Od Drave do mora

Potaknut pivskom šetnjom po Zagrebu priređenom za Matičine goste iz Praga i opisanom u prošlom broju Vijenca, pokušao sam skicirati kako bi moglo izgledati višednevno putovanje po Hrvatskoj namijenjeno inozemnim, a zašto ne i domaćim, turistima pivoljupcima. Na takvom putovanju na autentičnim bismo lokacijama pokazali putnicima što se od piva trenutačno nudi u našoj zemlji, a ujedno bismo ih upoznali i s poviješću hrvatskoga pivarstva.

Tako zamišljeno putovanje hrvatskom pivskom cestom moglo bi započeti u Osijeku. Držeći se maksime „u Osijeku Osječko“ posjetili bismo Osječku pivovaru i, razumije se, kušali piva koja se tamo kuhaju, ponajprije Osječko tamno koje je uvijek bilo dobro jer su tamna piva u nas rjeđa od svijetlih.

Od danas postojećih hrvatskih pivovara osječka je među onima s duljom tradicijom. Prva slavonska pivovara i tvornica leda Cajetana Šepera osnovana je u osječkom Gornjem gradu 1856. Hmelj je Šeper uzgajao na pustari nedaleko Osijeka, ali ga je i otkupljivao od drugih veleposjednika. Led je zimi vadio iz Drave te ga konzervirao. Pivo se točilo odmah do pivovare u gostionici koja je ljeti imala i vrtni dio s pogledom na Dravu. Vrhunac proizvodnje Šeperova je pivovara imala prije Prvoga svjetskog rata. Obitelj je vodila pivovaru sve do 1945, kada je nacionalizirana. Stara zgrada srušena je u 1970-ma te je izgrađena nova, koja je nastavila proizvodnju i tradiciju. Osim Šeperove u Osijeku je postojala i tzv. Bauerova pivovara, koja je poslovala do 1920-ih godina.

Degustacija piva u pivovari Ličanka

Zamišljeno pivsko putovanje nastavilo bi se u Vukovaru, gdje bi se putnici upoznali s najmlađim hrvatskim pivom. Od 2009. naime poduzetnik Nenad Blažev u minipivovari proizvodi Vukovarsko pivo, isprva samo svijetlo, a odnedavno i tamno. Pivo se ne pasterizira pa ima razmjerno kratak rok trajanja, ali i bogat gorkast ukus. Teško se probija na tržište, no u Zagrebu je ipak sve prisutnije i raširenije pa bi degustacija na samu izvoru zacijelo bila doživljaj za putnike.

U nastavku put bi nas vodio pokraj nekoliko gradova u kojima su nekoć postojale pivovare. Vozili bismo se pokraj Slavonskoga Broda, Požege i Nove Gradiške da bismo se zaustavili u Daruvaru, jednome od najvažnijih hrvatskih pivskih središta. Ponajprije, Daruvarska pivovara u posljednje je vrijeme pod prepoznatljivim imenom Staročeško ponudila ponajbolja hrvatska piva. Staročeško zimsko izvrsno je sezonsko pivo s povećanim udjelom alkohola, a Staročeško premium crveno bojom je i okusom jedinstveno među domaćim pivima. Kako je i standardno Staročeško svijetlo iz te pivovare sasvim pristojno i na tržištu nezasluženo zapostavljeno pivo, degustacija koju bi pivovara priredila bila bi doživljaj. A imalo bi se o čemu gostima i pričati jer pivarstvo u Daruvaru ima bogatu tradiciju. Pivovaru je 1840. utemeljio grof Janković u okviru imanja na kojem je naselio i mnogobrojne pridošlice iz Češke. Vlasnici su se poslije mijenjali, no proizvodnja se održala pa je to danas najdugovječnija naša pivovara. I atribut staročeški kao prepoznajnica piva iz Daruvara ima dugu tradiciju – prvi put uporabljen je još 1893. O povijesti daruvarske pivovare putnicima bi najkompetentnije pričao domaći novinar i publicist Mato Pejić, hodajuća enciklopedija piva – i to ne samo hrvatskoga – koji održava informativan i kvalitetan internetski portal (www.pivnica.net) u cijelosti posvećen pivu.

