Posve obična priča

Roman Mogla je biti prosta priča bosanskohercegovačke pjesnikinje i prozaistice Ajle Terzić (Travnik, 1979) portretira Esmu, smušenu djevojku u kasnim dvadesetima koja na kratkom poslovnom putu proživljava ljubavnu priču života.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2011.

Sasvim bi to obična priča bila da Esmina fatalna ljubav nije mlada umjetnica Roza. Štivo koje bi, ispripovijedano iz perspektive glavne (anti)junakinje, bez spomenutog elementa otklona bilo klasičan ljubavni roman, filigranski je prikaz istospolne veze koja završava prije no što je i započela, kronika jedne strastvene i pomalo adolescentske zaljubljenosti dviju djevojaka na pragu tridesetih koja se odigrava u trokutu neimenovanoga bosanskohercegovačkog gradića, Graza i Beča. Esma i Roza kolizija su nespojivih svjetova, a pitanje koje se provlači romanom jest hoće li Esma iskoračiti iz nametnute joj konvencionalne pozicije ili ostati u sigurnosti malograđanskih okvira; nastaviti istospolnu vezu i izložiti se osudi obitelji i homofobne okoline ili se prepustiti socijalno prihvatljivu, čak prestižnom, braku s dobrostojećim muškarcem. Lutati zaneseno s razbarušenom Rozom bečkim buvljacima u jednoj životnoj varijanti ili s uspješnim stomatologom Mešom birati skupe pločice za novi stan u alternativnoj.

Roman je to o mladoj ženi zbunjenoj dvama ljubavnim izborima od kojih se nijedan ne doima pravim; rastrzanoj između onoga što (misli da) želi i onoga što drugi smatraju da bi za nju bilo dobro. Iako se roman Ajle Terzić zbog istospolne ljubavi na koju se primarno fokusira klasificira kao gay roman, u posljednje vrijeme sve popularniji žanr u nas, on to zapravo nije jer temu istospolne romanse pratimo iz vizure seksualno dezorijentirane osobe kojoj je to prvo i slučajno takvo iskustvo. Esma je naime posve nesvjesno zalutala u taj paralelni svemir, ne želeći mu uistinu pripadati, što čitamo iz njezina jakog animoziteta prema članovima LGBT-udruge koja je Rozi jedina obitelj nakon što roditelji zbog njezina stila života prekidaju svaki kontakt s njom. Stječe se dojam da Esmino seksualno eksperimentiranje nije izraz znatiželje, stava ili bunta, nego isključivo egzistencijalne izgubljenosti i fascinacije karizmatičnom neznankom koja predstavlja sve što ona sama nije kadra biti. Suprotno Rozinoj bivšoj djevojci Lidiji, koja je prikazana kao maskulina i verbalno agresivna, ukratko – stereotipna lezbijka, Roza je za Esmu inkarnacija ženstvenosti i šarma. Idealizirajući je, nije je kadra prihvatiti onakvom kakva ona doista jest, i u svome se nerazumijevanju Rozine kompleksne situacije razotkriva kao sebična, infantilna i posve nerealna osoba. Naposljetku, ljubav koja se ondje, „na tom tranzicijskom mjestu, u tuđem gradu i u tuđem jeziku“ činila tako mogućom i stvarnom, u scenografiji bosanskih kiša, snjegova i magle nepovratno iščezava.

Ljubavna avantura u vlaku, izmještena iz svakodnevice, na putovanju iz sivoga provincijalnog balkanskog gradića u inozemstvo, „s onu stranu duge“, pripovijest je s dvostrukim dnom. Na prvoj razini čitanja, onoj ljubavne priče, ovaj je roman, izuzmemo li etnografske specifičnosti i regionalni idiom, globalno funkcionalan i uklopljiv, univerzalan u svojoj suvremenosti i urbanosti, no proza Ajle Terzić ima i ozbiljniji podtekst. Neizbježno ga je čitati i iz optike generacijske proze, kao priču poslijeratnom tranzicijom pogođena naraštaja, onih koji zbog neimaštine prekidaju studij kazališne režije i odriču se snova, u bijegu od sebe samih pogibaju u tuđim ratovima (Afganistan) i tragaju za boljim životom negdje drugdje, gdje su „ruže bez mirisa“.

Druga prozna knjiga Ajle Terzić (nakon hvaljenoga romana prvenca Lutrija, 2009) nostalgična je slagalica tragikomičnih obiteljskih objeda, bosanskoga folklora i uspomena na djetinjstvo u socijalizmu. Duhovita studija besperspektivnoga društva koja meandrirajući među medijskim i sociološkim fenomenima (od turbofolka do reality emisija) nizom preciznih i osebujnih opažanja i popkulturnih referencija dijagnosticira mentalitetna iščašenja ovdašnjih prostora, propitkuje poziciju drukčijih i marginaliziranih te kritizira okoštale običaje i forme na kojima ustrajavaju društvo i mediji.

Pop-referencijalnost se očituje već u samu naslovu romana, kao i u naslovima pojedinih poglavlja koji s ponekim replikama funkcioniraju kao svojevrstan vremeplov kroz diskografiju Bijelog dugmeta. Spomenimo i cameo Duška Trifunovića, pjesnika i tekstopisca Bijelog dugmeta, koji se u crnom krombi-kaputu ukazuje na najneobičnijim mjestima u knjizi – od trgovine igračkama u Grazu do stomatološke ordinacije Esmina (potencijalnog) dečka.

Dok je lik Roze kontekstualno i psihološki plastično profiliran, apatičnoj Esmi nedostaje jasna karakterizacija. Ona nam se isprva predstavlja kao britka i spram stvarnosti izrazito kritična mlada žena izmaknuta iz močvarne malograđanštine svoje obitelji, no njezina površnost i iščuđavanje nad općim mjestima (popularne) kulture (Modesty Blaise, klezmer-glazba), kvazidisleksični ispadi (emfizem – eufemizam) i sumnjive glazbene preferencije (turbofolk) otkrivaju da se od njih gotovo i ne razlikuje, štoviše da se posve uklapa u sredinu u kojoj samu sebe smatra autsajderom. O Esminu životu saznajemo tek da je prekinula studij nakon majčine smrti i zaposlila se u nekoj nevladinoj udruzi, zbog čega nije presretna, ali joj taj posao pruža sigurnost. Baš poput kontradiktorne protagonistice i epizodni su likovi samo naznačeni, izmiču nam u svojim nejasnim životnim motivacijama. Dok Esma, koja se nikako ne može osloboditi gubitničke aure, opsesivno razmišlja o sebi i proučava druge utapajući se u učmalosti i banalnosti svakodnevice, njezina najbolja prijateljica iz studentskih dana gradi liječničku karijeru u Austriji dok joj se obitelj raspada, a prijatelj joj u potrazi za smislom posve besmisleno pogiba u Afganistanu.

Roman Mogla je biti prosta priča humoran je, ali i introspektivan, brzih dijaloga, nepretencioznih, no fino izbrušenih rečenica i u cjelini stilski vrlo dopadljiv. Ipak, ne odveć originalne tematike te s likovima koje ne možemo u potpunosti razumjeti jer im je psihološka profilacija nedovoljno razrađena, slijedom čega i na, doduše očekivano, Esmino i Rozino otrežnjenje ostajemo poprilično ravnodušni. U konačnici roman Ajle Terzić, baš suprotno sugestivnom naslovu, ostaje samo jedna posve obična priča; čitko i šarmantno štivo za neko samotno putovanje vlakom.