Srbi iz „RSK“ – optanti ili izbjeglice?

Ako su srpske namjere o iseljenju bile jasne svakomu pa i glavnom tajniku UN-a i Vijeću sigurnosti kao osnivaču Haškog suda, kako to da one nisu jasne njegovu tužiteljstvu i sucima?

Unatoč važnosti suđenja hrvatskim generalima u Haagu, naša aktivna pozornost za taj slučaj s vremena na vrijeme popušta. To je razumljivo, jer nijedan događaj, ma od kolike važnosti bio, ne može godinama jednako snažno zadržavati ljudsku pozornost. Uostalom u pozadini „zaborava“ vjerojatno je podsvjesno uvjerenje da će konačna presuda biti oslobađanje.

Nakon podulje stanke, haško suđenje nedavno je ponovno ušlo u naš medijski prostor putem izjave glavnoga haškog tužitelja Sergea Brammertza. Prema njemu, Tužiteljstvo Haškog suda, „sada kada je donesena prvostupanjska presuda generalu Gotovini“, više neće ustrajavati kod hrvatske Vlade da se „dokumenti koji se odnose na Oluju dostave u kontekstu postupka koji se vode pred sudom“.

Podsjećam, riječ je o dokumentima pod tehničkim nazivom topnički dnevnici, koji „dokazuju prekomjerno granatiranje“ Knina, što je za tribunal dio „zajedničkoga zločinačkog pothvata“ čiji je cilj bio istjerivanje srpskog stanovništva s prostora tzv. Republike Srpske Krajine.

Istodobno s Brammertzovom izjavom kroz ruke su mi prolazili dokumenti koji se odnose na aktivnosti vezane uz mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja, do koje je došlo dvije i pol godine nakon Oluje.

U kojoj su svezi ti dokumenti s Brammertzovom izjavom? Izravnoj! Oni naime dokazuju da su Srbi bili spremni na egzodus i iz hrvatskoga Podunavlja, pa čak i u slučaju da Hrvatska ne pokrene oslobodilačku akciju.

Spomenuti dokumenti naime govore o otporu koji su Srbi pružali prilikom ponuđenoga preuzimanja hrvatskih dokumenta, a što je bio conditio sine qua non njihove mirne reintegracije u hrvatsko društvo i državu. Odziv za preuzimanje dokumenata u početku je bio neznatan, a oni koji su pristali da ih preuzmu bili su maltretirani. S tim u svezi Ured za civilne poslove UNTAES-a proveo je u studenom 1996. istraživanje koje je pokazalo da 64 posto Srba u hrvatskom Podunavlju ne želi hrvatske dokumente. Isti UNTAES registrirao je da je preko mostova na Dunavu već do sredine 1996. prešlo približno 500 teretnjaka s „namještajem i drugom pokretnom imovinom“. Na temelju toga glavni tajnik UN-a u izvješću Vijeću sigurnosti u srpnju 1997. logički zaključuje da bi „brzo povlačenje UNTAES-a dovelo do egzodusa Srba“.

To kao i prethodni egzodus za vrijeme Oluje jasno pokazuje da, kad je raspadom Jugoslavije postalo očito da „svi Srbi“ neće „živjeti u jednoj državi“, oni u tzv. RSK između Hrvatske i Srbije optirali su za Srbiju. (Zašto te Srbe od početka nismo nazivali optantima nego izbjeglicama?) Na to ukazuje cjelokupno njihovo ponašanje koje se može svesti na: „Ne živjeti pod šahovnicom!“ Štoviše: „Ne živjeti s drugima!“ Sjeća li se još netko pilot-projekta UNTAES-a po kojem su se prvi hrvatski prognanici vratili u selo Nijemce? U tom trenutku iz Nijemaca je organizirano iselilo 40 od 48 tamošnjih Srba!

Stoga, u iščekivanju drugostupanjske presude hrvatskim generalima, treba postaviti pitanje: Ako su srpske namjere o iseljenju bile jasne svakomu pa i glavnom tajniku UN-a i Vijeću sigurnosti kao osnivaču Haškog suda, kako to da one nisu jasne njegovu tužiteljstvu i sucima? Jer ako su Srbi samo zbog „brzog povlačenja UNTAES-a“ bili spremni na egzodus iz hrvatskoga Podunavlja, onda je još logičnije da su se odlučili na egzodus za vrijeme Oluje, do koje je došlo nakon njihova odbijanja Plana Z-4, koji je bio jedna od varijanata mirne reintegracije? Ako su glavni tajnik UN-a i Vijeće sigurnosti „ušli“ u razmišljanja krajinskih Srba, onda je do toga mnogo lakše došlo hrvatsko državno vodstvo. Pouzdano dakle znajući da će Srbi od početka Oluje organizirano odlaziti, čemu „udruženi zločinački pothvat“ za njihovo protjerivanje? Ima li načina da netko to posvijesti haškim tužiteljima ili Žalbenom vijeću, koje će uskoro odlučivati o sudbini generala?