Knjiga koja postavlja velika pitanja

Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest na slobodan i moderan način sagledava povijest Hrvatske kroz prizmu nedavnih tragičnih ratnih sukoba i nesporazuma s nacionalističkim ideologijama susjednih naroda te bi mogla odigrati ključnu ulogu u suvremenoj hrvatskoj historiografiji

Knjiga Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest neobično je poticajna za svako buduće promišljanje hrvatskoga povijesnoga i nacionalnoga nasljeđa, poglavito za razdoblje 19. i 20. stoljeća, jer upravo takvi naslovi dosad su nedostajali kao nasušna potreba te kao preduvjet budućih objektivnih historiografskih sinteza. Studija je pravi rudnik informacija, novih pogleda i spoznaja o stvarima koje smo obično smatrali neupitnim, stvarima koje su generacije Hrvata učile u školama kao neku vrst katekizma za pravovjerne ljevičare. U tom katekizmu sve istine prikazane su kao vječne, neprolazne i zauvijek određene, sub specie aeternitatis. Dakako, s gledišta takozvanoga povijesnoga pobjednika, odnosno, komunizma i/ili antifašizma. No upravo ta činjenica nepovredivosti jednom utvrđenih istina danas je više negoli diskutabilna. Nije riječ samo o pomodnim trendovima ili hirovima, već o istinskoj potrebi za revizijom uime humanosti, moralnosti i pravednosti. Stvarne povijesne činjenice su jedno, a manipulacije tim činjenicama nešto posve drugo.

Izd. Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski brod, 2011.

Nacionalna povijest nije i ne može biti puki katekizam, zbroj pojednostavnjenih tvrdnji, već ona mora proizlaziti iz stalnoga preispitivanja istine o jednom narodu i njegovoj sudbini, ali i podjednako tako i o narodima kojima je okružen, ili koji žive kao manjine na njegovu prostoru. Stoga valja poznavati ne samo vlastitu nacionalnu mitologiju, kulturni razvoj i genezu političkoga života nego i nacionalne mitologije, kulturni razvoj i genezu politike susjednih naroda, kako bi se dobila objektivna slika problema, uočila njihova međusobna uvjetovanost, isprepletenost, stekla potrebna širina uvida. Ukoliko toga nema, onda nacionalna historiografija nužno zapada u jednostrano objašnjavanje uzroka i posljedica, ne uzimajući u obzir sve potrebne činjenice. Važno je to posebno danas, kada naše nacionalne historiografije nisu još uspjele dokraja prevladati duhove prošlosti, a zajedno s njima i pogubne etnocentrističke predrasude što ih postojano opterećuju. Ukoliko se stvari ne uspiju razbistriti, ukoliko ne dođe do utvrđivanja objektivne krivice za počinjene zločine, onda postoji realna opasnost obnavljanja prijašnjih više negoli tragičnih sukoba.

