Život negdje drugdje

„Drugi život, drugi život – što će mi drugi život kad ni s ovim ne znam što bih...“, zavapit će u drugome dijelu predstave Čehovljev Platonov (Živko Anočić) odbijajući ponudu Sofije Jegorovne (Dijana Vidušin), Sergejeve (Hrvoje Klobučar) supruge. Ta ideja o životu negdje drugdje često i dugo se provlači literaturom (a i životom samim), a Čehov ju je uspješno gradio tijekom čitava dramskoga teksta da bi je na kraju razorio neosporivom činjenicom da je od sama sebe nemoguće pobjeći. Ni alkohol, ni kockanje, ni nekontrolirano trošenje novca na bjesomučne zabave ili potraga za ljubavlju ili zadovoljenjem tjelesnih strasti i potreba u tom bijegu nisu od pomoći. Pogotovo kada je nekima u tom bijegu usput (iako tek na trenutke) iznimno važno sačuvati ugled, obitelj ili društveni status.

Zabava na dnu bazena: Siniša Ružić, Živko Anočić, Filip Šovagović, Filip Križan, Hrvoje Klobučar i Dijana Vidušin / Snimio Tone Stojko

Slovenski redatelj Samo M. Strelec, koji je Platonova postavio u Gavelli (premijera 20. travnja), iščitao je dramu kojoj je tema životna i egzistencijalna dilema jednog tridesetogodišnjaka u tonu sveopćega scenskog kaosa u kojem sve osobe izgovaraju tek poneku repliku, razgovori se ponavljaju po obrascima pogrešne komunikacije, a dosjetljive redateljske slike i scenografska rješenja (Vasilija Fišer), dekorativni kostimi koji kod ženskog dijela ansambla više otkrivaju nego što pokrivaju (Marita Ćopo) i neobičan izbor glazbe kojom se označava kraj prizora mogu prilično zbuniti gledatelja. No uporaba atraktivnih scenskih rekvizita kao što je helikopter na daljinsko upravljanje kojim se igra Sergej Pavlovič Vojnicev ili motor kojim Osip (Ranko Zidarić) izlazi na scenu sigurno će se svidjeti mlađoj publici kojoj je, čini se, ova skraćena – iako ne i kratka – redateljskim intervencijama osvježena predstava „festivalskog“ ugođaja i namijenjena.

Platonov kako ga vidi Samo M. Strelec, kojemu je ovo treća režija u kazalištu Gavella (nakon Četvrte sestre i Duha) ciničan je čovjek u najboljim godinama s relativno sređenim i posloženim životom.. No to ga ne čini zadovoljnim. Naprotiv. Platonov kako ga je interpretirao Živko Anočić ne pokazuje ni najmanji trenutni zanos novom idejom, ženom ili opsesivnom navikom. U Anočićevu Platonovu prvo možemo iščitati rezignaciju i odustajanje. Za razliku od Čehovljeva deset godina starijeg Ivanova koji se sam ubio, Platonov nema te snage. Unatoč svemu što je iz obijesti, dosade i očaja bio kadar učiniti, on prije prvog u njega ispaljena metka jeca: „Želim živjeti, želim živjeti...“

Predstava nastoji ponuditi odgovor na pitanje što smo sve spremni učiniti zbog nedostatka smisla, gubitka moralne vertikale i preispitivanja granica društveno poželjna ponašanja. Na početku Platonov leži na prosceniju, na odskočnoj dasci bazenske skakaonice i dižući se odgovara na pitanje ispisano na zastoru „Što vas boli?“ pišući sprejem – Boli me Platonov. Bez iluzija, Čehovljevi likovi redom su životom načeti gubitnici. Neki od njih gube imutak, neki ljubav, neki ugled. Ladanjsko imanje Ane Petrovne Vojniceve prazno je dno bazena koje ispunjavaju gosti noseći bijele stolce. U galeriji likova do kraja drame svatko prolazi istu transformaciju od osobe koja manje-više uspješno vlada životnom situacijom do potpunoga gubitka kontrole. Transformacijski se luk ilustrativno očituje u izboru glazbe – od diskohita osamdesetih Life is Life austrijske grupe Opus do sjajne skladbe Johnnyja Casha Hurt na kraju, koje stihovi „what have I become / što sam to postao“ djeluju poput potke koja čitavoj predstavi daje smisao.

Emotivno-psihološka degradacija najbolje se očituje kod Vojniceve (Bojana Gregorić Vejzović), u početku hladne i distancirane s očiglednim povlaštenim položajem. Ona je vladarica svog salona i vrtnih zabava, žena oko koje se sve okreće. Ispod sjajne površine u raskošnoj crvenoj haljini gola je koža (doslovno i simbolički). Jedino što moralni pad u drugom dijelu predstave, a i sirova strast koju bi Vojniceva trebala pokazati u glumi Gregorićeve nisu dovoljno snažni. Ipak, uvjerljiva je u posljednjoj sceni, u pokušaju čuvanja osobnog dostojanstva i ponosa.

Platonov i Vojniceva jedini su likovi kojima je omogućen iskorak iz klišeiziranih interpretacija. Jer svi ostali, s iznimkom Janka Rakoša (Nikolaj Ivanovič) i u nekim prizorima Hrvoja Klobučara, ostaju u granicama što ulogom, što redateljskom koncepcijom povjerene im zadaće. Ivan Ivanovič (Dragoljub Lazarov) kronični je alkoholičar, Pavel Petrovič (Filip Šovagović) ne može izgovoriti rečenicu bez rastavljanja riječi na slogove, Bugrov (Sven Šestak) ukočeni lihvar s lošom regulacijom tjelesne temperature, Kiril Porfirevič (Filip Križan) živopisni bonvivan kojem ništa nije sveto, Porfirij Semjonovič (Zoran Gogić) stari pohotnik koji se skriva iza morala i tako redom.

U postavi kakvu je osmislio Strelec nitko nije bez mane – pravednici djeluju blijedo, intriganti iskrivljeno, strasne žene groteskno, a alkoholičari izazivaju gnušanje. Svaki oblik bijega od života i sama sebe jednako je podložan osudi. Spomenemo li vizualno odlično riješen prizor u drugom dijelu s maglom, brezikom koji se spušta s cugova i svjetlima i zvukom vlaka pod koji se Saša (Ivana Bolanča) ne uspijeva baciti te golo atraktivno tijelo Bojane Gregorić Vejzović u svrhu dramskoga naglašavanja potpunog „ogoljivanja“ lica koje tumači – mnogo je toga zbog čega Gavellina Platonova vrijedi vidjeti. Pogotovo zato što predstava, od naizgled kaotične i rasute s početka, na kraju ipak gledatelju nudi pozitivan odgovor.