Odlični dokumentarci i crtići

Dani hrvatskog filma ove su godine predstavili niz važnih naslova, a najveći su prigovor pogrešne odluke ocjenjivačkog suda što je dvije najvažnije nagrade dodijelio filmu koji to ni po čemu ne zaslužuje

Premda u sve bogatijoj ponudi filmskih festivala u Zagrebu i šire Dani hrvatskog filma već godinama tavore na margini zanimanja kulturne i šire javnosti, kao križanac smotre i festivala oni svakim svojim novim izdanjem uspijevaju potvrditi vlastitu važnost i relevantnost. Iako trajno pate od nedostatka jasne i promišljene koncepcije, kao i od organizacijskih slabosti uzrokovanih oslanjanjem na „državne jasle“ te nedovoljnom probitačnošću i manjkom smisla za reklamu odnosno samoreklamu kod uključenih osoba, Dani su i dalje manifestacija bitna za dokazivanje kapilarne opstojnosti i vitalnosti domaće kinematografije. Jer gdje bismo inače dobili priliku pogledati sve te igrane, dokumentarne, animirane, eksperimentalne i namjenske filmove duljeg i kraćeg metra, baš kao i glazbene spotove realizirane ponekad i u gerilskim uvjetima tijekom godine dana.

Najozbiljniji prigovor koji se može uputiti 21. danima hrvatskog filma, koji su ove godine pametno trajali dan duže, čime se izbjegao pretjerano gust raspored projekcija, odnosi se na pogrešne odluke ocjenjivačkog suda, koji je dvije najvažnije nagrade dodijelio filmu koji to ni po čemu ne zaslužuje. Riječ je o dokumentarcu Veliki dan redatelja Đure Gavrana, dobrano mediokritetskom ostvarenju koje se neopravdano zakitilo Velikom nagradom za najbolji film i Nagradom za najbolju režiju. U konkurenciji neusporedivo važnijih, intrigantnijih, zanimljivijih, angažiranijih i u svakom smislu uspjelijih dokumentaraca kakvi su „filmovi-blizanci“ Blokada Igora Bezinovića i Zemlja znanja Saše Bana, potom Nije ti život pjesma Havaja Dane Budisavljević, pa Bosanoga (sasvim slučajna smrt) Morane Komljenović te izvrsni sleeper debitantice Sabine Mikelić Dragi ja / prvo lice jednine, muški rod, nagrade su pripale benignoj, dobrano kičastoj i ni po čemu pamtljivoj priči o organizaciji nekoliko vjenčanja. Detaljno opisujući sve faze tijekom priprema za izricanje sudbonosnog „da“ nekoliko parova, redatelj prilično suhoparno, bez izraženijih autorskih ambicija te s pretjeranim osloncem na opća mjesta predočava sve detalje pripreme vjenčanja, od zaruka na Medvedgradu jednog para do njihovog konačnog „velikog dana“ iz naslova. Pri tome se jasno no nenametljivo oslanja na ironiju i empatični humor, ali i gubi u režijski slabom nizanju doslovnosti, redundantnosti i klišeja u prikazu grozničavih odabira vjenčanica i odijelâ, jelovnikâ i fotografâ, te svega važnog za same događaje. Najuspjeliji segment dokumentarca sama je završnica u kojoj već umorni organizatori jednog vjenčanja, suočeni sa zabrinjavajućim kašnjenjem mladenaca i uzvanikâ, cinično komentiraju pitanjima jesu li se možda predomislili i u posljednji trenutak odlučili pobjeći. No to je ipak premalo za bitno popravljanje tek osrednjeg dojma o ovom filmu.

Veliki dan Đure Gavrana dobitnik je dviju glavnih nagrada ovogodišnjih Dana iako je riječ o osrednjem ostvarenju

