu prikazivačku moć, poeziju snažne geste i otvorene referencijalnosti. Lirski subjekt čvrsto je uporište Nikolićeve pjesme, zapravo ustoličen je u njoj. Duge je samoće pretočio u čežnje za novim okupljanjima i zajedništvom, i sve rane na duši nekom posebnom snagom primirio i ukrotio. Nikolićevo pjesništvo poraća jake je apelativnosti, čvrste vizije i bliskosti kojom briše daljine, sanja stvarne staze i putove povratka. Biti pokraj oceanskih voda, valova što se vječno valjaju, a osjećati bol koja je stvarnija od svih tih voda, od toga beskraja, od te vječnosti, gutati bol otkanu sjećanjima na masline, slapove i mlinska kola – bolna je kantilena koja trese temeljima njegova bića. U tim pjesmama misaonost je razigrana, a mašta suzdržana. Silinom riječi htio bi izreći, izgovoriti sve. Zamjetna je lakoća komponiranja i ulančavanja modernijih izričaja te sroka koji je gotovo zanemariv ili potpuno potisnut. Strofe se u oblikovanju tek naziru. U neobično eksplikativnim, raskošnim, razvedenim pjesmama, kakve su Ujevićeve iz zrelijega razdoblja, Nikolić je ispjevao jaku čežnju kojom uranjamo u patnju, u njegov intimni svijet. Kad je pak pjesnik ugledao toliko žuđenu zemlju u kojoj je započela srbijanska agresija, oglasio se u svom časopisu: “I moje umorno rame podmećem pod Križ Domovine.”

Hrvatska, ona poslije komunističkog razdoblja, koja je dočekala svojeg sina, nije imala zakone kojima bi protjeranom sinu osigurala mirnu starost. Iako je toga bio svjestan, Vinku Nikoliću samo bi se s usana otelo, kao što je to u Sinju bilo: Komu je to od nas, gospodo, potrebno dva puta večerati? Tako je govorio čovjek koji bi mogao biti sretan i sa zrncem slanutka, upravo stoga što su ga u životu stizale nevolje, i što su ga nemilice tukle, a on je shvatio smisao i veličinu žrtve, stvarajući baze podataka, zaseban tijek književnosti raseljene Hrvatske, umnažajući tako nacionalna dobra. U prigodi 85. rođendana u njegovu rodnom Šibeniku Zdravko Sančević mu se obratio: Tvojim povratkom u domovinu mnogi su ostali kao siročad u iseljeništvu. Doista, nizom zbiljskih činjenica osvjedočeni smo kako je Vinko Nikolić zadužio hrvatski narod i cjelokupnu hrvatsku kulturu altruizmom, ljubavi i žrtvom, neponovljivim zaslugama u kojima je u potpunosti stopljeno ljudsko i stvaralačko poslanje s njegovim usudom. A on je smiren, u dubini duše od svoje Domovine želio samo grob, sretan što je za života postao sitan djelić preporođene Hrvatske.