Kreativno traženje i tumačenje povijesti

Knjiga je plod autorova dugogodišnjeg opsesivnoga bavljenja problematikom hrvatske nacionalne povijesti, koja mu bijaše profesionalnim opredjeljenjem. Budući da je tijekom dugogodišnje karijere nastavnika povijesti nužno bio u poziciji onoga koji druge poučava, ali i nehotice indoktrinira, on je s vremenom pokušao kritički preispitati sve stavove o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, kako bi došao do stvarne istine. Umjesto da nekritički prenosi stajališta drugih, on se odlučio na kreativno traženje i tumačenje povijesti, sagledavajući je na slobodan, moderan, pa, ukoliko je potrebno, i polemički način. Povijest on sagledava kroz prizmu nedavnih tragičnih ratnih sukoba i nesporazuma s nacionalističkim ideologijama susjednih naroda, prije svega mitovima i zabludama srpske historiografije, koja će ostaviti neizbrisive i razorne posljedice u povijesti 20. stoljeća. O tome je podrobnije već bilo govora u Rendićevim prethodnim studijama i monografijama. Ova knjiga zapravo je kruna svih dosadašnjih nastojanja oko razotkrivanja hrvatske povijesne matriks, kao i složenih mehanizama što su doveli do njezina oblikovanja. Prema autoru, upravo nedovoljna radoznalost i ustrajnost današnjih hrvatskih povjesničara oko istraživanja nekih interdisciplinarnih tema mogla bi u budućnosti biti kobnom ne samo za pravo razumijevanje prošlosti nego i za pojavu istih ili sličnih grešaka kakvih je bilo u izobilju tijekom protekla dva stoljeća. Umjesto da noviju hrvatsku povijest pokušavaju sagledavati na drukčijim osnovama, dajući joj pravu i odmjerenu ocjenu istinske vrijednosti, oni se previše povode za već postojećim ideologiziranim interpretacijama, ili se ležerno i komotno odnose prema ključnim problemima, prihvaćajući nekritično nametnute simplifikacije trenutne ili nekadašnje službene politike. Premalo se uvažavaju drukčija ili nova mišljenja usmjerena prema prevladavanju predrasuda, kako domaćih tako i stranih istraživača. Sada, kada su iz temelja izmijenjeni politički, kulturni i društveni odnosi, otvorila se iznimno dobra prigoda za preispitivanje „ideologizirane“ slike moderne hrvatske povijesti. Nažalost, još je premalo učinjeno na rasvjetljavanju mnogih poglavlja te povijesti i previše su prisutne ideje koje samo ponavljaju naslijeđene predrasude, ocjene i kvalifikacije. Takva tendencija mogla bi biti pogubna za buduće naraštaje, kojima neće zapravo biti omogućeno stvaranje nezavisnoga i objektivnoga suda, utemeljena na argumentima i znanstveno utemeljenim ocjenama.

Zaobilaženje istine znanstveno je i ljudski neprihvatljivo

Da se takvo što ipak ne bi dogodilo, potrebno je pažljivo i vrlo kritički preispitati sve postojeće spoznaje, ali i uložiti dodatni istraživački napor koji bi unio više svjetla, unaprijedio i obnovio naše spoznaje. Potrebno je ući što je moguće dublje u korijene svake negativne pojave, po mogućnosti bez predrasuda i pristranosti, kako bi se objasnio ne samo njezin nastanak nego i mehanizam prema kojem djeluje. Svako zaobilaženje istine, zataškavanje ili prešućivanje znanstveno je i ljudski potpuno neprihvatljivo. Ukoliko se takvi mehanizmi uspiju razotkriti i objasniti, onda dolazimo do pravoga značenja određene negativne pojave te možemo predvidjeti kako će se ona razvijati. Tako je, primjerice, s transgeneracijskim prenošenjem agresivnosti koja postoji u nekim hrvatskim područjima, dok u drugima zapažamo posve drukčije značajke. Taj zbroj različitosti nije slučajan ni nevažan, već čini bogatstvo hrvatske kulturne i nacionalne tradicije. Tako je ili slično i u naroda koji okružuju Hrvate. Stoga bi bilo zanimljivo pokušati s vremenom još temeljitije proučiti tradicije nekih naroda u bližem ili daljem susjedstvu, kako bi se dobila jasnija slika i materijal osvijetlio s komparatističkoga gledišta. Ukoliko govorimo o Južnim Slavenima i njihovim susjedima, bilo bi posebno zanimljivo još bolje rasvijetliti „dinarsku komponentu“ bosanskih Muslimana, Makedonaca, Albanaca, Bugara, Rumunja i Grka, odnosno, pokušati ustanoviti eventualne sličnosti i razlike. Razumljivo da bi takav posao zahtijevao niz stručnjaka različitih područja, kao i mnogo vremena, te istraživačkoga napora.

