Okviri topline i sjećanja

Premijerne izvedbe najnovije predstave HNK u Varaždinu 20. i 21. travnja dogodile su se na Dan hrvatsko-norveškoga prijateljstva i otvaranja izložbe hrvatskoga slikara Miljenka Stančića u povodu njegova odlaska prije trideset i pet godina. Povezivanje Stančićeva opusa i dramaturgije Jona Fossea (rođen je 1959. u Norveškoj) događa se i u kazališnome i u izdavačkom okviru: HNK u Varaždinu i Disput iz Zagreba objavljuju knjigu Fosseovih jednočinki uključenih u predstavu pod naslovom Majka i dijete, u izvrsnome prijevodu s njemačkoga i engleskoga Dubravka Torjanca.

Inteligentna režija i lucidna scenografija koja se referira na slikarstvo Miljenka Stančića / Snimio Darko Gorenak Godar

Povezanost Fosse–Stančić nije vidljiva ni samo na tematskoj razini ni samo u naslovu jedne Fosseove jednočinke, knjige i nekoliko Stančićevih slika. Dramaturška intervencija Vesne Kosec-Torjanac, isprepletena sa snovitom glazbom Frana Đurovića, sa sjedištem u melankoliji i postdramskome obzoru, isprepleće Fosseove jednočinke Spavaj, dijete moje malo, spavaj, Poslijepodne i Posjet u zajedničko tijelo odraženo u višestrukim zrcalima i platnima, a kao integralnu i kulminacijski središnju stavlja jednočinku Majka i dijete.

Inteligentna režija Darija Harjačeka, potpomognuta lucidnom scenografijom Lea Vukelića, zasnovanom na replikama iz Stančićeva slikarstva, s okvirima koji omogućuju prostorne promjene i isprepletanja, zasniva se na govoru šutnje, dijalogu tišine i svađe te prohodu i protoku zaustavljenih trenutaka i uzavrelih emocija.

Uigran i ujednačen varaždinski glumački ansambl uspijeva, unatoč predugu trajanju predstave, zadržati pozornost publike u okviru intrige događanja-nedogađanja, koncentrirano ispunjujući stanke i tišine unutarnjim nemirom. Fosseov tekst, napisan bez interpunkcije, s nekoliko riječi u svakom redu, partitura je unutarnjih, neizrečenih glasova koji ispunjavaju prostor praznine i bjeline.

Slikarska perspektiva prema Stančiću pozicioniranih figura, istaknutih i stančićevskim bojama kostima Doris Kristić, pozornicu pretvara u suigru prostora nekoliko različitih, a egzistencijalno sličnih stanova osamljena čovjeka s križem boli u obitelji. Predstava započinje sprovodom djeteta i suptilnim pjevanjem uspavanki te prohodom Starca kao lajtmotiva tuge i smrti u ulozi-poveznici mudrosti odmjerena Zvonka Zečevića te isto takvoj, naizgled prolaznoj, a bitnoj ulozi depresivne žene u prohodu tuge i boli Sestre dojmljive Gordane Slivka, kao majke koja je izgubila dijete i kao sestre koja umire nakon ulaza u novi stan u susjedstvu djetinjstva. Ekspresivna Ljiljana Bogojević kao Majka donosi jedan od vrhunaca predstave u emotivnom dvoboju sa Sinom u preciznom i poetskom ostvarenju mladoga Mitje Smiljanića u tonalitetu topline, ljutnje i zagonetnosti. Mirjana Sinožić kao Majka dvoje djece u predstavu unosi potreban kontrapunkt realističnosti i tople zabrinutosti. Mladi Matija Kezele kao njezin sin i Brat sintetizira izgubljene mlade ljude, boeme i brižnike u potrazi za pravdom, u ključnoj sceni potencijalnoga dvoboja s toplim i tužnim, zaljubljenim Muškarcem u intrigantno tajnovitoj ulozi Zdenka Brleka. Izvrsnu ulogu ostvaruje Hana Hegedušić u jednočinki Posjet kao devetnaestogodišnja Djevojka kojoj nitko ne dolazi na rođendan, krizu mladenačkoga identiteta udvostručivši fascinantnom glumačkom preobrazbom mlade djevojke i mlade dame koja trpi psihotičnu šutnju, ali i toplinu nade u završnici, kad iz crne vreće nakon odlaska iz stana djetinjstva vadi igračku, pa se medo bez uha pokazuje i kao znak dječje i ljudske ranjivosti. I početna scena Hane Hegedušić može se ubrojiti u antologijske prizore hrvatskoga glumišta.

Unutarnju dinamiku u predstavu unose i razlomljene scene jednočinke Poslijepodne, u kojoj se prodaja stana pretvara u priču o počinjanju iznova u novoj ljubavnoj i bračnoj vezi zaokruženu pričom o kući djetinjstva na moru. Leona Paraminski kao Erna donosi na scenu tajnovitost ženstva i plemenitu toplinu i nesigurnost novih susreta, provodeći poslijepodneva s Georgeom kojega uvjerljivo donosi Robert Plemić. Unutarnje nesigurnu Elise energično ostvaruje Sunčana Zelenika Konjević. Ozren Opačić kao Asle predstavu oživljuje smislom za pravi ritam, minimalizam i suigru. Opačićeva je uloga zaljubljenoga mladića šarmantna, topla i inovativna.

Varaždinski ansambl s Harjačekom ostvaruje visoku razinu zajedničke igre, preciznost, inventivnost i intrigantnost. Ova moderna predstava dobar je repertoarni potez. Predzavršno padanje kutija po pozornici znak je oproštaja od staroga života i početka novoga, ali i zadržavanje kutija likovnoga bogatstva koji nosi opus Miljenka Stančića s provodnim motivom Stančićeva brata koji je umro u šestom mjesecu životu i koji se uvijek šeta varaždinskom pozornicom intime, tuge, izgubljenosti i traženja cjelovite obitelji.

U punktovima dramskoga postmodernističkoga obzora Stančićevi nadrealistički prostori šuljaju se pozornicom Majke i djeteta kao snovi, ljepota i tuga u pametnoj, teškoj a lijepoj predstavi. Ponavljajući se i ispreplećući, puna stanki, tišina i šutnje, govora dubine i pozadine, onostranosti i ovostranosti, pomalo beketovska, pomalo ibsenovska, a najviše foseovska, ova predstava tako podsjeća na djecu i starce, na majku i dijete, na ljubav i slobodu voljenja, na sreću i radost igre u stanovima duše i čekanja.