Bez nadahnuća i humora

U Sjenama tame naizgled je sve na broju, no odrađeno dobrano rutinski i bez većeg interesa. Neosporno maštovita i vizualno raskošna eksploatacija tradicije gotičkog horora izvedena je s tendencioznim pretjerivanjem i određenim ironijskim odmakom, a očekivano sigurna režija nažalost je rijetko sugestivna i nadahnuta

Kao neosporno jedan od najoriginalnijih suvremenih filmaša, koji je u svojim djelima stvorio zaseban, osebujan i lako prepoznatljiv film(ofil)ski svijet napučen pomaknutim likovima i bizarnim situacijama te oslonjen na naglašene stilizacije, vizualne ekstravagancije, camp-estetiku i poetizaciju uvrnutosti, Tim Burton posljednjih godina kao da se pomalo umorio. Preciznije, kao da je izgubio dobar dio nekadašnje maštovitosti, infantilnosti, anarhoidnosti, subverzivnosti, zaigranosti, lepršavosti te stvarne ili hinjene naivnosti koje su odlikovale njegove filmove sve do kraja 90-ih, odnosno do zaključno vrlo uspjele Sanjive doline iz 1999, a prije razočaravajućeg Planeta majmuna realizirana dvije godine poslije. Premda je i tijekom proteklog desetljeća u animiranom fantastičnom hororu Mrtva nevjesta te dijelom u gotičkoj mjuzikl-tragediji Sweeney Todd – đavolji brijač Fleet Streeta pa i recentnom ostvarenju Sjene tame povremeno demonstrirao staru kreativnost i davao do znanja da u njegovoj autorskoj svijeći još ima ulja, teško je izbjeći dojmu da Burtona više ne pokreće stvarna želja za iznevjeravanjem, propitkivanjem i nadograđivanjem žanrovskih i izvedbenih konvencija, već da se njima danas, za razliku od vremenâ kad ih je ključno redefinirao, poigrava nekako bezvoljno, mlitavo, po inerciji i na automatskom pilotu. Možda je stvar u njegovoj dobi i možda je nerealno od redatelja koji će u kolovozu proslaviti 54. rođendan, a koji je odrastao na camp-sadržajima u kojima je kao sasvim normalno doživljavao liptanje krvi i otkidanje udova, očekivati svježinu, izvornost i poletnost trideset-i-nešto godišnjaka koji je potpisao Edwarda Škarorukog i Batman se vraća. A možda je problem u tome što je Burton slično svojem glumačkom alter-egu Johnnyju Deppu u međuvremenu postao utjecajan holivudski igrač, koji se iz opreza kalkulantski kloni pretjeranih ekstravagancija i eksperimentiranja te utječe kompromisima. I publika i kritika time su na velikom gubitku, jer dok se nekad svaki novi Burtonov projekt iščekivao kao zajamčeno bogata filmofilska gozba i svečanost za sva osjetila, trenutno se na premijere njegovih filmova odlazi sa zebnjom da nas očekuje još jedna derivativna, repetitivna i pomalo zamorna priča s proračunatim odmakom, suspregnutim humorom i fingiranom subverzijom.

Sjene tame tematski se i izvedbeno nadovezuju na Burtonove ranije i neusporedivo uspjelije radove Beetlejuice i Ed Wood

Vampir u ludim 70-ima

U određenoj mjeri Sjene tame tematski se i izvedbeno nadovezuju na Burtonove ranije i neusporedivo uspjelije radove Beetlejuice i Ed Wood, iz kojih preuzima zaplet o obitelji u koju stiže nadnaravno destruktivno biće (Beetlejuice), odnosno daje posvetu prošlim vremenima i ikonama horora (Ed Wood). No dok je Beetlejuice na tragu luckaste Pee-Weejeve velike pustolovine, a prije pesimistične vizije budućnosti u Batmanu osvajao energijom, humorom i inventivnim izokretanjem konvencija priča o duhovima, a Ed Wood nudio nostalgičnu, empatičnu i filmofilskim referencijama prekrcanu crno-bijelu storiju o „najgorem redatelju svih vremena“, Sjene tame nažalost ne posjeduju praktički nijednu od navedenih osobina. Iznimka su dakako filmofilske, točnije rečeno nostalgične TV-referencije, što je i razumljivo jer je film temeljen na popularnoj istoimenoj američkoj TV-seriji iz druge polovice 60-ih i s prijelaza u 70-e godine. Jedan od kultnih fenomena američke televizije iz tog razdoblja, serija Sjene tame kreatora i producenta Dana Curtisa, bila je koncipirana kao benigna dnevna gotička horor-sapunica, kao poligon za humorno i mlađim uzrastima primjereno obrađivanje većine tema i motiva tadašnjega standardnog repertoara horora, od vještica i vukodlaka do toga da se čitava jedna sezona odigravala u prošlosti. Razlozi popularnosti serije ležali su u ekscentričnim likovima, bizarnim situacijama, crnom humoru i generalno pomaknutu ugođaju, pa nije nimalo neobično što se filmske prerade prihvatio upravo Tim Burton. Kao i u gotovo svim svojim filmovima, on je i ovdje zainteresiran za osebujne i apartne protagoniste, čudake, osamljenike i marginalce koje se generalno no vrlo površno može nazvati ekscentricima.

