Gdje se kuju neispričane priče?

Godinu dana prije nego što je njegov rukopis Proljeće u Karolinentalu dobio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman u 2009. godini, Dragan Pavelić (1946) objavio je novelističku zbirku Priče iz Ilduzina jastuka. Ta je zbirka, nažalost, prošla u nas nezapaženo, gotovo bez ikakva odjeka, vjerojatno zato što je po tko zna koji put iznevjerila distribucija: nije dospjela ni do kritičara ni do publike (izdavač Naklada ZORO, Zagreb–Sarajevo, prosinac 2008). Spominjem tu knjigu zato što je izravno prethodila novoj autorovoj zbirci Terevenka u Majdanu i druge do sada neispričane priče, s kojom čini nedjeljivu tematsku, vremensko-prostornu i stilsku cjelinu. Veze među njima lako su uočljive na različitim razinama teksta, pogotovo u okvirnoj priči, klasičnom narativnom sredstvu povezivanja većeg broja različitih pripovijetki.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2011.

Na samom početku zbirke Priče iz Ilduzina jastuka, sasvim odvojena od tekstova svrstanih u uže tematske cjeline, našla se priča Ilduzin amanet. U njoj pripovjedač opisuje kako je u jednom trenutku „progovorio“ jastuk s njegove sećije, „koja je danju služila kao psihoanalitički divan, noću kao postelja“, i kako ga je Ilduza, žena njegova brata, nagovorila da te priče zapisuje: „Možda jednog dana ispadne cijela knjiga...“ I doista knjiga se pojavila, doduše „nakon višegodišnjih peripetija i na jedvite jade“, ali ipak. A na kraju nove zbirke Terevenka u Majdanu, u tekstu Ako koga još zanima... – nekoj vrsti epiloga spomenute okvirne priče – pripovjedač nas obavještava što se dogodilo s Ilduzinim „jastukom koji priča“: premda se već pohabao, s pričanjem nije posustao. A pripovjedač je u međuvremenu shvatio da mu je u životu „priča postala najvažnija“.

Nije teško zaključiti zašto. Pavelić je, bježeći iz napadnutog rodnog Sarajeva, gdje je najveći dio radnog vijeka proveo kao bolnički psihijatar, u ljeto 1992. stigao u Zagreb i tu se nastanio. Kao liječnik radio je mnogo s bosanskim izbjeglicama i prognanicima, pa i s osuđenicima u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici, upoznavši dobro taj svijet ubijene prošlosti i neizvjesne budućnosti. U jednom trenutku okrenuo se književnom radu, tražeći u njemu mogućnost da spasi od zaborava izgubljeni zavičaj, djetinjstvo, cijeli jedan jučerašnji svijet, koji se naglo urušavao. Od pisanja je, zacijelo, očekivao terapeutske učinke pred bezdanom i ništavilom što ih je proizveo rat. U njegovu književnom razvoju može se od knjige do knjige pratiti kako se neposredni svjedok, npr. u knjizi sjećanjâ na ratna zbivanja Bosanski ljetopis 1992.-1993. (1994) ili u autobiografskim „noćnim zapisima“ Između prije i poslije (1998), polako pretvara u pisca širih, ambicioznijih ciljeva. Pisca koji teži kompleksnim slikama Bosne, u prvom redu rodnog Sarajeva, ali iz nekih drugih, prijašnjih vremena – svog djetinjstva pa i dalje prošlosti, sve do u 19. stoljeće: roman Sarajlije (2001), romansirana kronika visočke franjevačke gimnazije Le Chapelet de Visoko (2005), i kruna njegova dosadašnjeg književnog rada roman Proljeće u Karolinentalu.

