Kako suosjećati s Matišićevim likovima?

Poanta cijele kritike objavljene u prošlom broju Vijenca jest da je predstava Sinovi umiru prvi Mate Matišića (HNK Osijek, režija Zoran Mužić) „katarzična“, sintagma je čak tri puta ponovljena u tekstu, a urednica je tu riječ i stavila u naslov kao važnu! I doista je tako! Točno su osjetili i autorica kritike i urednica – osnovni problem prihvaćanja ili neprihvaćanja ove predstave nije u glumačkoj izvedbi ili scenografiji ili svjetlu pa čak ni u redateljskoj koncepciji – osnovni je problem u učinku svega toga zajedno, djelovanju predstave na publiku! A tu je, opet točno, katarza najvažniji pojam.

Kod Matišića se stariji gledatelji suosjećaju usprkos likovima, a mlađi ne jer nemaju vlastite tuge

Katarza je (prema Aristotelu) kada u publici događaji koje gledaju na sceni „sažaljenjem i strahom postižu pročišćenje tih emocija“. E sad, da bismo mogli suosjećati s nekim na sceni, on mora biti nevin (pasti zbog greške, a ne čiste zloće), a da bismo mogli strahovati za njega, mora biti sličan nama. Zato je Aristotel istovremeno tražio da likovi budu uzvišeni, ali i nama prepoznatljivi i po nečemu bliski.

Da ukratko nabrojim likove u drami Sinovi umiru prvi u osječkoj izvedbi:

1. Otac i majka iz zabitoga sela u Imotskoj krajini upravo dolaze s identifikacije u uzaludnoj potrazi za tijelom sina koji je poginuo za vrijeme Domovinskog rata. Ali majka će čak dvaput reći: „Sigurno su ga ubili naši, sigurno je vidio nešto što nije smio pa su ga ubili“. Majka, kojoj su oba sina i oba nećaka bila u ratu, jedinu krivicu koju izgovora upućuje našima! I ocu, jer je njegovo oduševljenje Hrvatskom otjeralo sinove u rat.

2. Mićun (igran u tvrdoj verziji Rambo-ratnika), njihov sin koji ima PTSP i upravo je došao s liječenja živaca iz Zagreba, doslovno poludi zbog nemoralne ponude mafijaša da će im za 5.000 eura otkriti mjesto masovne grobnice u kojoj je pokopan njegov brat. Odluči krenuti u rat protiv mafijaša tako da otkopa njegovu mrtvu majku da bi imao što za razmjenu. Mafijaš je sitna riba koja ne zna tko zapravo vodi igru pa Mićun odluči skrenuti pozornost na taj problem široj javnosti tako da udari po onome što najviše boli – osmisli akciju iskapanja mrtvih s Mirogoja. Njegova ekipa shvati da je to suludo i odbiju ga slijediti. Javno ga optuže da ide u taj pothvat zbog vlastite krivice oko bratove smrti. Onoga brata čije se tijelo traži. Jer Mićun „... je preživio, a brata nema, pa tko zna što je bilo. I nećemo mi sad tu izgubiti penzije zbog tvog osjećaja krivice!“ Na kraju Mićun ubije trudnu ženu slučajno, a bratiće i sebe namjerno.

3. Mićunova su ekipa dva bratića i jedan susjed. Ove domaće glumci su igrali kao debile, iako nisu takvima napisani jer govore normalne rečenice. No oni jesu pokvareni jer su lažni invalidi koji se boje za svoje mirovine. U akciji Mirogoj pomaže im i jedan Zagrepčanin kojega je Mićun upoznao na liječenju, dakle također ludi branitelj, koji je odigran u jako gejastoj varijanti.

4. Mićunova je žena slatka Barbika ograničene pameti koja sluša i voli svoga Mićuna, a na kraju strada ni kriva ni dužna, kao nevina žrtva. Od ruke ludoga hrvatskog branitelja.

