Kreativnost u službi humanosti

Svakako da knjige s povodom imaju poseban pristup, posebnu valorizaciju, a ako je riječ o humanom i dragovoljnom pristupu iz temelja dubokih osjećaja ljubavi spram određenoga, onda je pozornost, ili bi morala biti, daleko veća. Slikovnica u nakladi Matice hrvatske Čitluk izašla je iz tiska u povodu Svjetskog dana autizma, 2. travnja, kao ponovljeno, drugo izdanje, a otisnuta je u ponajboljoj tiskari ovih prostora, Grafotisku iz Gruda.

Ilustr. Anja Bartulović, na engl. prev. Dragana Rajković, Ogranak Matice hrvatske u Čitluku, 2012.

Jurićeva je diplomirana profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, ali i humanitarka, volonterka, koja u rad s djecom unosi majčinsku ljubav i profesionalno znanje kojim dopunjuje svoj kreativni svijet. Takav je i ovaj uradak, s pričom koja počinje iz okrilja vrtića, od djevojčice Maje koja je imala četiri godine i bila posebna ponašanja, u svijetu svoje tišine u kojem je druga djeca nisu ostavljala na miru. Znatiželja drugih i drukčijih počesto prelazi granice ugodnoga i odlazi u područje nasilja i netrpeljivosti. Ovdje je vječno pitanje pedagozima, psiholozima, kako pronaći model da se pomire različiti psihofizički svjetovi, kako ih sa što manje stresa dovesti u funkciju podnošljivosti, prihvatljivosti, naći njihov sklad u socijalizaciji koju život traži, što počesto biva i izvan ustaljenih normativa koje pedagozi moraju imati u sebi. Ući u psihološki svijet pojedinca teško je uspijevalo i najinteligentnijima, čija emocionalna inteligencija ostavi pismena na službu onima koji dolaze. Upravo takvo iskustvo prenosi i autorica u svom tekstu o djevojčici Maji, koja je svoj unutarnji svijet čuvala u nutrini odaja straha. Pa i kada su je dječaci polili vodom, što bi se očekivalo od svakoga djeteta, ona je ostala nijema, bez suza. Samo Bog moćan je zaviriti u njezine misli, njezina proživljavanja, njezin svijet trpeljivosti i neshvaćanja: zašto joj to čine? Samo što je bila drukčija?... Znala je podnositi kako bi je razumjeli, a ona je njih razumjela u domeni igre i nestašluka koje su joj činili i zbog toga se nije ljutila ni kada su joj jaje podmetnuli u papučice, ni kada su joj lice pošarali flomasterom… Samo je čuđenje raslo u njezinim mirnim, sjetnim očima. Taj čin probudio je ljutnju u drugoj djevojčici, koja ju je uzela pod zaštitu i počela suosjećati, razumijevati Maju, kao drukčiju, ali jako iskrenu prijateljicu.

Životni put koji želimo kreirati za sebe počesto kreira nas same. Tako se dogodilo i s Majom, otputovala je s roditeljima u Zagreb. Urušavao se svijet jednog prijateljstva. Ostajući bez Maje, druga djevojčica traži objašnjenje od majke, a onda doznaje kako Maja ima zdravstvenih poteškoća i da je morala zbog toga otputovati: „A onda je jednoga dana u vrtić stiglo pismo na moje ime. Otvorila sam ga. Unutra je bio crtež koji je Maja nacrtala. Na njemu su bila dva suncokreta, jedan okrenut prema suncu i prav kao svijeća, a drugi je bio pognut. Na oba suncokreta je bio nacrtan osmijeh.“ Ključ priče je tu. Osmijesi – prijateljstvo, pognuti suncokret – žal zbog odvojenosti, sjeta, tuga, čežnja… Tako, u razumijevanju različitosti, traje prijateljstvo dvaju bića koja suosjećaju, koja znaju kako u dubini njihovih srca traje vječna ljubav spram bližnjeg. Tu visokohumanu gestu donosi u svojoj priči iz okrilja autizma uspješna književnica Sonja Jurić.