Pisma bivšim ljubavima

O većini prethodno spomenutih intrigantnijih i zanimljivijih dokumentaraca u Vijencu se već pisalo prilikom njihova prikazivanja na ZagrebDoxu i Zagreb Film Festivalu pa ovom prilikom valja naglasiti da Oktavijanom za najbolji dokumentarac ovjenčana Bezinovićeva Blokada Banovu Zemlju znanja, također prikaz studentske 35-dnevne blokade zagrebačkoga Filozofskog fakulteta u proljeće 2009. s osnovnim zahtjevom za pravo na besplatno studiranje i s uvođenjem direktne demokracije u djelovanje prosvjednika, nadvisuje neposrednošću, intimnijim pristupom zbivanjima i diskretnim humorom. Neposrednost, intimnost i autentičnost u kombinaciji s humorom i minimalističkim no efektnim karakternim profiliranjem sudionikâ obilježja su i posebnim priznanjem žirija nagrađenog dokumentarca Nije ti život pjesma Havaja Dane Budisavljević. Od preostalih dokumentaraca vrsnoćom se izdvaja naslov Dragi ja / drugo lice jednine, muški rod, debitantski no neočekivano zreo, emotivan i zaokružen autobiografski dokumentarac Sabine Mikelić, koja projekt potpisuje kao kompletna autorica. Približavajući se tridesetom rođendanu, mlada Riječanka nadahnuta epizodom kultne serije Život na sjeveru odlučuje na neobičan način zatvoriti jedno poglavlje svog života. Želeći se simbolički oprostiti sa svojim bivšim dečkima, od kojih je jedan poginuo prije 14 godina, redateljica im piše svojevrsna zaključna pisma koja potom baca u rijeke diljem Hrvatske, koje prolaze kroz mjesta važna za njihove veze. Prema legendi opisanoj u Životu na sjeveru, rijeke pisma nose na drugi svijet, a njihovo ispisivanje i odašiljanje autorici pruža priliku za šire promišljanje o ulozi i važnosti ljubavi u čovjekovu životu. Putujući Hrvatskom istodobno razgovara s brojnim ljudima, od vlastitih roditelja i članova obitelji do slučajnih prolaznika na ulici. I pritom na svoje najvažnije pitanje je li moguća prava i vječna ljubav dobiva vrlo zanimljive odgovore, kroz koje se ocrtavaju razlike u razmišljanjima muškaraca i žena različitih dobi. Dok muškarci redom tvrde da prava ljubav ne postoji te u odgovorima bježe u banalnosti i humor, u priče o viagri i seksu kao najvažnijem elementu muško-ženskih relacija, pripadnice formalno slabijeg spola ističu vrijednost razumijevanja, zajedničkih interesa, razgovora i slušanja te općenito odnosa u kojem ti se čini da osim voljene osobe ne postoji nitko drugi na svijetu. Ipak, sliku o muškom rodu u sugestivnoj završnici popravlja autoričin otac, koji sjetno uz uzdah zaključuje da bez prave ljubavi život nema nikakvog smisla.

Odličan crtić Otac čiji hrvatski segment potpisuje Veljko Popović

Na sporednom kolosijeku

U putopisnom dokumentarcu 20 dana na Tibetu Silvestar Kolbas na zanimljiv ali i pomalo općenit te ich-formom opterećen način bilježi svoje sudjelovanje u hodočašću na svetu planinu Kailash u zapadnom Tibetu. Njegovim zapažanjima s putovanja po Katmanduu, Lhasi i Tibetu nedostaje dubine i sugestivnosti, a prevladavaju tipična turistička razmišljanja osobe koja se susreće s egzotičnim društvom i kulturom. S druge strane, rubno eksperimentalna Terasa Sanje i pokojnog Vedrana Šamanovića svih 16 minuta trajanja nepomično fokusira na nekoliko kvadrata naslovne terase kuće u Mošćeničkoj Dragi na kojoj se odvija svakodnevica dvoje ljudi. Sparni je ljetni dan i vrijeme pred oluju koja bi mogla poremetiti planove stanara, Zagrepčana koji kao i mnogi poput njih uživaju u dragocjenim trenucima odmora. 25. sat iz istoimenog naslova dokumentarca scenarista i redatelja Tomislava Mršića nema veze s nekad kultnom radijskom emisijom Pjera Vukelića, već se odnosi na onaj jedan sat „viška“ koji dobivamo u noći sa subote na nedjelju kad posljednjeg vikenda u listopadu prelazimo na zimsko računanje vremena. Putnici vlaka na relaciji Vinkovci – Zagreb imali su nesreću da ih je taj sat zatekao na postaji u Novoj Gradiški, a prisilno stajanje vlaka i čekanje na usklađivanje s voznim redom natjeralo ih je da baš kao i željeznički službenici vrijeme pokušaju „ubiti“ šetnjama, razgovorima, ispijanjem kava ili neudobnim spavanjem. Zbivanja na postaji Mršić bilježi naizgled distanciranim no zapravo pronicljivim okom kamere, kojim efektno minimalistički oslikava egzistencijalno – socijalni kontekst. Turobna društvena stvarnost na različitim meridijanima i paralelama izbija iz svakog kadra također rubno eksperimentalnog dokumentarca L.E.F. Gorana Trbuljaka. U kontrastu s naslovom koji je izvorni akronim glasovitog slogana Francuske revolucije o jednakosti, bratstvu i slobodi, autor nam u svega 9 minuta prikazuje drugačije i tjeskobnije „pobratimstvo lica u svemiru“, ono siromašnih i nesretnih ljudi koji diljem svijeta kopaju po kontejnerima i kantama za smeće, prebirući po otpacima i ostacima hrane. Ovo djelo o odabranoj temi progovara na znatno artikuliraniji i promišljeniji način od odveć doslovnog eksperimentalnog „filma-blizanca“ Složne ruke Igora Grubića, koji kopanje po kontejnerima registrira po zagrebačkim kvartovima.