5. Srbin, otac koji također traži tijelo svog sina i dolazi jer je na istom mafijaškom popisu za plaćanje. On je fin i pristojan čovjek, koji sa strahom ide među divlje Hrvate koji mrze Srbe. Kaže da mu je sin bio u vojsci i nestao, ali ne kaže kojoj. (Musliman koji u originalnoj verziji također traži mrtvog brata kopajući po šumama ovdje je izbačen.)

6. Mafijaš. Iako se njega boje i prijeti nekomu na telefon, činjenica da on traži novac od roditelja poginule djece da im otkrije grobnicu u kojoj su pokopani nekako se poništi jer on voli svoju majku i rasplakat će se zbog nje pred nama na sceni. A i sitna je riba, ne zna tko je glavni i ubiju ga u idućoj sceni.

Moje pitanje glasi: u čemu se prepoznala kolegica i što misli u kojim su se likovima prepoznali Osječani, s kojim likovima mogu suosjećati i za koje strahovati da im se dogodi gledateljsko pročišćenje? Jer svi su hrvatski likovi vezani uz rat ili ludi ili pokvareni ili neradnici ili debili ili – jedini spomenuti krivci! Kako suosjećati s tim likovima??? Pa ako je doista tako i u životu Slavonije, onda Matišić doista „demistificira hrvatsko poraće“, ali to nije katarza, to je opravdanje. Naime, ako su svi u publici doista takvi kao što su na sceni, sad im je super jer se vide podignuti na razinu umjetnosti i time su opravdani!

Istina, postoje u predstavi dva tragična momenta koja mogu izazvati katarzu. Jedan je na kraju prvoga dijela kada se Mićun sprema ubiti držeći u naručju mrtvu trudnu ženu koju je slučajno ubio. Drugi je kad majka zaplače sjedeći na grobu svojih nećaka i svog sina Mićuna (kojeg pak njegov stric želi iskopati iz groba jer je ubio njegove sinove – pa se tako kopanje grobova nastavlja) dok pjevaju svatovi nesuđene žene njezina mrtvoga sina kojega još nije našla. E, tu se poistovjećujemo s tim likovima i njihovom tugom, i Mićunovom i majčinom, ali ne zbog likova koje su nam prije ponudili. Tu projiciramo sve one razočarane i izdane branitelje izgubljene u ovom društvu koje ih je odbacilo i sve one majke koje su izgubile sinove i nikad to neće prežaliti.

Tako da ta dva iznimno tragična trenutka nisu katarazični cilj predstave, neko kao neki alibi za sve ono što je na sceni. To mi pokazuje reakcija publike (ne premijerne). Stariji gledaju ozbiljno i čude se, jer je to situacija (rat, stradanje) koja im je bliska, ali ne znaju što bi s tim likovima i s kim bi se poistovjetili, mrvičak se zasmijulje kad se krene objašnjavati plan za iskapanja po Mirogoju jer je to zbilja apsurdno, a na ova dva tragična trenutka plaču kao crne godine jer se poistovjete sa svojom tugom. Mladi se smiju cijelo vrijeme jer oni to gledaju kao crtić – kako je situacija iskapanja mrtvih dotjerana do apsurda, davno je poništen tragični impuls iz kojega se krenulo (traženje tijela poginulog branitelja) jer smo na sceni iskapali i zakapali mrtvu mafijaševu majku, planiramo iskapati ljude po Mirogoju, a na kraju Mićunov otac puškom čuva grob da ga vlastiti stric ne iskopa! To što gledaju u Sinovima koji umiru prvi na istoj im je razni kao i kad kojot ganja pticu trkačicu – i na isti se način smiju! Dakle, stariji suosjećaju usprkos likovima, a mladi ne suosjećaju jer nemaju vlastite tuge, a predstava ih nije uopće dovela do te rezonancije, već naprotiv, odvela od nje! Zato ja tvrdim da ova predstava uopće nije katarzična! Ona će one koji su patili samo podsjetiti na patnju, ali neće ništa iščistiti, a one koji nisu patili samo će zbuniti, odnosno prebaciti jednu tragediju vlastitog društva koja im je odredila živote u jednostavni i neobavezni – crtić!