Opera koju vrijedi vidjeti

Toplim prijemom i srdačnim aplauzom publike na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu na premijeri 27. travnja dočekana je opera u tri čina, Jenufa Leoša Janáčeka. Ističem to zato što tijekom predstave i dviju stanki nije bilo mnogo aplauza. U operi nema klasičnih arija ni prilike za uobičajeno prekidanje aplauzom. Sazdana je od vagnerijanski beskonačne melodije, specifične melodije govorne riječi koja obilježava Janáčekov operni opus. Njezina glazbena i dramaturška struktura iziskuju sagledavanje cjeline kako bi se doživjela snaga i ljepota toga djela, koje donosi i razotkriva zastrašujuće moralne dvojbe.

Ivanka Boljkovac kao Crkvenjarka i Tamara Franetović Felbinger kao Jenufa / Snimio Mirko Cvjetko

Prozni libreto, prema kazališnom komadu Njezina pastorka Gabriele Preissove, napisao je skladatelj. Ljubavni trokut u kojem su dva polubrata i njihova sestrična pretvara u složeni psihološki četverokut lik Jenufine pomajke Crkvenjarke. Dramu uzrokuju duhovna zaostalost i moralna hipokrizija, shvaćanja kako je bolje živjeti u nesretnom ali društveno prihvatljivom braku i kako je bolje ubiti nezakonito novorođenče negoli da ono „uništi“ život dvoje ljudi!

I dramski predložak Gabriele Preissove i Janáčekova opera, odnosno njegov svekoliki glazbeni opus, nastali su kao reakcija na romantičarske prikaze idile seoskog života. Janáček stvara u stilu realizma glazbene pozornice. Za razliku od talijanskog verizma, za koji je karakteristična erupcija emocija, kod Janáčeka i u Jenufi sve je naizgled mirno, a sve vrije ispod površine – i Jenufina tragedija i izopačeni osjećaj ćudoređa kod Crkvenjarke. Nakon muka i bolî, iskušenjâ i grijehâ, Janáček na kraju stvara katarzu Jenufinim oprostom Crkvenjarki.

Iako Jenufa nije kod nas često izvođena, njezina prva zagrebačka izvedba 1920. bila je treća izvedba toga djela izvan Češke, a Varaždinka Gabrijela Horvat, jedna od najvećih hrvatskih pjevačica međunarodnog ugleda, bila je izvanredna i skladatelju omiljena Crkvenjarka na praškoj premijeri 1916. Opera je praizvedena 1904. u Brnu.

Kompleksno je djelo čvrsto prepletenih sastavnica: glazba proizlazi iz melodije riječi, orkestracija je gusta i bogata, činovi su ponešto neuravnoteženi, jer je djelo nastajalo skoro cijelo desetljeće, a uz modernu ritmiku čuju se stilizirani folklorni motivi. Zato su prilikom postavljanja na scenu podjednako važne i glazbena i scenska komponenta; one su u Jenufi dobro promišljene, usklađene i međusobno se prožimaju, uz odličnu izvedbu svih sudionika.

Srpski dirigent europske karijere Srboljub Dinić zaslužan je za primjerenu suradnju s pjevačima i vrlo dobru orkestralnu izvedbu, s minuciozno izrađenim detaljima, na čelu s finim gudačima i izvrsnom solo violinom Mojce Ramušćak. Precizan zbor (sa zborovođom Ivanom Josipom Skenderom) sudjelovao je u stvaranju ugođaja u prvom i trećem činu. Dvostruka pjevačka podjela obuhvaća dva inozemna gosta u teškim tenorskim ulogama Lace i Števe.

Drama na sceni, zahvaljujući redatelju Ozrenu Prohiću, odlično je funkcionirala. Onome što nije u funkciji iskrene intimne drame glavnih junaka, poput zborskih prizora i nekih epizodnih likova, dao je, kao kontrapunkt, blago ironični i karikaturalni karakter. Scenografija Branka Lepena, sa svjetlom Zorana Mihanovića, ima karakter monumentalnosti opernog spektakla. Kod suvremene kostimografije, kad je svakodnevna odjeća u pitanju, važno je da ona korespondira s glazbom, a to je Petra Dančević uspjela ostvariti.

Iako je, nakon njemačkoga prijevoda Maxa Broda za prvu bečku izvedbu, lik Jenufe postao naslovni lik djela, izvorni naslov (koji se uvijek upotrebljava u Češkoj) Njezina pastorka ukazuje na glavnu (anti)junakinju. A velika je junakinja dotične predstave sopranistica Ivanka Boljkovac u ulozi Crkvenjarke. Poznata kao pjevačica zavidnih glasovnih i pjevačkih mogućnosti, ona se uvijek isticala i dojmljivim glumačkim izrazom koji proizlazi iz glazbe i glazbene fraze. Ovdje je ostvarila odmjerenu i uvjerljivu studiju toga lika, naročito u drugom činu, gdje se uza slike svetaca što sablasno svijetle iz mutnih zidova, naoko mirno na površini, odigrava drama zla u njezinu biću. Koliko je takvih slučajeva danas, da je zlo postojalo u najbližem susjedstvu, a nitko ga nije primjećivao! Pjevanje Ivanke Boljkovac, unatoč izvjesnoj glasovnoj neujednačenosti kod takvih, primarno mezzosopranskih uloga, obilovalo je muzikalnošću i mekim frazama. Uloga Crkvenjarke zlatnim se slovima nadovezuje na njezina najbolja verdijevska i ina ostvarenja na pozornici Zagrebačke opere.

Ništa manje uvjerljiva u liričnosti svoga lika i muzikalnosti glasovne interpretacije nije bila ni sopranistica Tamara Franetović Felbinger kao Jenufa, koja stoički podnosi udarce sudbine, ali ipak biva nagrađena pronalaženjem mira. Austrijski tenor Roman Sadnik u ulozi Lace i Nizozemac Albert Bonnema kao Števa suvereno su, svaki na svoj način, donijeli navedene likove u rasponu njihove različitosti: od Lacine ustrajne ljubavi prema Jenufi, ali i nasilnosti koju izaziva njezino odbijanje, do Števine lakomislenosti.

Među dobrim tumačima ostalih uloga valja istaći Zlatomiru Nikolovu u ulozi Burjeve, Martinu Klarić kao Karolku, Nedu Martić kao Sučevu ženu i dojmljivu, neodoljivo razigranu epizodnu minijaturu Jana u tumačenju Ane Zebić.

Jenufa nije repertoarna opera, možda se poneki redateljski detalj neće svakome svidjeti, no cjelovito ostvarenje predstave obogaćuje repertoar Zagrebačke opere i zato je vrijedi pogledati.