Oko, duh i misao

Toma Podrug (1931), pjesnik, esejist, kritičar i prozaik, od najranijih stvaralačkih izazova okušao se, i to veoma uspješno, u još jednom žanru, koji, u nedostatku pouzdanijih određenja, nazivamo putopisom. Putopis uvijek treperi negdje na granici zbilje, dakle nečega što se autoru nudi kao činjenica koja se ne da, a i ne smije zanemarivati, i imaginacije koja predstavlja dionicu autorove subjektivnosti, a ona je, priznati je, uvjet bez kojega se ne može.

Izd. Književni krug Split, 2011.

Već u prvim svojim pjesmama Podrug je često zastajao pred fascinantnom pojavnošću svijeta koji je s vremenom pred njegovim okom i duhom bivao sve napučeniji fenomenima i iznenađenjima, mikro- i makrodetaljima, u jednu riječ, protežnošću u sveprisutnost i smisao.

Putovanje, i ono najkraće, jedva udaljeno nekoliko koraka od praga, i ono najdalje do kojih je dopirao, Tomi Podrugu otkrivalo se kao kreacija kojoj je svrha ispuniti bjeline na stranicama knjige svijeta, pomaknuti čovjekov korak u dubinu i daljinu nepoznatoga, a to znači u posvemašnje otkrivanje punine svega što nam se nudi kao izlog iza otvorenoga prozora. Njega, prozor, treba neprestance držati otvorenim, budući da nam upravo to umnožava brojne neslućene mogućnosti na putu u vlastiti svijet i vlastitu ispunjenost.

U popratnoj bilješci Podrug čitatelja upućuje da je riječ o putopisima, ali i svojevrsnim esejima, promišljanjima, filozofskim skicama, o tekstu koji je nastajao u punoj slobodi korištenja svim literarnim tehnikama. Čitatelj iz rečenice u rečenicu ima mogućnost pratiti autorovu zgusnutu i minijaturiziranu poetsku jezgrovitost, ulazak u dijalog i naraciju svagdje gdje mu se to činilo nužnim te prepuštanje meditaciji i kontemplaciji. Takav postupak ovu knjigu posebno obogaćuje i razuđuje u pravo obilje misaonih poruka, iznenađenja pred neočekivanim te brojnim uvidima u ono što smo možda znali, ali nismo u punoj snazi doživljaja objekata stvarnosti priveli u misaoni kontekst i nezaborav.

Mi smo uvijek na postaji, ali postaji koja vodi dalje. Ono što je dalje i još dalje, što je sama daljina, izazov je radosnom ili pak tjeskobnom trenutku otkrivanja. No ono je, bez obzira na izglede u poželjni ishod, nužno, kao što je nužno načiniti prvi iskorak u svestvo svijeta, koji možda i jest na našem dlanu, ali nije istražen do onih granica koje uspostavlja naša znatiželja i sama misao o pohodu koji smo poduzeli. O tome zbori ova knjiga prenapučena upravo postajama na kojima valja predahnuti, sabrati misao i predati se svemu što na putovanju nije bilo usputno već bitno. Podrug traži da se u svako putovanje uloži istinski ulog. Znači potvrditi sebe kao subjekt koji jedini može sve sažeti u svoju žarište i kao darovanu prtljagu vratiti kući. Jer svaki susret koji je novost razlog je razgovoru, a razgovor o svemu gdje smo se našli nužan je i naša je nasušna potreba.

Svoje putovanje i putovanja Toma Podrug započinje u najbližem krajoliku; u svom zavičaju, snažnom, mediteranskom, prenapučenom elementima stihijnosti, ali i plodovima ljudske ruke što gotovo u vječnost ucrtava putove svojega suvisloga i smislenoga smjeranja.

Varamo se ako mislimo da smo osuđeni biti u točki u kojoj se jedino odvija naše egzistencijalno i transcendentalno bivanje. Podrug izmirenost sa svijetom uvelike opovrgava vlastitim sudjelovanjem u onome što je posve oprečno toj misli. Nasuprot svakom pukom razgledničkom uvidu Podrug nas želi uvjeriti u istinu koja se doseže tek kada je tražite u svojim mislima, usporedbama na licima gradova, na kojima je do najmanjega zareza ostao trag htijenja graditelja.

Što je putovanje? Jamačno točka sveukupnosti svakoga zemljovida iz kojega se s jasnom nakanom polazi u ono što još nismo vidjeli i o čemu, sebi i drugima, ne možemo pouzdano svjedočiti.

Putovanje otkriva što je ono što je bitno na licu svijeta. Ono što ga u svakom putniku namjerniku nastavlja u vremenu, u sjećanju i u razmišljanju.

Putovanje je perspektiva našega otkrivanja. Dakle, uvijek avantura ili izlog koji omogućuje uvid, gledanje, snatrenje, razmišljanje.

Svaki je putnik na stanovit način i svećenik svega što s najstrasnijom željom želi imati u svojemu zavežljaju. Što je to što je u tom zavežljaju toliko vrijedno? Novosti.

Ništa drugo doli novosti do kojih onaj netko drugi još nije stigao.

Toma Podrug u hrvatskom je putopisu ovom knjigom učinio pomak vrijedan pozornosti književnih prosudbi. Francuski slikari iz vremena impresionizma tvrdili su da je ono što u stvarnosti vidimo zapravo stanje naše duše. Podrug u Putovanjima tu misao ne negira. Dapače, potvrđuje ju, ali i produbljuje u novu dimenziju; u dimenziju metafizičnosti, transcendentalnosti i duhovnosti u najširem smislu riječi.

To je dovoljan razlog da ovu knjigu čitamo i, pročitavši je, prihvatimo još jednu mogućnost našega prebivanja u svijetu koji možda ipak mijenjamo susretom s njim i mišlju o njemu.