Najstarija hrvatska tiskana pjesmarica s notama

U lijepom kožnom uvezu, kakav je rezerviran uglavnom za starija vrijedna izdanja, znanstvenoj, stručnoj i široj javnosti ponuđen je pretisak najstarije hrvatske tiskane pjesmarice s notama Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najvesel’je dni svega godišća složene: i kako se u organe s’ jednim glasom mogu spivati, napravljene po Atanaziju Georgiceu (Beč, 1635) Atanazija Jurjevića. Suvremeno kritičko izdanje priredili su Ennio Stipčević, koji je načinio transkripciju nota i dodao napomene uz kritičko notno izdanje, i Ivana Žužul, koja je transkribirala tekst i sastavila rječnik. Knjiga sadrži uvodnu bilješku (str. 7–8), pretisak Jurjevićeve pjesmarice Pisni (str. 9–46), kritičko izdanje pjesmarice (str. 47–96), tri popratne znanstvene studije priređivača (str. 99–171), sažetke tih studija na engleskom jeziku (str. 172–176) i popis literature (str. 177–179). Pretisak je načinjen na temelju primjerka koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Krapnju, a naslovnica je preuzeta iz primjerka koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjiženici u Zagrebu. Primjerci iz Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije i iz Krapnja poslužili su za kritičko izdanje. Ti su primjerci Jurjevićeve pjesmarice identificirani tek prije nekoliko godina, i to u vrlo oštećenu stanju, te ih je bilo potrebno restaurirati kako bi mogli poslužiti za snimanje i pretisak. Premda je pjesmarica pobudila veliku pozornost vrlo rano upravo zbog glazbenih priloga, a tekst objavljen u Svetoj Ceciliji već 1915, tek se sada izdaje pretisak i kritičko izdanje. Stoga odmah na početku valja naglasiti kako je riječ o vrsno obavljenu filološkome poslu za koji priređivači i urednice zalužuju sve pohvale i čestitke.

Izvorna naslovnica pjesmarice koju su prošle godine pretisnuli HAZU i Gradska knjižnica Juraj Šižgorić iz Šibenika

Drugi dio knjige čine tri znanstvene studije priređivača koje sadrže književnopovijesne, filološke i muzikološke uvide. Autor je prve studije akademik Josip Bratulić, koji osvjetljava život i književni rad Atanazija Jurjevića (Split / Kaštel Sućurac, oko 1590–Beč, oko 1640). Najveći je dio Bratulićeve književnopovijesne studije opis četiri Jurjevićeva objavljena djela. Najpoznatije Jurjevićevo djelo jesu Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najvesel’je dni svega godišća složene (Beč, 1635) koje sadrže dvanaest skladbi poredanih prema crkvenoj godini. Bratulić ističe da je Jurjevićeva pjesmarica, iako pisana čakavskim jezikom, autorovom biografijom vezana uz kontinentalnu Hrvatsku te posjeduje obilježja slična onodobnoj kajkavskoj religioznoj književnosti.

Drugu je studiju, pod naslovom Neke osobitosti jezika i stila u Jurjevićevim Pisnima, napisala Ivana Žužul. U uvodnome su dijelu studije obrazložena transkripcijska načela te iscrpna analiza grafijskog sustava. Autorica zaključuje da Pisni nisu u cijelosti generički i jezično-stilski koherentne jer njezina tekstološka obrada pokazuje da je raznorodnost pjesmarice dijelom odraz pjesničke tradicije šesnaestog stoljeća, dijelom pučkih nabožnih tekstova i starih molitvenika, dok su elementi baroknoga stila tek rubna pojava. Analiza Ivane Žužul pokazuje da je pretapanje jezične dijakronije i sinkronije uočljivo i na razini ortografije i na razini metrike, što Jurjevićevo djelo čini vrlo zanimljivim svjedokom istodobnosti raznodobnoga, kako to susretište tradicija različitih podrijetla naziva Zoran Kravar, jedan od najpoznatijih teoretičara baroka.

Autor je treće studije, Glazba u zbirci Pisni Atanazija Jurjevića, muzikolog Ennio Stipčević, koji donosi iscrpan opis sačuvanih primjeraka Jurjevićevih Pisni i komentar suvremenih izdanja. U najvećem dijelu rasprave Stipčević nudi temeljitu muzikološku analizu zbirke Pisni, koja sadrži dvanaest pjesama zapisanih za jedan glas uz orguljsku pratnju. Umjesto estetičkih kriterija, Stipčević polazi od kulturološke vrijednosti pučkoga sloja starije hrvatske glazbene kulture te uočava da takve odlike (strofičnost teksta, kratki glazbeni redci, jednostavne melodijske linije, posve pojednostavnjen continuo) sadrže Jurjevićevi napjevi, što im osigurava pučki ugođaj. U stilskome smislu, sugerira Stipčević, Pisni se mogu promatrati kao svojevrsna spona između južnih, ranobaroknom monodijom bogatih krajeva, te sjevernoga kajkavskog područja, obilježena prodorom južnonjemačke i austrijske samostanske kulture u jugoistočnu Europu. U zaključnome dijelu Stipčević ističe posebnost mjesta koje Jurjevićeve Pisni zauzimaju u sklopu crkvenoga glazbenog života u Hrvatskoj tijekom prvih desetljeća 17. stoljeća. Jurjevićeve su Pisni iznimno svjedočanstvo kako je upravo tada glazbeni barok konačno usvojio hrvatski jezik kao jezik hrvatske crkvene umjetničke glazbe.

Završimo ovaj prikaz kritičkog izdanja Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najvesel’je dni svega godišta Atanazija Jurjevića u pomalo patetičnome tonu. Suvremenim je kritičkim izdanjem djela sačuvan vrijedan segment kulturne baštine i na taj način predan znanstvenoj i široj javnosti za proučavanja iz raznih aspekata, ne samo muzikološkoga, filološkoga i književnopovijesnoga, što su pokazale i popratne studije priređivača, nego i iz etnološke i kulturno antropološke vizure te posebice iz teološke u kontekstu istraživanja pučke pobožnosti i pučke duhovnosti. Mukotrpni je rad tekstologa i temeljit filološki rad često u sjeni i kao da se podrazumijeva da je već davno obavljen, a zapravo bi suvremena i višekratno poboljšavana kritička izdanja morala biti prioritet u svakoj znanstvenoj zajednici kojoj su barem od neke važnosti kulturne vrijednosti. Domaća je znanstvena javnost često opterećena isključivim estetičkim kriterijima, kako to ističu i priređivači ove knjige, te upravo Jurjevićeve Pisni na važan način govore o potrebi premještanja naglaska na čin sudjelovanja u oblikovanju ukupne kulturne, glazbene, jezične i književne baštine. Na koncu, znamo da su nam brojna vrijedna djela zagubljena te ako se hitno ne prione na ozbiljan posao restauracije, pripreme kritičkih izdanja i digitalizacije barem onoga dijela baštine koji nam je (zasad) sačuvan, bit ćemo sve češći svjedoci nepovratna pretvaranja u prah starih rukopisa, pa i (davno) tiskanih tekstova. U tim je projektima posebice važan timski rad, što pokazuje i suradnja priređivačâ i urednicâ Jurjevićeve pjesmarice, kao i financijska i institucionalna potpora, za što se u ovom slučaju pobrinula Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u povodu svoje 150. obljetnice u suradnji s Gradskom knjižnicom Juraj Šižgorić iz Šibenika, koja se već istaknula u vrijednim izdanjima. Nadajmo se da će, unatoč recesijskim vremenima, biti više sluha za slične vrijedne projekte.