Od vrhunske agresije do banalnosti

Izložba Ljubav prema riziku okuplja djela nastala u dodiru s rizikom koji je, nažalost, počesto prisutan tek u marketinškom smislu i proteže se od istinske opasnosti do lošeg vica

Pod zajedničkim nazivom Ljubav prema riziku u zagrebačkom MSU-u predstavljeno je trideset i četvero umjetnika iz različitih zemalja čija su djela uzeta iz petnaest francuskih umjetničkih zbirki (suorganizator je francuska udruga Platform Pariz). Zajednička je tema, kako kaže naslov – rizik u umjetnosti, riskiranje ili života ili građanskih udobnosti, kako bi se stvorilo umjetničko djelo. Većina umjetnika živi u iluziji kako zaista nešto riskiraju bockajući politiku ili sudjelujući u bezopasnim body-art-performansima. Nedavno premlaćivanje performera Slavena Tolja, koji je (diskretno) izrazio svoje neslaganje s projektom komercijalne devastacije Srđa u svrhu golf-terena, nehotice je ukazalo na dublje probleme i angažmana u društvu i društva sama (policija mu je odbila pomoći), bez planiranja performansa i bez pretenciozna projekta koji ukazuje na društvena zla. Ali to je realnost, a ne umjetnost, koja je nužno i uvijek svijet za sebe, izdvojena arena ili kazalište u kojemu se mogu, danas relativno bezopasno, plasirati bilo kakve poruke. Umjetnost je rezervat u kojemu nitko ne riskira ništa, jer naprosto ne može zbog same (ontološke) izdvojenosti estetskog stvaranja.

Rad Natasche Lesueur

Rizik je shvaćen u najširem (marketinškom) smislu, pa uz svega nekoliko izložaka koji su uistinu opasni za život umjetnika ta je riječ shvaćena kao opis suvremene umjetnosti koja propituje. Što točno propituje varira od rada do rada i pokušava se manje-više objasniti u opširnim i hvalevrijednim pokušajima tumačenja priloženima svakom radu. Ali, budimo iskreni, ne propituje se zapravo ništa. Riječ je o performansima, videima, dokumentacijama, instalacijama, od kojih su neke malo više, neke malo manje uspjele ili „šokantne“. Teško da tu ima „rizika“, samo očajnički pokušaji da se zabavi dokonu i blaziranu publiku više srednje klase, ponekad čistim i profinjenim šokom, poput razvikane Orlan, ponekad potpuno debilno i nepotrebno kao u slučaju skulptura McChartyja ili Alaina Séchasa. Možda se izreka Jocelyn Cottencin (na zidu izložbe): „konzumacija kisika varira od osobe do osobe“ može primijeniti na estetsku fascinaciju (mnogi bi suvremeni teoretičari to voljeli), ali ipak postoje neki kriteriji i neke odrednice kvalitete koje definiraju dobru umjetninu. Rasap između kvalitete i nekvalitete očigledan je i na ovom presjeku suvremene umjetnosti.

Začudni body art

Započnimo upravo s Orlan, koja je paradirala na otvaranju izgledajući poput diznijevskog negativca i čija su dva rada izložena. Reinkarnacija svete Orlan jest njezin projekt (devedesetih godina prošlog stoljeća) kontinuiranih plastičnih operacija kojima mijenja svoje lice po uzoru na poznate slike zapadne povijesti umjetnosti. Rezultat je donekle nakazan, ali šokantan u vrlo pozitivnom estetskom smislu. Nakon stoljeća umjetničke modulacije materije, kao i modulacije naše svijesti od strane umjetnosti, naših ideala ljepote i konvencija o njoj, umjetnica se odlučila na korištenje mogućnostima suvremenih i popularnih tehnologija plastične kirurgije kako bi svoje tijelo učinila materijom podložnom estetskoj manipulaciji. Umjetnost i znanost prodiru u ljudski svijet, ali na način posve suprotan – umjetnost se diči nepraktičnošću, samosvrhovitošću, kao i ovaj rad koji se znanošću (kirurgijom) koristi kao alatom svoga samoskulptorstva. Njezin obrat u izboru materijala, ali i u 20. stoljeću popularnoj autoreprezentaciji umjetnika (od koje mnogi drugi stvaraju karijeru bez temelja) radikalan je i znači vrhunsku agresiju prema sebi. U daljem tumačenju, ta agresija jest agresija umjetnosti, odnosno kulture – i prema stvaraocu, i prema društvu u kojemu se stvara (tjerajući pojedinca da prihvati određene estetske kanone), stanovita estetska invazija koja nas udara i obuzima čineći esenciju umjetnosti. Nažalost, dvije fotografije estetske kirurgije (na izložbi) ne demonstriraju dobro poantu tog rada nekomu zainteresiranom tko za Orlan nije čuo, kako bi to činile fotografije umjetničinih tjelesnih transformacija. Drugi rad te umjetnice nešto je tipičnija i dosadnija instalacija, na tragu tjelesne umjetnosti, ali tupljeg brida. Pozirajući kao Berninijeva Sveta Tereza u ekstazi autorica daje niz fotografija i oltar iz kojega se (prilično iritantno) čuje snimljeno deranje, a na kojemu se može licitirati za poljubac umjetničina alter ega, „svete Orlan“, vjerojatno kao komentar crkvene komercijalizacije i uloge u viziji ženskosti.

