Beč i Londra

Sad smo se već prilično odmaknuli od dvadesetoga stoljeća, pa ga zato možemo jasnije sagledati i odlučnije dati njegovu povijesnu ocjenu. Možda bismo se u okviru te rekapitulacije trebali upitati kako su to stoljeće doživjeli stanovnici našega sjevera, a kako opet stanovnici našega juga.

Ni londonski Big Ben ne može se usporediti sa splitskim tornjem Sv. Duje

Dvadeseto je stoljeće i doba totalitarizma i doba demokracije, pa je zato važno kako su u njemu prošli najširi slojevi pučanstva. Što se s njima dogodilo, je li im se položaj popravio ili pogoršao? A osobito: kako se razvijala njihova samosvijest? Pokušat ću ovdje odgovoriti na to pitanje služeći se stilskom figurom zvanom sinegdoha, u kojoj se dio rabi umjesto cjeline. Kao simbole sjevera i juga uzet ću Zagreb i Split, pa ću se upitati kako je zagrebački, a kako splitski puk prisutan u umjetnosti dvadesetoga stoljeća. I tu će se pokazati da su razlike upravo grandiozne.

Splitski se mali svit mnogo pojavljuje u književnosti, kazalištu i glazbi svojega grada, pa bi se čak moglo reći da on daje i temeljni ton. Pogledajte samo: još tamo od Marka Uvodića, pa sve do Smoje, život je običnoga čovjeka prikazan u svim svojim aspektima i pritom definiran kao nešto što je vrijedno opće pažnje. A da se i ne govori o operetama Ive Tijardovića, u kojima su splitski običaji i splitski način života dobili najviši umjetnički izraz. U Splitu se, dakle, našlo stvaralaca koji će tamošnjega čovjeka glorificirati i mitologizirati te tako kod puka – koji, dakako, voli sam sebe vidjeti na pozornici i u knjizi – stvoriti svijest o vlastitoj važnosti.

U Zagrebu ničega sličnog nije bilo. Nešto je, doduše, pokušao August Šenoa, ali ni on nije mogao učiniti sve što je trebalo. Razlog je s jedne strane u tome što je Šenoa istom stvarao hrvatsku čitateljsku publiku, a s druge strane u tome što se stalno susretao s uvriježenim mrzovoljnim mišljenjem da je sve zagrebačko provincijsko i nevažno, pa da je dakle na neki način i sramotno. Tako je to onda ostalo i dalje te zagrebačkoga običnog svijeta nema ni u književnosti ni u kazalištu, nego se notorni purgeri pojavljuju samo kao povijesni likovi, recimo u samoga Šenoe, pa u Zagorke i možda još u ponekoga autora.

No zašto je tako? Koja je to kvaliteta koju Split posjeduje, a Zagreb ne posjeduje? Meni se čini da je riječ o načinu na koji neki grad poima sebe i svoj odnos prema svijetu. Doista, Split nikada nije sebe uspoređivao s nekim određenim gradom, nego uvijek sa svijetom u cjelini. A to je i logično, jer on je putem mora s cijelim svijetom povezan. Uspoređujući se tako, došao je do zaključka kako u svijetu ima svega i svačega, kako nema mnogo onih koji su bolji od nas, a ima mnogo onih koji su od nas gori. Zašto da onda ne budemo zadovoljni i zašto da se malo ne napušemo sami pred sobom? Ukratko, kad se kaže Ča je pusta Londra kontra Splita grada, onda se i ne misli baš na London, nego je i to sinegdoha koja podrazumijeva cjelinu svijeta: ona pokazuje da u odnosu na taj svijet i mi imamo stanovite prednosti.

U Zagrebu je drukčije: on se odvajkada uspoređivao samo s jednim gradom, naime, s Bečom, i ta je usporedba redovito za njega ispadala porazna. Beč je uvijek bio i veći i bogatiji i ljepši i kulturniji, dok su Bečani izgledali kao sretni stanovnici raja, a k tome još i veseliji, finiji i muzikalniji od Zagrepčana. I kako da onda čovjek, nakon takvih spoznaja, ide pisati knjige ili komponirati glazbu s temom zagrebačkoga pučkog života? Radije se pokrije ušima i šuti, ili gnjevno rogobori na naše prilike.

A ipak, nisu baš svi tako postupali. Postojao je pisac koji se itekako zanimao za život zagrebačkih nižih slojeva te je o njima napisao sve što je ikada stavio na papir. Taj se pisac zove Vjekoslav Majer. I, pazite sad: Majer je godinama i godinama živio u Beču i dobro je poznavao taj velegrad, ali to ga nije spriječilo da se, još i prije povratka u zavičaj, baci na opisivanje zagrebačkih malograđana. A to znači da on nije bio seljački uplašen pred Bečom kao većina drugih naših ljudi, nego je shvatio kako Zagreb i u usporedbi s nekadašnjom prijestolnicom može biti zanimljiv. I, je li onda čudo što je upravo Majer napisao novelu Iz dnevnika maloga Perice, po kojoj je snimljen film Tko pjeva zlo ne misli, jedina velika umjetnička posveta zagrebačkome puku?

Što je za taj film osobito karakteristično? Pa, karakteristična je prije svega ljubav prema ambijentu i likovima. Režiser Krešo Golik tu se šali s onim svojim fulirima i šafranekima, prikazuje smiješne strane purgerskoga života, ali on sve to sasvim očito voli. Po tome se može razabrati da je upravo ljubav onaj sastojak koji čini da umjetničko djelo koje govori o puku bude istinito, a i da bude uspješno. A iz toga je odmah jasno i zašto Krležine novele u kojima on opisuje zagrebačke malograđane nikad nisu postale popularne: u njima naprosto nema ljubavi. Drugim riječima, kod splitskih je umjetnika te ljubavi bilo, pa zato o životu splitskoga puka u dvadesetome stoljeću znamo mnogo, a kod zagrebačkih umjetnika te ljubavi uglavnom nije bilo, pa o životu Zagrepčana u moderno doba znamo malo ili ništa.

U redu, tako je bilo u dvadesetom stoljeću. A kako je danas? Danas, da prostite, nije dobro. Jer umjesto da se Zagreb ugleda na Split, Split se ugledao na Zagreb. Zato se sada u knjigama i filmovima ne glorificira pučki život ni u Splitu ni u Zagrebu, nego se o tom životu – valjda u ime nekakve tobožnje istine – piše mrko i žučljivo. Kad govore o puku, splitski i zagrebački umjetnici ne pokazuju prema tome puku ljubav, nego prije prijezir, ili čak i mržnju. A takvi su osjećaji, bojim se, obostrani: zato danas nemamo ni na sjeveru ni na jugu ničega što bi se po popularnosti moglo mjeriti sa Spli’skim akvarelom ili s filmom Tko pjeva zlo ne misli.