Iz Daruvara bismo se zaputili u Koprivnicu i obišli tamošnju pivovaru, osnovanu 1971. u okviru Podravke. Pivovara je primjer globalizacije u pivskom svijetu. Od 1994. u vlasništvu je koncerna Carlsberg, 1997. otvoren je novi pogon, a od 2004. posluje pod imenom Carlsberg Croatia. Prema rastu proizvodnje i raširenosti na tržištu pripada među tri vodeće u nas.

Dalje prema Zagrebu put bi vodio preko Križevaca, gdje je od 1876. pa do 1920-ih godina postojala pivovara Katz i sinovi. U okolici Križevaca, poglavito u selu Gregurevcu, obišli bismo jedine nasade hmelja u Hrvatskoj i svakako porazgovarali s malobrojnim, ali ustrajnim hmeljarima okupljenima u poljoprivrednu zadrugu. Zastalo bi se, razumljivo, i u Zagrebu, a pivski program u glavnome gradu izložili smo detaljno u prošlome broju Vijenca. Naš današnji itinerar nastavlja se stoga nešto južnije, u Karlovcu.

Ako je Daruvar svojevrsni hrvatski Plzenj, onda bi se za Karlovac moglo reći da su hrvatske Budjejovice. Svjesni smo pritom da se hrvatsko pivarstvo ne može uspoređivati sa češkim, no značenje Karlovca u hrvatskim okvirima golemo je, kako po tradiciji tako i po današnjoj proizvodnji piva. Prvu zgradu pivovare izgradio je Nikola Vranyczany 1854. na Dubovcu, gdje se i danas nalazi suvremena pivovara koja djeluje u okviru Heinekenova koncerna. Nakon Vranyczanyja izmijenili su se u pivovari mnogi vlasnici i zakupci, proizvodnja je doživjela uspone i padove, no pivovara se održala kao jedan od neupitnih gradskih simbola, a pivo iz Karlovca prometnulo se u sinonim za pivo u Hrvata. Gotovo proročanski u korist karlovačkoga piva zvuči danas reklama iz dnevnika Sloga, objavljena prije više od sto godina: „Vole ga već sada od Drave do mora, od Karlovačkog trga preko sedam gora“.

Od Karlovca dalje moglo bi se nastaviti u dvama smjerovima. Zapadni smjer vodio bi u Istru do Buzeta, gdje od 1977. s promjenljivim uspjehom radi pivovara čije se pivo isprva nazivalo Istarskim, a potom Favorit. Sadržajnije bi ipak bilo putovanje u smjeru juga. Na tom putu prvo bismo prošli pokraj Otočca, gdje se pivo proizvodilo još potkraj 19. stoljeća, da bi pivovara naposljetku poslovala kao podružnica Zagrebačke pivovare. Oni s duljim pamćenjem sjećat će se te pivovare po pivu zvanu Lički biser. Tradicija ličkoga pivarstva nije se ipak ugasila s prestankom njezina rada. Danas je nastavlja pivovara Ličanka u malom mjestu Donjem Pazarištu nedaleko Perušića. Tamo, u pastoralnom ambijentu podvelebitskoga kraja, proizvodi se Velebitsko pivo, s punim pravom jedno od najpopularnijih u Hrvatskoj. Vlasnik i utemeljitelj Karlo Brkljačić osebujna je pojava i zacijelo bi bio nekonvencionalan domaćin našoj skupini pivskih hodočasnika. Ne govorim napamet jer sam se o tome svojedobno imao prigodu osobno osvjedočiti.

Putovanje bi završilo u Splitu, u našoj jedinoj pivovari na obali, gdje se danas međutim proizvode slovenski pivski brendovi, što potvrđuje da je pivo u Hrvatskoj ponajprije kontinentalna priča, kako bi se uostalom i očekivalo kada se zna da su poticaji i uzori, kada je o pivu riječ, u Hrvatsku uvijek stizali sa sjevera preko Drave, a ne s mora kao neke druge važne stvari.

Kao što je na početku rečeno, predloženi pivski itinerar zasad je samo fikcija jer se slična putovanja ne organiziraju. Ipak, o povijesti hrvatskoga pivarstva, doduše na drugi način, moći će se više doznati i vidjeti vrlo skoro jer već ovaj mjesec Etnografski muzej u Zagrebu, u suradnji s jednom od spomenutih hrvatskih pivovara, priređuje reprezentativnu izložbu o pivu koja će zacijelo uključiti mnoge ovdje iznesene, ali i druge zanimljive podatke i činjenice.