Od umjetnika koji tematiziraju rizik dojmljive su fotografije Davida Nebrede, koji u crno-bijeloj tehnici fotografira dijelove tijela iz velike blizine, čime postiže začudnost i učinak neraspoznavanja. Modifikacijama fotografirano tijelo nalikuje na stvari iz prirode, recimo noga s koncem zategnutim dijelovima kože sliči čvornatim grančicama postavljenima do nje, tako da gledatelj vidi stanovitu varku oka. Tijelo je shvaćeno (kao i u slučaju Orlan, odnosno kod velikih preteča body arta – bečkih akcionista) kao materija umjetničkog stvaranja koja se modelira, mijesi, modificira.

Ne postoji sljedeći trenutak

Fotografije su bile i najzanimljiviji dio izložbe. Recimo one Larryja Clarka, koje poput fotografija Nan Golding prikazuju mlade pripadnike polusvijeta. Vrlo intrigantne radove istog medija nudi Lucien Pelen. Na njima se dovodi u situacije uglavnom opasne za život i fotografira ih u jednom trenutku. Taj zamrznuti trenutak – u kojemu čovjek pada gurnut s litice dok sjedi na stolcu, ili kada je naslonjen na trupac jele dok stoji na sličnoj kamenoj formaciji i naginje se nad provaliju – u sebi sadrži pravi rizik, odnosno strah i napetost. Gledatelj se ne može ne zapitati što se dogodilo u sljedećem trenutku, a ljepota i intriga te vrste umjetnosti jest što sljedeći trenutak ne postoji. Fotografija je samo časoviti zapis vremena, a ono što je bilo nakon trenutka slikanja postoji samo kao nagađanje, ali ne kao umjetničko djelo (a autor tvrdi da su sve te fotografije nastale bez montaže). To je nagađanje integralna činjenica i kvaliteta umjetnine koju vidimo. To nije puka dokumentacija nekoga šokantnog ili banalnog performansa (iako bi taj umjetnik i na taj način – performativno – mogao kapitalizirati svoje opasne eskapade, ali čini se da je odveć pošten i preveliki ljubitelj fotografije da bi je tako jeftino prodao) nego rad, svjesno riskiranje, izvedeno samo da bi postojalo na fotografiji. Ljepota i opasnost trenutka čini tog umjetnika najviše „zaljubljenim u rizik“ od svih ovdje izloženih, a njegov čist fotografski izričaj i „zaljubljenim“ u stvaralaštvo.

Sličnu trenutačnost i njezino grabljenje za potrebe fascinacije pokazuje Erwin Wurm u Jednominutnim skulpturama. U nizu fotografija autor tematizira uglavnom ljudsko tijelo, fotografirano kako bi se postigao dojam začudnosti, recimo njegovom fragmentacijom, ili pozama koje se doimaju nemogućim. Uz njega tu su i objekti u nestabilnoj ravnoteži – krumpir koji balansira na četki za zahod, naslonjač na šibici. Kao i u radu Pelena, pitamo se što će biti i hoće li ravnoteža izdržati, ali taj odgovor ne dobivamo, što stvara zanimljivu tenziju, očekivanje i postojanost toga osjećaja. Uz fotografije Wurm je na otvaranju izveo i performans stojeći po jednu minutu u pozama koje je sam nacrtao na ploči, na taj način otjelovivši te skulpture. Iako je za razliku od Pelena riječ o bezopasnim pozama i u performansu i na fotografijama (eventualno bolnima zbog čestih pritiskanja glave) Wurmov je rad duhovit i plijeni pozornost.

Od fotografija neobično djeluju radovi Natasche Lesueur, koja prikazuje ljude pokrivenih ili skrivenih lica ili samo očiju na čijim su tijelima otisnute različite teksture, ponekad kao tetovaže, ponekad kao šminka, ili kao tkanina. I tu je prisutno oblikovanje tijela kojemu je oduzet identitet i individualnost i koje postaje poligon modulacija – umjetnikova materija što je opet uspješno tematiziranje tijela. Tijelo je prisutno u svekolikom stvaralaštvu od pamtivijeka, nikada kao sporedan faktor, ali ako netko želi uzeti tijelo kao temu, trebao bi o tome promisliti upravo sa specifičnim reperkusijama na taj „mediji“ (ne govorimo o tome da od slikanja uvijek boli ruka, ali i ne moramo – jer danas naši avangardni angažiranci i ne slikaju).

