Izdaja zbog ljubavi

Nedavno je na police knjižara stigao hrvatski prijevod romana čija je radnja smještena u suvremenu Estoniju, ali iako locirana u današnje, posttranzicijsko vrijeme, njezina se priča bavi i prošlošću, točnije tragovima i posljedicama kojima prošlost obilježava sadašnjost, odnosno ljude koji danas žive, a čije su sudbine bitno uvjetovane davnašnjim zbivanjima. Riječ je o vrlo uspjelu romanu Čišćenje, prevedenu na 38 jezika, u kojemu mlada finska autorica Sofi Oksanen (1977) problematizira prožimanje prošlosti i sadašnjosti, suočavanje suvremenika s davnašnjim nepravdama te nespremnosti vlastodržačkih garnitura da se time pozabave.

Riječ je o gruboj, naturalistički oporoj, pesimističkoj storiji u kojoj idealizma nema ni u tragovima, već se u obama vremenski odijeljenim fabularnim ograncima (vrijeme Drugoga svjetskog rata i današnje posttranzicijsko doba u Estoniji) radi o nesmiljenoj borbi za opstanak dviju generacija jedne estonske obitelji. Dok su se Aliide i njezina sestra Ingel u poslijeratno vrijeme borile sa staljinističkom represijom, Ingelina unuka Zara danas je žrtva traffickinga, trgovanja ženama radi prisilne prostitucije. No situacija u kojoj se unuka našla tek je okidač za priču o Aliidi, sestri njezine bake, koja je, zaljubljena u sestrina muža Hansa, posegnula za izdajom, uništivši tako više generacija svoje obitelji. Jer, da stvari nisu u prošlosti krenule tim tokom, i unukina bi se sudbina drukčije odvijala, iako su zapravo sve te tri žene posredne žrtve ideoloških silnica i politički uvjetovanih tragedija i nepravdi.

Sofi Oksanen fokusirana je na poslijeratnu rusku okupaciju Estonije, ali su, nimalo slučajno, i mafijaši koji Zaru prisiljavaju na prostituciju također Rusi. Pritom je autoričin rukopis obilježen feminističkim impulsima; za protagonistice romana ona uzima izrabljivane žene koje nemaju kontrole nad svojim tijelima, a ta tijela, kako je autorica prilikom gostovanja u Zagrebu istaknula, metafora su okupirane zemlje, dok silovanje, nekad (u istočnoeuropskim diktaturama) primjenjivano kao metoda ponižavanja i mučenja, danas poprima čak i komercijalne elemente.

Prev. Boris Vidović, Fraktura, Zaprešić, 2011.

Potkraj prošle godine u nas se pojavio prijevod romana Seoski barok pisca Jiříja Hajičeka, koji se također bavi prožimanjem sadašnjosti i prošlosti te posljedicama koje zbog davnašnjih nepravdi trpe generacije suvremenih Čeha, a zanimljivo je da je i kod Hajičeka, baš kao i kod Sofi Oksanen, žena ta koja zbog ljubomore i ljubavi prema tuđem muškarcu izaziva slijed tragičnih događaja, posredovanjem političkog aparata zasnovana na doušništvu, denuncijaciji, represiji i totalitarnoj kontroli ljudi.

No dok u Hajičeka protok vremena ipak ublažava tragove davnašnjih nepravdi, ustupajući mjesto optimizmu, Sofi Oksanen manje je naklonjena optimističnim perspektivama. Njezini likovi naime trude se pobjeći od prošlosti, no ona ih nemilosrdno sustiže, saplećući ih i onemogućavajući u osobnoj sreći. Osobni napredak nažalost nije izgledan jer su odjeci bivših događaja snažni, a ožiljci duboki. I Jiří Hajiček i Sofi Oksanen zastupaju stajalište o relativnosti istine i njezinoj teškoj dokučivosti. Kad je, naime, povijest bremenita političkim silnicama u pitanju, pozicija (žrtve ili krvnika, podanika ili vlastodršca) iz koje se događaji sagledavaju uvjetuje njezinu „istinitost“.

Prokletstvo je Estonije i drugih pribaltičkih zemalja što su jednu okupaciju (njemačku, u Drugom svjetskom ratu) zamijenile drugom, ništa manje grubom, sovjetske armije. Čitateljima u Hrvatskoj, gdje je još aktualna politička tema „čiji je otac bio ustaša, a čiji partizan“ vrlo je bliska tvrdnja autorice kako u Estoniji u istom susjedstvu žive ljudi koji su se borili na strani nacista, na strani komunista i oni koji su pobjegli u šumu i tamo se borili kao treća strana. Autoričin je otac Finac, a majka Estonka, što je razlog zbog kojega je odlučila ispričati priču o sovjetskoj okupaciji Estonije. Povezavši putem Zarina lika vrijeme sadašnje s vremenom tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata Sofi Oksanen skrenula je pozornost i na temu trgovine ženama i prisilne prostitucije. Zanimljivo je da je poticaj za to dobila čitajući knjigu Kao da me nema Slavenke Drakulić, o žrtvama silovanja u ratu Bosni i Hercegovini. Osim toga, prilikom gostovanja u Zagrebu Sofi Oksanen skrenula je pozornost na činjenicu različitoga čitanja njezine knjige s obzirom na političko iskustvo recipijenata – u Finskoj, Estoniji i pribaltičkim zemljama kritika i publika naglasak su stavili na povijesnu dimenziju priče i fabularnu liniju koja se bavi stradanjima ljudi pod sovjetskom okupacijom, gotovo zanemarivši suvremeni kontekst priče, dok je angloameričkoj publici i kritici ta tema bila mnogo manje zanimljiva od teme trgovanja ženama i prisilne prostitucije.

Dodatna je zanimljivost činjenica da je roman nastao na temelju autoričine prethodno napisane drame. Kod takvih primjera rukopisi su uglavnom dijaloški koncipirani, što ovdje nije slučaj. No iako prevladava komorna atmosfera, fabularna linija smještena u povijest asocijativno izvire iz sučeljavanja Zare i sestre njezine bake te je autorica dramaturški vrlo uspješno, bez grubih rezova i krivih srastanja, provela prožimanje dvaju vremenski odijeljenih fabularnih odjeljaka. Dvije priče oslanjaju se jedna na drugu jer je današnja stvarnost uvjetovana postupcima iz prošlosti, što je mnogo vidljivije na osobnoj mikrorazini negoli na makrorazini društvene zajednice. Davni postupci traumatične tragove ostavljaju na ljudima današnjega doba, pri čemu na površinu isplivavaju i mnoge nelagode, nedosljednosti, oportunistički pa čak i nelegalni i amoralni postupci, redovito potaknuti (ali ne i abolirani) situacijama koje temelj imaju u političkoj represiji. No hoće li čovjek biti čovjeku vuk, ipak ne ovisi o politici, već je to stvar karaktera i morala – što je i u podtekstu ovoga, kao i mnogih drugih (primjerice, Kunderinih) romana.