Na karti suvremene hrvatske proze stvaralaštvo Dragana Pavelića, u kojem se vidno prepleću tradicija i modernost, stoji zasebno, po strani, ne uklapajući se ni svojom tematikom, ni izrazitim interesom za prošlost, ni jezikom i stilom u maticu ili strujanja koja povremeno u njoj prevladavaju. To ima i svoje loše i svoje dobre strane. Loše je to što ga čitatelji pa i kritika ne mogu smjestiti u svoje obzore očekivanja, pospremiti u poznate ladice pa stoga, kao „netipična“ pojava, ostaje izvan njihova fokusa, a dobro je to što „neuklapanje“ potvrđuje piščevu samosvojnost, odgovornost za izbor samostalnog puta. O ključnim temama Pavelićevih priča u zbirci Terevenka u Majdanu, koje se dobrim dijelom razlikuju, a djelomice poklapaju s onima u Pričama iz Ilduzina jastuka, zorno govore već naslovi pojedinih poglavlja: Starobosanske, Onostrane, Ratne, Mirnodopske, Putopisne, Zločinstvom obilježene priče, Traumdeutung, Entwicklung und Charakterbildung. Jedan autoreferencijalni iskaz otkriva pak na koji način i gdje sve pisac nalazi stvaralačke poticaje:

„Ilduza! Pitaš me gdje je neispričana priča? Gdje je skrita? Pa eno je, tamo, u neizraslu pruću, eno je u otkopčanu kaputu, eno je u utrnuloj nozi, u tramvaju punom, ali i u onom polupraznom... Izvjesno, i u sasvim praznom. Priča je i u stidljivu oku, u sramežljivu treptaju još i jedna više. U mirisu, u zgužvanu pismu, u prekinutu uzdahu, u neispunjenu obećanju. Eno je, klizi prebačena preko prolaznikova ramena, oklijeva u neispruženoj ruci. Izmiče sjećanju svakom, čeka u muci svakoj.

Posvuda je priča. Svugdje i na svakom mjestu. Nema je jedino u ljudskoj sreći. Iz nekog razloga sreća je slijepa pa ne vidi, gluha pa ne čuje“ (Neispričana priča, Priče iz Ilduzina jastuka).

Sudeći prema dosadašnjoj, uglavnom zagrebačkoj, recepciji Pavelićevih knjiga čini se da je jedna od većih zapreka u njihovu prihvaćanju piščev jezik. On je u osnovi standardni, ako uvjetno tako možemo reći za jezik beletrističkog djela, ali prožet brojnim riječima orijentalnog podrijetla te lokalizmima i arhaizmima. Kao takav, bitno određuje stil priča: daje im lokalnu boju i autentičnost za koju autor smatra da najbolje iskazuje njegova htijenja, da je odgovarajući znak određenog kraja, vremena i ljudi. Takav izbor njegovo je legitimno pravo, koje je on konzumirao vrlo pristojno prilažući rječnik, a u prethodnoj zbirci i kratko objašnjenje svoga stava: „Ponajčešće, one [tj. spomenute riječi, op. S. P.] sasvim malo naliče svojim izvornim oblicima. Budući da su od uporabe istrošene, po svemu hibridne, preobražena smisla i izmijenjena izgovora, te su riječi od velike osjećajne vrijednosti. Krcate su značenjima. Ključ su prepoznavanja pripadnosti i zavičajnosti. Kao takve, u pravilu su neprevodive.“

Ne bi se smjela, barem ne u kritici, zanemarivati činjenica da je hrvatski civilizacijsko-kulturni prostor, pa onda i umjetnost koju proizvodi, složen (panonsko-srednjoeuropski, mediteransko-romanski i balkansko-orijentalni). Da svaki od njih ima svoje jezične posebnosti i da, unatoč prirodnim međusobnim napetostima, svi imaju jednaka prava na svoj specifični iskaz. Napokon, jesu li te razlike bogatstvo – želimo li ga? ili smo svi za jednu uniformu? – ili je to još samo jedna u mnoštvu floskula kojima se loptamo? Da bi te razlike doista bile bogatstvo, a ne nametanje jednih drugima, valja uložiti nešto napora da se razumiju oni koji su po nečemu drukčiji, različiti. Pavelićeve priče po svemu zaslužuju da im se, uz nešto volje i truda kako bi se prevladala ta mala jezična „barijera“, posveti pažnja. Nije to literatura samo za stare i dokone Bosance kako bi se u prvi mah moglo učiniti. Svojom stilizacijom usmenog kazivača, stalno u nekom samoispitivanju i u neposrednom kontaktu sa čitateljem, izborom „starih“ formi za „stare“ teme – iza kojih ipak stoje moderna sredstva analize, Pavelić je zbirkom Terevenka u Majdanu potvrdio i samosvojnost svoga dosadašnjeg opusa i respektabilno mjesto u suvremenoj književnosti.