Stvarnost kao slika

U Galeriji Kranjčar otvorena je izložba Matka Vekića pod naslovom Obični ljudi. Izloženo je sedam slika većih formata kojima autor nastavlja propitivati ulogu i važnost znaka u današnjem društvu, no za razliku od izložbe održane 2010. u Galeriji Bačva, u HDLU, kada je autor izložio rotirajuće panele na kojima su se izmjenjivali prizori iz medija i poznatih filmova, ovom izložbom Vekić, zadržavajući iste motive, u sliku uvodi i obične ljude. Smješteni u donjem planu, oni gotovo ispadaju iz slike, dok su u pozadini televizijski ekrani postavljeni u nizove, kao u trgovini elektronskim napravama, a na njima su prikazane poznate scene iz filmova poput King Konga, Ralja, Sjever–sjeverozapad ili televizijske slike koje su obilježile 20. stoljeće, poput spuštanja na Mjesec, potonuća Titanica, prikaza borbenih aviona...

Tražilac, 2011.

Sve prikazane scene gotovo su ikonički, opće poznati prizori na kojima je izgrađena današnja kultura. Zajednička je svima inherentna prijetnja, osjećaj straha, kao i simbolika moći i osvajanja. To su neprestano prisutni znakovi koji, iako ispražnjeni od stvarnoga značenja i distancirani od ljudi opnom ekrana, utjelovljuju, odašilju, ali i sudjeluju u proizvodnji određenoga tipa stvarnosti na koju nesvjesno pristajemo. Ispred ekrana poredanih poput rešetaka obični su ljudi zaokupljeni običnim aktivnostima, uhvaćeni u običnim trenucima, i ničim ne pokazuju svijest o slikama kojima ih okružuju. Ipak, njihova su lica uglavnom zabrinuta, pogotovo ona dječja, koja odražavaju brigu, ili suze, možda uzrokovane nezadovoljenom željom. Vekić u intervjuu iz 2011, najavljujući izložbu u Galeriji Kranjčar, navodi kako su „ljudski likovi u službi priče koja govori o nemogućnosti da se riješimo misli i osjećaja, o tome kako se sve uvijek ponavlja u krugu, i dobro i loše“. Tako se žena prekrivene glave brani od misli što nadiru, dok je iza nje, na ekranu, prikazan minotaur, simbol labirinta uma. Ekrani tako pojašnjavaju unutrašnjost likova, odražavaju njihova stanja, ali ih i potiču stvarajući nove motive koje postupno internaliziramo i koji postaju dio nas samih, dio kulture, civilizacijsko nasljeđe. Ljudski su likovi tako poput kanala za, kako umjetnik navodi, „nakupinu misli i osjećaja koji nas žive u ovom trenutku“. Ta je nakupina utjelovljena u likovima s ekrana i prepoznatljivoj, medijski deriviranoj slici 20. stoljeća. Više nego prirodni okoliš, u suvremenom su društvu upravo slike zaslužne za konstrukciju stvarnosti i, posredno, formiranje identiteta. S plakata i ekrana, slike nas agresivno gledaju. Njihove poruke postaju dio naše svijesti i podsvijesti, dio svakodnevice, pri čemu ne zapažamo njihovu sve agresivniju prisutnost. Slike percipiramo brzo, izravno, one govore više nego riječi i nakon što se spuste na retinu našeg oka ostaju zauvijek upisane u nama. Njihove poruke tako ostaju prisutne, one su internalizirane, a društveni kodovi i norme s pomoću njih postaju unutarnji kodovi promišljanja i ponašanja. Povezujući psihoanalitičku tvrdnju prema kojoj ljudima upravljaju podsvjesne želje i logiku slobodnoga tržišta, marketinški i PR-stručnjaci, politički stratezi, spin-doktori, filmaši i mediji tijekom 20. stoljeća pretvorili su građane u poslušne potrošače čije se želje i strahovi proizvode bržim tempom nego nove serije iPhonea. Zadovoljavajući želje, anestezirajući strahove i identificirajući se s proizvodom ili filmskim ikonama, građanin je postao replika televizijske reklame. Što su obični ljudi? I što je slika u doba slike?

Izložbom u Galeriji Kranjčar Matko Vekić suprotstavlja život i medijsku sliku. On običnim ljudima izmiče tlo pod nogama i postavlja ih na ornament. Ornament je ovdje, kako navodi Vanja Babić u predgovoru izložbi prisjećajući se Adolfa Loosa i poznate krilatice „Ornament je zločin!“ konačni derivat umnažanja simbola i znaka, potpuno ispražnjen od značenja i trivijaliziran. Vekić dakle ornamentalizira okolinu i čini je dijelom banalizirane stvarnosti agresivno ispunjene medijski konstruiranim slikama. Time slikarstvom prokazuje učinak mehanizama proizvodnje stvarnosti svrstavši se u red umjetnika koji umjetnost, između ostaloga, shvaćaju i kao sredstvo ukazivanja na ograničenja i opterećenja realiteta. No njegova kritika ipak nije isključivo prokazivačka i agresivna. Njegovi likovi, iako postavljeni na porozno tlo ornamentalizirane praznine i okruženi rešetkama medijskih ikona, ipak ostaju zaokupljeni svojim aktivnostima, među njima se odvija komunikacija, oni su postavljeni u jasne, tople, ljudske odnose. Negdje između buke slika i ispražnjenih simbola žive obični ljudi. Ispred jedne slike postavljen je trodimenzionalni objekt koji podsjeća na leteću napravu – simbol „čežnje za istinskom spoznajom“, kako navodi Vanja Babić. Dakle, čak i ako nas je usisala plošnost slika, nada ipak ostaje trodimenzionalna kategorija.