Noćna odiseja i dvije dojmljive uloge

Dugometražni igranofilmski prvijenac redatelja i scenarista Alda Tardozzija pod naslovom Fleke ostvarenje je koje se nepobitno može razmatrati s više gledišta. Temeljna je posrijedi drama prožeta elementima trilera u čijem kontekstu možemo naznačiti i odrednice svojevrsnoga filma putovanja svedenoga na urbani predznak i uzak vremenski segment tek jedne noći. Središnji su likovi dvije djevojke kasnije adolescentske dobi koje se upoznaju nakon dvaju različitih tjeskobnih događaja te tijekom tek nekoliko sati zamalo postaju i trajnijim prijateljicama. Te dvije protagonistice, Lanu i Irenu gotovo označavamo dvjema polovinama jednoga entiteta. Nema sumnje da ih možemo razmatrati i u terminima tzv. višega i nižega ja, odnosno čak i preciznije u psihološkim postulatima ega i ida, pa je njihovo usuglašavanje, kao i kasniji rasap, uvjetovano naznačenim suprotnostima i egzistencijalnim određenjem. Upravo zbog toga njihovo noćno putovanje zagrebačkim ulicama sagledavamo i kroz prizmu svojevrsne odiseje ili pak kao inverziju starodrevnoga mitskog junakova putovanja. Pritom, ulice u noći postaju i odrazom navedenih postulata, dok interijerni prostori preuzimaju čak i simboličnu ulogu. Tako kuća Irenina oca postaje manifestom rasapa primarne obiteljske zajednice, bolnička je mrtvačnica poput podzemlja iz grčke mitologije, dok je ovlašni nastup na rock koncertu znakom usuglašavanja dviju osobnosti. Ne zaboravljamo ni intertekstualnu ulogu zanemarenoga eksterijernog kinoprostora koji preuzima interpretaciju uloge filma u odrastanju suvremenih pojedinaca te tumačenje doseže i predznak filma kao nasljednika mitskih priča.

Nika Mišković i Iskra Jirsak

Ne zaboravljamo da je važnost čestog pojavljivanja taksija ne tek izravna u primjeni, ili pak dramaturška jer se u njima zbivaju tjeskobni događaji prijelomni u uspostavi zapleta. Dapače, uloga je taksija i tranzicijska u simboličnim prelascima prostora, ali i u razdoblju odrastanja protagonistica. A kada uočimo osebujnosti različitih taksista možemo se upitati i je li posrijedi daleki odslik omnibusa Noć na zemlji Jima Jarmuscha snimljenoga 1992. godine. Međutim, nužno je naznačiti i da su realizam početnih iskaza, silovanja Lane te Irenina umorstva taksista prigodom pljačke, otponac i kritike muškoga funkcioniranja unutar emotivne ili obiteljske zajednice te podjednako i naglašenoga moralnog stava Alda Tardozzija.

Istinski su dojmljiva dosegnuća dviju mladih hrvatskih glumica Iskre Jirsak i Nike Mišković. U usuglašavanju dvaju modela glumačkih tumačenja, Iskra Jirsak ipak je dojmljivija u vrlo retoričnim iskazima čitavoga raspona emotivnosti, dok je Nika Mišković, posve sukladno liku koji tumači, mjestimice sklona i ekstravagantnim rješenjima. No, Lana i Irena zacijelo nisu poput Thelme i Louise iz istoimenoga filma Ridleya Scotta iz 1991. godine koje su na prisilnom putovanju prema oslobađanju od okoštalih društvenih zasada, ali su neprijeporno na putovanju prema osobnoj zrelosti i vrednovanju vlastitih moralnih kodova, u njihovoj naraštajnoj dobi još uvijek uvjetovanih ispravnim funkcioniranjem obiteljskih zajednica. Uslijed toga iskorak u noćno okružje je poput iskoraka iz obiteljskoga zabrana, a ocrtavanje noćnoga života nije tek subpkulturnoga predznaka, već seže i do percepcije institucionalnih zasada, poput zdravstva.

Snimateljski učinak Darija Drinovca nedvojbeno postaje uspješnim slikovnim segmentom u postizanju ugođaja filma. Svjetlom, bojom ili pak uporabom objektiva različitih žarišnih duljina, filmska fotografija doseže izrazitu evokativnost u gledateljevoj percepciji prikazanoga, a česta primjena uskokutnika ili izmjena točaka žarišta unutar kadra bitna je u interpretaciji narativnosti. Nema sumnje da su i scenografska rješenja Damira Gabelice skladno uklopljena u nenametljivo autorsko promišljanje i oblikovanje priče, a Tardozzijevo poznavanje raznorodnih sastavnica filmskoga jezika neprijeporno postaje i sukladno suvremenim smjernicama filma otklona. Uslijed toga, Fleke možemo razmatrati i kao rekonstruiranje postulata američkoga filma otklona još od 1980-ih ili čak kao daleki odslik novoholivudskoga modernizma 1970-ih, pretopljenih u tipično europskom, i ne samo filmskom, egzistencijalizmu.

Bez poteškoća možemo ustvrditi da je glazba skladatelja Luke Zime izrazito uspjela u dostizanju evokativnosti raspoloženja ovoga filma. Od početne skladbe koja je zaleđem animirane naknadne špice, temeljno određenje gitarističkoga zvukovlja otklona, razgranava se u čitavome rasponu glazbenih varijacija. Posve nenametljivo, glazba je utemeljena u samu građu cjeline i uloga joj je zamalo i dramaturška a ne tek ovlašna. Film Fleke redatelja i scenarista Alda Tardozzija ostvarenje je u kojem kvalitete svakako nadvladavaju povremene nedostatke, koji se prije svega tiču mjestimičnoga praznog hoda te vrlo rijetkih karakternih ili motivacijskih propusta. Ne treba zanemariti ni da je završni kadar poput usuglašavanja sa stremljenjima suvremenoga europskog filma, budući, zacijelo nenamjerno, podsjeća na završni prizor recentnoga uratka Strankinja redateljice Feo Aladag iz 2010, prošle godine prikazivanoga i u nas, ali je pritom kompozicijskim postavkama i poput odraza početnoga prizora u hrvatskome filmu Vrijeme ratnika Dejana Šorka nastaloga 1991. godine. Uslijed toga jasno je suglasje Fleka i s hrvatskom kinematografijom ali i sa smjernicama europskoga filma.