Jedna instalacija, ovaj put čak i specifična s obzirom na mjesto, pokazuje zanimljivo poigravanje avangardnom tradicijom – od reifikacije slike, do geometrijsko-apstraktnog komponiranja. Claude Rutault prebojava platna različitih veličina u istu boju u koju boji i pozadinski zid. Rezultat je niz različitih pravokutnika i kvadrata, komponiranih po zidu što zbog svoje monokromije djeluje poprilično monumentalno. Suradnja s našim Muzejom (a otuda i specifičnost te instalacije) jest ukomponiravanje slike Ljube Ivančića iz fundusa u tu instalaciju. Umjetnik inače voli uspostavljati takav dijalog koji čak djeluje estetski vrlo privlačno, načinjen logikom kompozicije, a ne neke filozofije koja bi ga na dvojben način opravdala. Ivančićeva je slika portret s pozadinom u sličnom tonu crvene kao i zid i prazna platna, a od čistoće geometrije i boje ističe se za tog hrvatskog slikara tipičnim, „grubim“ tretmanom linije i boje. Rutault ne kopira idejne prethodnike, nego ih interpretira, za razliku od nekih umjetnika koje ćemo poslije navesti.

Od tradicionalnih medija nikako ne treba zaobići Jean-Luca Vernu i njegove vrlo zanimljive crteže energična poteza koji tematiziraju svjetove zabave prošlosti i sadašnjosti, na način koji otkriva vješta crtača. Već smo se daleko odmaknuli od naslova izložbe i „rizika“ koji on obećava, ali ne zamjerimo taj poetsko-marketinški trik, jer Ljubav prema riziku sigurno je bolji naslov izložbe od Djela suvremenih umjetnika iz francuskih zbirki.

Dosadno i prežvakano

Ne nedostaje ni loših ostvarenja. Ponajprije tu su skulpture koje sam već apostrofirao koje teže jeftinom humoru, a sličnoj vrsti zabave želi nas približiti Bas Jan Ader, koji predstavlja dvije serije fotografija: na jednoj lovi yuppieja u kutiju, na drugoj „majmuniše“ Mondriana. Glupost koja zrači iz tih ostvarenja ljulja kredibilitet francuskih zbirki koje nam (tako velikodušno) ustupaju svoje radove. Ima još banalnosti – u nizu loših crteža i videa izdvojit ćemo Aernout Mik s posve jednostavnim videom, Juliena Perveuxa, čija je velika tabela ostala bez objašnjenja, ali zbog apsolutne nezanimljivosti i bez potrebe za njime (ipak, pitamo se za koga se radi izložba: za kustose ili publiku?), a koji je predstavio i jedan neinteligentan video (s lošim digitalnim dodacima eksplozija i krvi na filmu). Steven Parrino odnosi se agresivno naspram drvene infrastrukture platna (popularne blindrame) poput našega Kožarića u posljednjim ciklusima, pa bez prejudiciranja bilo kakva oponašanja pitamo se je li zaista to jedino što se danas može – moramo li živjeti na reciklaži ideja Lucia Fontane i sljedbenika šezdesetih. I Anita Molinero i Žilvinas Kempinas izlažu već prežvakane ideje – pronađenih i prerađenih objekata, zbog kojih moramo živjeti u strahu da će se zgrada muzeja naprosto urušiti sama u sebe od dosade. Velika je šteta što Kempinas nije izložio planiranu instalaciju u kojoj krug od vrpce leti između zračnih struja koje proizvode ventilatori, rad iznimne ljepote i elegancije, koji pokazuje zračni ples magnetske trake izložen prije u Beču u Kunsthalleu. Zbog tehničkih nemogućnosti ovaj rad nije postavljen, a Kempinas nam je podario posve banalne objekte, na koje se možemo samo spotaknuti.

Sve u svemu, izložba ima mnogo zanimljivih eksponata i vrijedi je pogledati, ako ni zbog čega radi upoznavanja s manje poznatom svjetskom produkcijom koja nekada nije mnogo bolja od naše, samo njihovi umjetnici imaju više sreće s razvijenijim tržištem, pa ih to i čini razvikanijima. Ali tržište je instanca u stalnoj mijeni, burza je s dinamičkim vrijednostima suprotna instituciji muzeja, koji vrijednosti želi sačuvati. Budućnost će reći što će zaista ostati kao kvalitetno, a što je pomodni hir bogatih kolekcionara i njihovih plaćeničkih kustosa.