Pregršt dobrih pjesama

Berislav Nikpalj, „književni ratnik“, kako ga je nazvao Branimir Bošnjak u preglednoj studiji, pogovoru Pjesničko potvrđivanje svrhe vremena, u ovoj je knjizi sabranih pjesama zastupljen sa sedamdesetak pjesama koje započinju godinom 1945. i traju do dnevničkih zapisa Strpljivi dani – 1978. Bošnjakova sintagma „književni ratnik“ može se proširiti sintagmom: fatumski tragač za smislom života, jer pjesnik, u svojem angažiranom bivstvovanju (u kojem je bio i novinar, i nastavnik, i prevoditelj, i utemeljitelj pjesničkih druženja – Tingl tangl, Lojzekova klet – i jedan od glavnih pokretača današnjega legendarnog Jutra poezije), ostvario je poetiku vječnog i neumornog sanjara, zagledana u polifonijski smisao poezije i u empirijsko značenje fenomena postojanja. U tom traženju smisla i suvislosti života u njegovoj se lirici otvara svijet bezvremenske samoće:

Bio sam žalostan

kao dječak

s maskom krpenjačom.

Možda odonda

znam svoju sudbinu

(Bio sam žalostan, 1951)

Zauzdan banalnim i oskudnim životom, pjesnik se okreće fenomenu djetinjstva da bi u oduhovljenim prostorima sjećanja svjedočio o svijetu u kojem se hoće živjeti, u svijetu u kojem bi se trebalo dostojno živjeti. Pjesnikova se imaginativnost povezuje s memoriranjem tegobnih trenutaka proživljenih u djetinjstvu. Dosljedan svome pjesničkom senzibilitetu pjesnik ne briše te traume, on ih približava neumoljivostima svijeta, produljujući tako fatum djetinjstva – pjesmom: „Pjesma se ne izriče. / Pjesma se pojavljuje / kao neka riječ. / kao naznaka stanja…“. (…) Pjesma je uvijek samo neka riječ / Pjesma pokušava reći nas, / nas kakvi jesmo u tom trenutku / neizbježnom…“ Pjesma Majka otkriva jasnoću duha koji ne skriva istinu. Njegove poetske slike ne donose užitak u riječima. One donose nemir, ostvaruju atmosferu izgubljenosti i samoće: „Opet sam se sjetio svoje majke. / Jednom joj je visio kombine. / Ja sam se srdio. / Sjetio sam se kako je uzao napravila na ramenu. / Bilo mi je ružno što radi. / Opet sam se sjetio svoje majke / kojoj više ne visi kombine, koja počiva na Miroševcu“ (Majka, 1969).

Izd. Udruga Jutro poezije, 2011.

Berislav Nikpalj, „kralj pjesničkih krčmi“, kako su ga nazvali nemilosrdni mediji, objavio je desetak knjiga u vlastitoj nakladi. Jedino mu je zbirku Pjesmovlje tiskala nakladnička kuća August Cesarec, 1976. I taj podatak dovoljno govori o pjesniku buntovniku i istinoljupcu. O pjesniku koji je napisao lijep broj dobrih pjesama, iako nepriznat do 1974. godine, kad je – pet godina prije smrti -– primljen u Društvo hrvatskih književnika. Za kraj nekoliko znakovitih stihova kojima Vrijeme nije oduzelo njihovu istinu i biljeg suvremenosti:

Ovu sam stranicu preskočio,

Preskakali su i mene.

S užitkom.

I obično.

(Ovu sam stranicu)

I nije važno što me neće priznati.

Ni ja ne priznajem.

(I nije važno…)