Prva riječ idealnog teatra je – sloboda

Prve režije Daria Harjačeka, podrijetlom Varaždinca, bile su zapažene već za njegova studija. Prvu je profesionalnu režiju ostvario upravo u HNK u Varaždinu, a uslijedile su režije u drugim kazalištima te na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dario Harjaček ne boji se intrigantnih i mračnih dramskih predložaka, a povodom premijere Fosseovih jednočinki u varaždinskom HNK s njim smo razgovarali o njegovu viđenju redateljskog poziva.

Kako je došlo do vaše suradnje s HNK-om u Varaždinu i do povezivanja jednočinki Majka i dijete Jona Fossea i opusa Miljenka Stančića?

Do suradnje je došlo nakon gotovo sedmogodišnje stanke. Naime, u tom sam kazalištu režirao svoju prvu profesionalnu predstavu. Inicijalna je ideja bila uspostaviti suradnju s norveškim veleposlanstvom, koje je pokazalo interes za varaždinsko kazalište. Norveški dramatičari slabo su poznati hrvatskoj javnosti. Najslavnije ime, nakon Ibsena, svakako je Jon Fosse, koji mi se učinio vrlo bliskim po senzibilitetu i karakteru njegova pisma. Miljenko Stančić pojavio se kao asocijacija u trenutku kada sam shvatio da je atmosfera i poetika Jona Fossea zapravo na neki način poznata varaždinskoj publici upravo putem djela slikara koji je u umjetničkom smislu obilježio taj grad. Na taj način stvoren je most koji je povezao dvije kulture, dva mentaliteta koja možda i nisu tako strana jedan drugom.

Kako je tekao rad na predstavi?

Rad je trajao dva intenzivna mjeseca. Krenuli smo od četiri odvojena teksta koji su se tijekom procesa spajali i postajali homogeno tkivo. Moja je temeljna postavka da se predstava mora stvarati u samu procesu kako bi se u razgovorima sudionika pročistila ideja s kojom dolazim na prvu probu. Varaždinsko kazalište dobro poznajem jer sam svoje prve predstave gledao upravo tamo. Tada, sredinom devedesetih, bila je to možda i najavangardnija kazališna institucija u zemlji. Predstave koje sam tada tamo gledao usmjerile su me prema teatru kao životnoj vokaciji. S divljenjem sam gledao glumce s kojima danas surađujem. U međuvremenu se ansambl dodatno obnovio s jakim osobnostima kao što su Leona Paraminski i Hana Hegedušić, za koje držim da su sam glumački vrh hrvatskoga teatra.

U svojim predstavama, kao i u najnovijoj, veliku ulogu posvećujete ženi. Marina Nemet nagrađena je za Alabamu, a Jelena Miholjević za Katu Kapuralicu.

Otkad znam za sebe nekako se uvijek bolje razumijem sa ženama. Žene obično mnogo velikodušnije pristupaju otvaranju nekih tema u kazališnom procesu. Mogu čak reći da mi je trebalo mnogo godina kazališnog iskustva da prema muškim glumcima steknem istu vrstu povjerenja. Bliskost s glumicama svakako je nešto što posebno cijenim i što se pokazuje kao dobitna kombinacija za uspjeh. U mojem slučaju rad na predstavama zapravo je potreba za bliskošću i upravo je to možda i najveći uspjeh koji sam postigao dosad: ljudi su se radeći na mojim predstavama zbližavali i stjecali međusobno povjerenje. Žene su u svakom slučaju podatniji materijal za takav eksperiment.

U vašim bilješkama uz predstave vidljiv je precizan spisateljski diskurs. Tekst vam je, očigledno, iznimno bitan, i popratni i dramski. Koliko se dugo bavite pisanjem? Koje autore volite?

Zahvaljujem na tom zapažanju, koje doživljavam kao veliki kompliment. Oduvijek sam želio biti pisac, kazalište se u mojem životu dogodilo kao pragmatični kompromis. Bojim se da dosad nisam stekao onu razinu samodiscipline koja je potrebna za ozbiljno pisanje. U kazalištu se čovjek kroz kolektivni duh samodisciplinira. U dosadašnjem radu shvatio sam kako je važno prepoznati dobru književnost iz koje može nastati dobro kazalište. Moje su osobne preferencije pisci srednjoeuropskoga književnog kruga kao što su Herta Müller, Thomas Bernhardt, Elfriede Jelinek, Imre Kertesz, Franz Kafka, Rilke, Krleža. Osjećam bliskost s njihovim pismom i senzibilitetom i vidim u svima njima ozbiljnu zajedničku crtu. Pomalo mi je žao što se suvremena hrvatska književnost slabo identificira s tim diskursom.

U vašim predstavama vidljiv je i dijalog s filmom. Koji filmski autor za vas ima najveću moć?

Moja su inspiracija europski filmski autori šezdesetih i sedamdesetih godina: Buňuel, Fellini, Tarkovski, a u prvom redu Bergman, prema čijem sam filmu napravio i predstavu Hamletpersona u ZKM-u i u kojem sam pokušao pronaći poveznice između lika Hamleta i Bergmanove poetike. Mislim da je to razdoblje filmske povijesti zauvijek ostao prostor najveće umjetničke i intelektualne slobode, velikih ideja i neponovljive lucidnosti, a istovremeno i rafiniranosti.

Predstave su vam sazdane na dijalogu između riječi i šutnje, sjećanja i tišine. Koliko ste zadovoljni studijem kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu? Je li neki profesor ili redatelj utjecao na vas?

Mislim da je umjetnička pedagogija pokušaj da se osoba s određenim darom usmjeri kamo je već ionako krenula, samo se na putu zbog neiskustva izgubila. Moj kazališni put, kao i za većinu mojih kolega, započeo je tek kad smo završili Akademiju. Nemam baš dobra iskustva s tom školom jer je u nama razvijala kompleks manje vrijednosti. Profesori su se prema nama ponašali kao umjetnički bogovi i gotovo nikada nisu poticali našu individualnost. S Akademije sam izašao kao ranjen čovjek i otvoreno smatram da postojeći studij režije treba iz temelja mijenjati. Prvenstveno u kadrovskom smislu. Umjetnički studij morao bi biti veselje. Postojeći ljudi svjesno ga žele pretvoriti u noćnu moru.

Jedan ste od najzaposlenijih hrvatskih kazališnih redatelja. Kad bi vam bili ponuđeni idealni produkcijski uvjeti, što biste napravili?

U posljednje me vrijeme sve više obuzima potreba za dijalogom, potreba da se izađe iz svih okvira produkcije i krene u slobodno istraživanje koje ne bi pitalo ni za vrijeme ni za uspjeh. Veselila bi me suradnja s mojom suprugom Jelenom Miholjević, s kojom sam dosad radio predstave koje su me umjetnički najviše pomaknule: Tri sestre, Pijanistica i Kate Kapuralica. Na tom tragu vidim mogućnost idealnoga teatra. Prva i najvažnija riječ je – sloboda.