Takav je Barnabas Collins u Deppovoj izvedbi, mladić iz obitelji britanskog industrijalca koja se 1760. iz Liverpoola preselila u američku državu Maine, gdje je Barnabasov otac utemeljio industriju izlova i prerade ribe oko koje je niknuo gradić Collinsport. Pretvorivši se u naočita momka spretna u zavođenju mladih dama, Barnabas će najveću pogrešku napraviti kada osvoji, a potom zbog iskrene ljubavi prema romantičnoj Josette DuPres (Bella Heathcote) ostavi privlačnu Angelique Bouchard (Eva Green). Naime, Angelique je vještica koja će ga iz osvete najprije pretvoriti u vampira a potom „živa“ pokopati u mrtvačkom kovčegu. Točno dva stoljeća poslije, u vrijeme rata u Vijetnamu i predsjednikovanja Richarda Nixona, Barnabasa će slučajno osloboditi skupina građevinskih radnika na kojima će utažiti žeđ za krvlju, da bi ubrzo otkrio da je nekad raskošno obiteljsko imanje sada ruševina u kojoj žive njegovi slikoviti nasljednici. Pored frustrirane vlasnice imanja Elizabeth Collins Stoddard (Michelle Pfeiffer), tu su njezin pohlepni brat Roger (Johnny Lee Miller), buntovna kći Carolyn i Rogerov navodno emocionalno nestabilan desetogodišnji sin David. A tu su i alkoholu sklon kućepazitelj Willie, mladošću opsjednuta psihijatrica Julia Hoffman (Helena Bonham Carter) i nova služavka Victoria Winters (također Bella Heathcote), djevojka neobično nalik Josette, koja je prije dvjesto godina pred nemoćnim Barnabasom počinila samoubojstvo. Dok se privikava na život u ludim 70-ima, Barnabas će otkriti da gradićem sada vlada upravo beskrupulozna Angelique, kojoj se želi osvetiti za svoju i nesreću svoje obitelji.

Rutinski i na autopilotu

Dobra vijest vezana uz ovaj film jest da se nakon kreativnoga posrtanja u promašenoj adaptaciji Alice u zemlji čudesa Burton donekle vratio u formu. No taj povratak nije na primjerenoj razini, jer su Sjene tame kakvoćom usporedive sa Sweeneyjem Toddom... i Charliejem i tvornicom čokolade (Krupna riba je ipak superiornija), a ni približno s Beetlejuiceom, Batmanom i Edwardom Škarorukim. Naizgled je sve na broju, no odrađeno dobrano rutinski i bez većeg interesa. Neosporno maštovita i vizualno raskošna eksploatacija tradicije gotičkog horora izvedena je s tendencioznim pretjerivanjem i određenim ironijskim odmakom, očekivano sigurna režija nažalost je rijetko sugestivna i nadahnuta, a pomaknutim i slikovitim likovima koje je teško smjestiti u standardne kalupe nedostaje slojevitosti i intrigantnosti. Stalno prisutan ugođaj mizantropije, pesimizma i tragike u prvoj je polovici efektno ublažen ili bolje rečeno nadograđen crnim humorom, no sve to u drugom dijelu blijedi i ustupa mjesto konvencijama i prenaglašenoj akciji. Propuštajući elaborirati odnose ljubavi i mržnje u potencijalno vrlo zanimljivu trokutu Barnabas–Angelique–Josette/Victoria, pri čemu u uvodu zgodno predstavljen lik zagonetne Josette/Victorije unatoč priči o njezinoj prošlosti ostaje sasvim papirnat, autor se koristi prilikom za duhovitu kritiku korporativnoga kapitalizma, pa je logotip McDonald’sa simbol Mefistofelesa, a korporaciju koja vlada krajem i ljudskim sudbinama vodi vještica Angelique. Isprva učinkovito križanje horora s crnom komedijom i groteske s razmjerno tjeskobnom dramom gubi se u nezgrapnostima i komično nedovoljno iskorištenu Barnabasovu nesnalaženju u 70-ima i čuđenju tada modernom svijetu. Danak je izvornoj sapunici i prevelik broj likova, koji neizbježno ostaju tek skicirani u drugom i trećem planu, pa tako psihijatrica Hoffman iznebuha postaje opsjednuta željom za postizanjem Barnabasove vječne „mladosti“, a u samoj se završnici otkriva da je plahi klinac David zapravo vukodlak. Pored nedostatka priželjkivane emotivne dimenzije, zbog čega film ne uspijeva vezati gledatelje, problematična je i djelomična narativna rastresitost s tendiranjem epizodnoj strukturi. No i to je zacijelo posljedica sapuničastih korijena kombiniranih s nesnalaženjem scenarista Setha Grahamea-Smitha, kojem je ovo kinoprvenac.

„Mnogo onoga što vidite kao dijete ostaje u vama... i dobar dio života pokušavate ponovno doživjeti to iskustvo“, Burtonove su riječi kojima je u knjizi A Child´s Garden of Nightmares pokušao objasniti neke razloge svoga bavljenja filmom. Bilo bi dobro kad bi opet uspio probuditi to dijete u sebi.