Drugi problem koji se nameće u ovakvim istraživanjima jest interpretacija književnih tekstova. Uzmimo primjerice Andriju Kačića Miošića i Petra II. Petrovića Njegoša. I jedan i drugi autor djeluju u svoje doba, u svome društvenom, kulturnom i političkom okruženju te svojim djelima nastoje motivirati čitatelje na akciju. Pritom konačni cilj uvijek opravdava sredstvo, tako da je uistinu sve dopušteno. Da bi se to uspješno postiglo, oni su, opet svaki na svoj način, morali stvarati iluzije i mitove, odnosno pseudopovijest prilagođenu širokim masama, u obliku u kojem ih te široke mase mogu razumjeti, zajedno sa svim mogućim predrasudama i zabludama koje su tada postojale. No ako ćemo pravo, čitava starija hrvatska književnost na sličan način djeluje aktivistički, pružajući narodu utjehu i potporu, hrabreći ga i jačajući moralno. U tom smislu književnost se nužno morala oslanjati na postojeće ideološke mehanizme, bilo one iz usmene narodne pjesme, bilo iz tzv. visoke književnosti. Stoga je jedina prava i ispravna interpretacija ona koja uzima u obzir složenost prilika, kao i specifičnu poziciju pisca i čitatelja u vremenu u kojem djelo nastaje.

Zabrinjavajuće aktualna knjiga

U sadržajnom ili činjeničnom pogledu teško je ovoj knjizi davati bilo kakvu primjedbu, jer riječ je čak i o preobilnoj građi koja je iznesena, koja bi bila dostatna i za nekoliko knjiga. Možda je njezina najveća vrlina policentričnost i mozaičnost, jer se jedino na taj način dobiva stvaran uvid u složenost materije. Autor prije svega želi pitanje postaviti, onako kako ga on vidi, ali nema namjeru oblikovati gotova rješenja. Ovakva kakva jest i kako je oblikovana, Rendićeva studija iznimno je važna jer otvara spektar problema za koje često nismo ni svjesni da postoje. Knjiga je po aktualnosti i temeljitosti uzorita, jedinstvena, čak zabrinjavajuće aktualna, jer se iz nje naslućuje sva težina, složenost i dubina problema. Ona djelomično pokušava zahvatiti i tamne prostore ljudske podsvijesti, na kojoj se temelji osobno i kolektivno ponašanje. Ona zapravo osvjetljava ili pokušava osvijetliti ono što ne vidimo, ali što nedvojbeno postoji kao dio tradicije i mišljenja, kao dio mentaliteta jednoga naroda.

Nije, međutim, dovoljno jasno kako uopće može biti pomaka prema drukčijem shvaćanju, kako stvari pokrenuti s mrtve točke, bez jasne strategije i vizije koja bi imala krenuti odozgo prema dolje. U tom pogledu sve su dosadašnje hrvatske vlade i političke garniture, nažalost, iskazale potpunu odsutnost zanimanja, kao da je riječ o nečem što nije od primarne već od drugorazredne ili čak trećerazredne važnosti. Zbog toga, nažalost, izostala je i bilo kakva vizija ili jasna strategija, tako da se problem, umjesto razrješavanja, još više zakomplicirao. Posve je jasno da bez iskrene političke volje, jasnoga programa djelovanja i novčane državne potpore neće biti moguće nadvladati postojeću anarhiju u istraživanju i promicanju hrvatske nacionalne baštine, kulture, povijesti i identiteta. Sve se do sada svodilo isključivo na pojedinačnu inicijativu i entuzijazam. No takva istraživanja ne mogu biti prepuštena pojedincima ili se provoditi stihijski, s vremena na vrijeme, ili nikada. Potrebna je jasna ideja o tome što su hrvatski nacionalni prioriteti te koji su njihovi ciljevi i mogućnosti razvoja. Neozbiljno je prepuštati to isključivo volji ili energiji pojedinaca, jer oni realno ne mogu riješiti sve ono što bi valjalo ili trebalo u budućnosti postići. Osim toga, godine koje su izgubljene nije više moguće vratiti. Potraga za objektivnom istinom u sadašnjim okolnostima gotovo je nemoguća ili se barem tako može zaključiti.

