Pušlek cvijeća s negacijom

Davno bješe to... (šlager nastavlja: kad sreli smo se mi...), no ne htjedoh poći tim smjerom. Davno bješe to kad sam čitala novelicu Mimoza sa smetljišta hrvatske književnice Side Kušutić (1922–1965). Tako davno da se, kao što sve češće biva, sjećam samo naslova (i podatka da sam neko djelo uopće čitala), no sadržaji me sve češće napuštaju (a za pojedinosti valja već upotrijebiti po aspektu svršen glagol – već su me napustile). Vjerojatno ne bih posegnula za broširanom knjižicom nekoć popularnih izdanja Be-eL-Ka (Biblioteka lijepe knjige, na adresi: Zagreb, Berislavićeva ulica br. 3/III, uredio Josip Milković), izašle 1942. godine, format je još manji od džepnoga – stala bi i u džepić za starinski sat – da me nije privukao naslov, točnije: dio naslova, onaj koji se odnosi na mimozu. Sadržaj je novele predvidljiv, tip socijalne književnosti također, no glavni ženski lik, Elica (tako sam u djetinjstvu i ja zvala svoju tetu Jozefu), pogotovo nakon naprasne majčine smrti, utjelovljuje upravo taj žuti cvijet, mimoza. „‘Ove žute grane su mimozine. To je najosjetljiviji cvijet. Takneš li joj listić, odmah se sklopi. Vidiš li kako je mimoza lijepa. To si ti, Elica’. Beskrajno se začuđenje odrazi na djevojčici. Zaista nije nikad vidjela nešto tako lijepa. A najmanje je vjerovala, da bi po ičemu bila nalik raskošnoj rascvjetanoj grani. Ipak je u dnu duše osjećala, da ima istine u gospođinim riječima.“ Krhkost i duhovna profinjenost u hrvatskoj se književnosti znala prispodobiti kojoj nježnoj biljci, recimo brezi (Slavko Kolar).

Mimoza je inače zimzelena drvenasta biljka podrijetlom iz Australije (godinama je bila nepriznat australski nacionalni cvijet), prenesena na Sredozemlje. Stablo s razvijenom krošnjom naraste uvis i do 14 m (u to sam se na svoje oči uvjerila u proljeće 2012. godine na Sjevernom Cipru, gdje raste poput drača uz cestu). Najčešća je vrsta Mimosa pudica iz Brazila. I samo joj ime kazuje da je stidljiva, sramežljiva, „srameća“, da se – što bi rekli Međimurci – sramuva, jer ta osjetljiva biljka uvlači listove čim ih tko dotakne. Zato nije čudno što su joj i ostala imena takva: nježna, netik, osjetnica i što je postala neke vrste „mjera“ za preosjetljivost („ne smiješ joj ništa reći; prava je mimoza“), pa se i preosjetljivi ljudi nazivaju mimozama. Netik govori upravo o poželjnu ponašanju prema tim žutim grozdastim cvjetovima – ne dotiči ih! No zašto se mimoza zove upravo tako, mimoza? Po lat. mimus, od grč. mimos, onaj koji oponaša; imitator. Naime, mimus / mim je bio komedijantski, oponašateljski glumac (mimika), a ova se biljka toliko povodi za vanjskim utjecajima da na svaki, u svojoj osjetljivosti, intenzivno reagira, da se za svakim povodi. Ipak, koliko god nježna i osjetljiva bila, ova biljka u svojim hrvatskim inačicama ne ponaša se nimalo nježno; naprotiv, izaziva popriličnu zabunu. Naime, ljudi misle kako se te zamjene mogu prenijeti i na nedotik, i na nedirak i kako će se sve tri – netik, nedotik, nedirak – odnositi na mimozu. No neće. Nedotik (Impatiens glandulifera) i mimoza nisu iste biljke. Nedotik (slov. žlezava nedotika) raste u poplavnim i močvarnim područjima, domovina mu je Indija, preciznije: zapadna Himalaja, a u Europu je donesen 1839. godine, kad je njegovo sjeme poslano u botanički vrt Kew pokraj Londona. Biljku vrlo dobro poznaju medari, jer su je ljudi, osim kao ukrasnu, počeli uzgajati i kao medonosnu. Nediraka pak (Balsaminaceae) ima oko 850 vrsta, pa koliko god ni nedotik ni nedirak zapravo nisu mimoze, u prijevodima se mimoza prevodi upravo nedirkom. Izraz koji znači samo mimozu – netik – nekako je ustuknuo i „ispao iz igre“.

