Pir bez maski

Na hrpu potrganoga pokućstva i od glumaca ispražnjenu scenu polako se spušta crna plahta koja omotava stol s ostacima stolaca na kojima su sjedili glumci, akteri završene svadbe, a na sve to, i na publiku u gledalištu, iz visine pada umirujući glas Marija Lanze koji pjeva Ave Maria. Tako završava predstava Pir malograđana Bertolta Brechta, premijerno izvedena 16. travnja u šibenskom HNK-u, u režiji Dražena Ferenčine.

Tom završnom, naoko pretencioznom scenom vodvilja, redatelj ne samo da zaokružuje predstavu i uspostavlja dramaturški luk nego cijelu priču uzdiže na razinu metafore, apostrofira ljudsku sudbinu; njezine kušnje i razočaranja, nastojanja i otpore, kreativno i destruktivno, zabavno i smiješno, tužno i dramatično.

Predstava o raspadu društva: Brechtov Pir malograđana u Šibeniku

Od pira, koji je mladencima ne samo društveni i obiteljski ritual nego i jedna od idealiziranih životnih postaja, Brecht pravi lakrdiju; čas zataškava, a čas umnaža malograđanske karakterne osobine svadbenika te u njihovu ponašanju otkriva atavističke porive skrivene u svečarsku odjeću. „Prokazujući brak kao legitimnu instituciju lažnog morala i sam čin svadbe kao orgiju ispraznosti, Brecht nam nudi preciznu analizu malograđanskog duha koji sebe želi dokazati i društveno potvrđivati“, u kazališnoj knjižici pojašnjava redatelj.

Ali Ferenčina se nije zaustavio samo na onom što nudi ekspresionist i pobunjenik njemačkog i svjetskog kazališta, nego mu je to tek dobar povod i poticaj za predstavu u kojoj nadopisuje pisca. Uz pomoć dramaturga i dramskoga pisca Davora Špišića, on je Brechta osuvremenio; priču o piru nadogradio je pričom o našem suvremenom društvu začaranu glamourom televizijskih zabavnih programa, koji iskrivljuju ne samo pravu istinu o životu konzumenata nego i pokazuju pravu istinu o glumcima – proizvođačima tih programa.

U Brechtov tekst umetnuo je biografske ispovijedi glumaca, scene flešbekova s glumcima, koji koristeći se monologom pred publiku „istresaju“ istinu o svojim životnim iskustvima – običnim i neobičnim, tužnim i smiješnim, često dramatičnima i tragičnima. Jedan od glumaca boji se da će izgubiti popularnost iz sapunice, drugi da nikada neće dobiti stalni posao, trećega muči što se zbog obveza posla nije javio ocu na samrti, mlada glumica strahuje da će cijeli život glumiti kurve, a stariji se kolega boji mirovine...

Time se priča o piru zaokružuje u priču o životu, biva mozaik života koji danas živimo. S čime se suočavamo, a što ne osjećamo ili ne vidimo jer smo osuđeni na autističnu stvarnost. Na ono što nam nudi društvo ogrezlo u konzumerizmu i hedonizmu, u manipulaciji činjenicama i istinom.

Premda je Pir malograđana predstava o naizgled pomaknutoj autističnoj obitelji na rubu sloma, ona je zapravo anamneza društva koje čuva i brani što se sačuvati i obraniti ne može. „Razbarušeni karakteri u nekonvencionalnim odnosima, groteskno provociranje čemerne svakodnevice, klaunski cerek razapet preko mučnine u stomaku, burleskni ples pod kojim pucaju stolovi“, kako piše dramaturg Špišić, medij su i zrcalo u kojem se vide napukline tog društva.

Usiljena malograđanska rapojasanost skrivena u formu glumljenja bogatstva – kojega je dokaz i novo pokućstvo i zid ukrašen „umjetničkom“ slikom koja se zaljulja i iskosi u trenutku prividnoga svadbenog veselja – navješćuje početak rastakanja malograđanske harmonije koja će kulminirati primitivnim ispadima svih sudionika pira. Metaforu postvaruje i doslovno urušavanje pokućstva.

Sudbine Brechtovih likova i glumaca koji ih glume povezuje razočaranje, iznevjereni i neostvareni snovi. I strah da snovi nikada neće biti ostvareni jer život nije san, ne tetoši nego ždere – uništava ne samo živote nego i snove. Tako se pred publikom istodobno razara i stvara slika svijeta koji tobožnji građani zovu malograđanskim, a zapravo je riječ o zajedničkom svijetu koji se u sebi i oko sebe pomirio s konformizmom, uz optimizam još jednom od bolesti suvremenoga doba, koji čovjeku otupljuje pobunu.

No iako je Ferenčina ideju dobro osmislio i redateljski dokraja proveo, iako je maske društvenih konvencija dokraja ogolio, iako je to dobra predstava, ipak je izostala punina zamišljene ideje. Ali krivac nije kreativna nemoć, nego želja da se kaže sve. Čak i da se na kraju publici, iz straha da neće sve dobro razumjeti, objasni Brechtovo očuđavanje i distanciranje glumca od uloge.

Taj suvišak, kao i itekako dobro ukomponirani glumački monolozi, predstavu su usporili, ritmički razlomili i isjeckali na dijelove, koji se nisu uklopili u skladnu cjelinu. Doda li se tomu fragmentarna dramaturgija originalnoga Brechtova teksta te više tipski nego karakterno napisane uloge, predstava je rezultirala i neujednačenim glumačkim ostvarenjima.

No bez obzira na nedostatak zajedničke suigre, izostanak osjećaja za nijanse i mjestimično ustrajavanje na efektima koji se publici sviđaju, ipak je to glumački uspjela predstava u kojoj se izdvajaju Helena Minić (Žena), Žarko Potočnjak (Mladenkin otac), Robert Ugrina (Mladoženjin prijatelj) i Janko Popović Volarić (Mladoženja)... Uspjehu je osobito pridonijela izvrsna scenografija (Marin Gozze), zanimljivi kostimi (Marita Ćopo), dobar izbor glazbe (Igor Karlić) i zahtjevan scenski pokret (Maja Đurinović).