Grijesi otaca

Prava je šteta što je na ovim Danima dosta visokom kakvoćom prilično ujednačena selekcija animiranih filmova ostala sasvim zanemarena. Jedina nagrada, ona za najbolji animirani film, tako je sasvim zasluženo pripala u međunarodnoj suprodukciji realiziranom sjajnom crtiću Otac, čiji hrvatski segment potpisuje Veljko Popović. Riječ je o izuzetno ugođajnom i začudno poetičnom mozaično dramaturški koncipiranom djelu, u kojem se petero ljudi iz disfunkcionalnih obitelji prisjeća svojih tjeskobnih odnosa s očevima u djetinjstvu. Ti bi se odnosi konvencionalno mogli nazvati zategnutima te obilježenim ambivalentnim osjećajima ljubavi i mržnje, no to ni približno ne bi opisalo svu njihovu kompleksnost i dramatičnost. Svi protagonisti svoje grube, stroge i hladne očeve koji su iz raznih razloga prije ili kasnije napustili obitelji vide kao vukove, pri čemu oni nasilni i skloni alkoholu imaju likove crnih vučina iskešenih očnjaka i prijetećih pandži, dok oni blaži koji su samo jednog dana jednostavno nestali poprimaju obličja plavih i ne osobito opasnih vukova. Razmišljajući o svojim djetinjstvima te pokušavajući racionalno analizirati traume koje su ih doživotno obilježile, neki od protagonista skloni su pokazati razumijevanje za karijerizam, kukavičluk i druge karakterne slabosti očeva, pa oni u njihovim vizijama naposljetku čak skidaju vučje glave i pokazuju ljudska obličja. No drugi i danas kao odrasli ljudi svoje očeve vide kao zvijeri koje na njih vrebaju u gustoj i mračnoj šumi koja se može interpretirati kao njihova podsvijest.

Od preostalih animiranih filmova svakako vrijedi spomenuti odličnu Priču s početka vremena Božidara Trkulje koji u domaću animaciju unosi dašak groteske i apsurda studija Aardman, potom crtić Zašto slonovi Marka Meštrovića koji se na pomalo filozofski način bavi nemogućnošću davanja odgovora na važna životna pitanja, te nadrealnu i crnohumorno duhovitu Plimu Alena Zanjka, koja tematizira međuljudske odnose u otuđenom urbanom suvremenom svijetu. Spomenuti valja i Dragog Kenu Natka Stipaničeva, u epistolarnoj formi ispripovijedanu, crnim humorom prožetu i u nekim detaljima subverzivnu priču o naivnoj mladoj provincijalki kojoj će susret s mutnim starim poduzetnikom zauvijek promijeniti život, te na zgodnoj dosjetki temeljeno Meso Ivana Mirka Senjanovića, u kojem je tipičan ljudski život predočen iz perspektive komada mesa.

Konkurencija igranih filmova ove je godine bila nešto slabija od prethodnih, a ključni razlog tome leži u činjenici da su najzanimljivije mlade autorice Hana Jušić (Mušice, krpelji i pčele), Sonja Tarokić (Ja sam svoj život posložila) i Barbara Vekarić (Prva dama Dubrave) ponudile tematski identične i razmjerno konvencionalne priče o manje ili više složenim odnosima dviju sestara. Iako je nagrada za najbolja glumačka ostvarenja pripala Marini Redžepović i Karli Brbić za nastupe u solidnoj urbanoj egzistencijalnoj drami Sonje Tarokić, kakvoćom ipak odskače Oktavijanom za najbolji igrani film nagrađeno djelo Hane Jušić, priča o karakterno oprečnim sestrama od kojih mlađu, plahu i nesigurnu u odnosu na ciničnu i grubu stariju, u pokušaju artikuliranja osjećaja prema mladiću koji joj se sviđa presudno određuje i blokira neraščišćen i ambivalentan odnos s ocem koji je napustio obitelj. Premda to ne radi osobito suptilno, autorica ipak efektno sugerira da su i agresivnost i alkoholizam starije sestre, baš kao i posesivnost i nesigurnost mlađe, posljedice očeva odlaska. Među igranim filmovima izdvaja se i Danas smo pojeli zadnju kravu Ane Perčinlić, minimalistički realizirana postapokaliptična egzistencijalna drama s djetetom u fokusu. I na ovim se Danima ponovila pogrešna kategorizacija filmova, pa je tako vrlo uspjeli eksperimentalni film Svi uvjeti za priču Lukasa Nole, niz nasumično posloženih i narativno neuhvatljivih nadrealnih „lynchovskih“ scena nabijenih nasiljem, uvršten među igrane filmove. Da se to nije dogodilo, Nola bi zacijelo osvojio i neku nagradu.