Cvijeće, općenito bilje, slabo mi uspijeva (već sam više puta priznala kako nemam one predane „zelene ruke“), uglavnom mi sve (pre)brzo uvene, pa kad kod mene cvijeće već tako prolazi u uzgoju, sigurno neću znati ni ono što mnogi uzgajivači cvijeća i marni vrtlari imaju u malom prstu – a to je tzv. govor cvijeća. Znalci kažu da se darivanjem mimoze prenosi poruka vjerne ljubavi. Radije bih tu poruku prenosila postojanošću i dugotrajnošću (kao težom varijantom) nego pukim davanjem bilo kojega cvijeta (kao lakšom), no oko cvijeća nikada ne manjka stanovite mistike i „znakova“, pa neka tako i ostane. Ljudi vole čitati takve „cvjetne knjige“ zacijelo više od „crnoga tiska“.

Neven je (Calendula), bar što se negacije tiče, jasan i s njim ću biti brzo gotova. Ta jednogodišnja uzgojena ukrasna i ljekovita vrtna biljka iz porodice glavočika raširena je po Europi i Aziji. Calendula officinalis, ljekoviti neven, ukrasna je biljka, a u pučkoj medicini služi kao antiseptik. Svojim „negiranim“ imenom kao da odgađa uvenuće. Zbog te osobine može biti i vlastito ime: muško Neven, a žensko Nevena, Nevenka. Zna se da se vlastita imena nerijetko nadijevaju upravo iz želje da onaj tko to ime nosi bude u skladu sa značenjem svojeg imena. No kad se Nevene i Nevenke priklone „kućnom“ imenu ili onomu iz prijateljskoga kruga, Nena, veza s nevenom već je izgubljena.

Eh, a sada nježna potočnica, sitnih plavih cvjetića (no može ih biti i ružičastih, kako bjeh poučena), brojnih poput listića kućne srećice. I toga biljnoga roda ima četrdesetak vrsta. Iz ovoga imena odmah izbija potok, kao jedno od vlažnih staništa, no uspješno raste i u vrtovima, ne zahtijevajući nikakvu njegu. Međutim, druga imena – spomenak, nezaboravak, ne zaboravi me, fergismajniht (njem. Vergissmeinnicht, a takvi su nazivi i u tal. nontiscordardime i u engl. forget-me-not, sve doslovno ne zaboravi me) – učinila su ovu biljku doista nezaboravnom. A spomenuti se / spominjati se značilo je „misliti potom, nakon čega“, jer je posrijedi sastavljen glagol *po, nakon, potom + *múěti, misliti. U kajkavskom to izražavaju glagoli zabiti, pozabiti, a standardno zaboraviti poznaje u slavenskom svijetu još samo bugarski. No postanje glagola ostaje i dalje mutno, kakvo je i samo sjećanje propušteno kroz nepredvidljivo sito pamćenja. U slovenskom se fergismajniht zove simpatično spominčica, što je izvedeno iz spomin, sjećanje. Zašto sam ovaj ulomak počela uzdahom? Zato što bi valjda svaki čovjek želio ostati nekomu u dragom sjećanju, zato što i sami pamtimo neke ljude s kojima smo koracali po vlastitoj životnoj stazi, dok nam suputnik nije istupio iz stvarnosti i stupio u sjećanje. Dakle, i spominčica, kao i nezaboravak, djeluju produljeno u vremenu – od trenutka darivanja do preseljenja u sjećanje. Po pučkom vjerovanju, spominčica je potajno utjecala na onoga koji ju je nosio i sjećala ga na osobu koja mu ju je dala. Jedna od legendi (sve su mi nekako tupave, no što dalje, bujaju sve više, poglavito u turističkim mjestima) govori o nekom vitezu koji je svoju dragu želio obdariti pušlekom potočnica, no do drage nije dospio jer se (rodila majka šeprtlju!) utopio pod teškim oklopom u nekom potočiću. Dok se koprcao, bacio je buketić na drugu obalu i posljednjim dahom uspio izustiti: „Ne zaboravi me“. Dakako, od ove lažno sentimentalne scene draža mi je bila ona nesmiljena Godardova potjera Do posljednjeg daha crnovalnoga prijestupnika Jean-Paula Belmonda (1960), no vidim da postajem (pre)ironična na srcodrapateljne priče, pa je bolje da se zaustavim.

Kako bilo da bilo, lijep bokor biljaka s negacijom neka traje u svojoj istinskoj ljepoti podalje od svih izmišljotina „povijesne zbiljnosti“.

P. S. Ovo s gornjim tekstom nema veze, ali ima s jednim mojim prethodnim (o sjedalicama). Gospođa Rehak iz Dubrovnika upozorila me na riječ tovjelica za stoličicu (šamlicu), koju nisam znala. Imate pravo i u etimologiji, gospođo, ona nije daleko od tal. tavolo, tavolino, stol, stolčić. Hvala na dopuni (i, naravno, na tome što čitate moje tekstove).