Bez konkretnih rješenja

U Rendićevoj knjizi ima određenih ponavljanja teza koje se provlače od početka do kraja, koje bi se možda moglo reducirati. Sada, kada je tekst konačno uobličen, vidljivo je to na onim mjestima koja su bila prethodno pripremana kao samostalne cjeline, pa se trebalo ukratko ponoviti glavne teze. U uvodnom dijelu valjalo bi neke emotivne teze ili postavke možda ublažiti ili jednostavno izbaciti (tu se najviše osjeća autorova angažiranost – ostala su poglavlja relativno ujednačena). Možda je to na neki način i nužnost, jer autor mora dati stanovitu dozu subjektivnosti, ali je pitanje u kolikoj mjeri. Razumljivo je isto tako da autor ne može uvijek, a niti treba, apsolutno potisnuti sebe u drugi plan. Knjiga mnogo toga otkriva ili postavlja na drukčije temelje, pokušavajući proniknuti u bit stvari, ali ne nudi ništa što bi bilo konkretno, upozorava i raspravlja, ali ne pokazuje koji bi koraci bili potrebni, i tko bi ih trebao učiniti, da se situacija promijeni nabolje. Očigledno je da bi trebalo vrlo brzo na najvišoj državnoj razini, nakon rasprave u Hrvatskom saboru, konačno utvrditi hrvatske nacionalne prioritete.

Pitanja koja se u ovom času nameću bezbrojna su. Evo tek nekih od njih. Može li se sve uzeti samo kao grijeh političkih struktura (bivših i sadašnjih, komunističkih i emigrantskih), koje su nesposobne, neprosvijećene ili nezainteresirane? Kako sve to skupa uopće pomiriti? Kako prevladati međusobne netrpeljivosti i isključivosti? Kako nadvladati predrasude koje imamo o sebi i drugima? Kako, primjerice, nadoknaditi vakuum građanske kritičke svijesti koji očito postoji još od 1918? Je li moguće očekivati pomake ukoliko čitavo društvo i pojedinci u njemu ostanu pasivni i nezainteresirani? Kako motivirati same povjesničare da se hrabro upuste u nove istraživačke izazove, u situaciji u kojoj se nalazimo? Komu je, i da li je, uopće nekomu stalo do prave istine? Komu je stalo do katarze? Kako je moguće spriječiti ponovni požar nacionalizma i širenje ludila koje, trenutno, kako se čini, tek tinja? Trebala bi se zapravo dogoditi međunarodna kolektivna katarza, ne samo hrvatska, a na susjedne se narode teško može ikako utjecati. Postoji li, napokon, u nas povijesna znanost toliko jaka i ekipirana da može konkurirati „vladajućoj“ eliti „demijurga“? Kako reformirati školski sustav? I tako dalje.

Mogući pokretač istraživanja našeg povijesnog mikrokozmosa

Zato Rendićeva knjiga može i treba poslužiti kao poluga kojom se može pokrenuti dalje istraživanje našega malog, ali vrlo živahna i bogata povijesnog mikrokozmosa, osvježavajući ga novim idejama i usmjeravajući prema spoznajnom napretku. Knjiga bi nedvojbeno, zbog inovativnosti u pristupu, mogla postati koristan priručnik i putokaz onima koji će se u budućnosti baviti hrvatskom poviješću i njezinim interpretacijama. Rendićeva je studija, prema tome, širom otvorena raspravi i novim istraživačkim pustolovinama. No, s druge strane, podrazumijeva ona veliki stupanj odgovornosti i savjesnosti svakoga pojedinačnoga istraživača kojemu je stalo do prave istine, aktivan i hrabar dijalog s prošlošću, razračunavanje sa svime onime što predstavlja povijesno opterećenje te, naposljetku, i slobodnu javnu raspravu, zainteresiranu i dobronamjernu javnost, spremnu na nove izazove, otvorenu i istinoljubivu. Vrijeme će, dakako, pokazati stvarne domete ovakva metodološkoga, znanstvenoga i interpretacijskoga napora. Ukoliko ga znanstvena i stručna javnost bude ozbiljno prihvatila te ga pokušala slijediti, ovakav priručnik mogao bi odigrati ključnu ulogu u suvremenoj hrvatskoj historiografiji.