Filomena ponovno pronađena

Nedavno je u Beču pronađena dugi niz godina zagubljena tragedija Filomena Ivana Šiška Gundulića, jedan od najboljih hrvatskih scenskih tekstova na razmeđu 17. i 18. stoljeća, djelo koje iskazuje zov tada novog klasicizma

Jako sam se zabrinuo kad sam 2007. u knjizi Lea Rafolta, danas docenta na zagrebačkoj kroatistici, u knjizi Melpomenine maske. Fenomenologija žanra tragedije u dubrovačkom ranonovovjekovlju na stranici 207. pročitao rečenicu: „Nažalost o Filomeni Ivana Šiška Gundulića moguće je govoriti isključivo posredno jer je rukopis tragedije izgubljen, iako se njegovim mjestom boravka još smatra bečka Nacionalna knjižnica.“ Zaboljelo me ono još jer sam upravo ja bio posljednji koji je tu dramu u Beču, 1977, osobno vidio te je posudio i u dva popodneva i pročitao. Tako sam nakon Mirka Deanovića, koji je to učinio 1911, i Petra Kolendića, koji je Filomenu čitao 1927, bio treći čitatelj toga teksta, a na kraju i neka vrsta sukrivca što hrvatske drame više nije bilo na njezinoj bečkoj polici, gdje se desetljećima vodila pod signaturom Ser. nov. 4505.

Tko je na slici? Poznati portret vjerojatno ne prikazuje Ivana Gundulića, već njegova unuka Ivana Šiška, autora Filomene

Filomena ponovljena

Činjenica da tragedije Filomena Ivana Šiška Gundulića, koja je dosad ostala neobjavljena i zbog toga nije u novije doba ni nuđena hrvatskim teatrima, a onda i da te drame više nema na njezinu bečkom mjestu i da sam je upravo ja posljednji vratio manipulantu bečke knjižnice, koji ju je zacijelo negdje zametnuo, mučilo me desetljećima. Kad god bih posjetio Beč, pokušavao sam provjeriti da li su nekim slučajem konačno pronašli Filomenu. Bilo je to provjeravanje uzaludno i bezuspješno. Filomena kao da je propala u zemlju. Nestala je u Beču kao da je nikad nije ni bilo pa je ono što smo mi njezini posljednji očevici o njoj pisali bilo sve što se o njoj i moglo ponoviti. Tako je doduše bilo sve do prije neki dan, kad smo naporima osoblja naše Sveučilišne i nacionalne knjižnice, zatim mojim ustrajavanjem, a najviše zaslugom kolega iz Austrijske nacionalne knjižnice, konačno pronašli Gundulićevu zagubljenu Filomenu. I evo Filomene sada opet u našim rukama. Kao posljednji njezin čitatelj ne moram više strepiti da se rečenica kolege Rafolta o njezinu posljednjem boravištu na neki način odnosi i na mene. Uostalom uskoro, kada dramu objavimo u kritičkom čitanju Josipa Lisca i s popratnim teatrološkim i književno-povijesnim studijama Viktorije Franić Tomić i mojima, bit će kraj čudne sudbine teksta koji je ostao među posljednjim hrvatskim dramama koje do danas nisu objavljene.

Nešto o piscu drame iz bečke knjižnice

Ivan Gundulić rođen je 13. veljače 1678. u braku Kate Nalješković i Sigismunda Gundulića zvanoga Šiško, pisca drame Sunčanica i sina Ivana Gundulića, koji je u to doba bio najslavniji i najutjecajniji književnik svoga grada, autor Osmana, Suza sina razmetnoga i Dubravke, djela koja se i danas smatraju vrhuncima hrvatske književnosti. Obitelj u kojoj je budući književnik rođen bila je mnogobrojna pa su zbog loših ekonomskih prilika Ivanov stariji brat Frano i sestra Marija otišli u Beč stricu Franu, koji je postao maršal na habsburškom dvoru. Ivan Gundulić mlađi učio je škole kod dubrovačkih jezuita u Collegium Ragusinum, gdje njegovi đački nestašluci dobivaju krvavu završnicu kad 25. rujna 1695. nešto stariji plemić Miho Božidarević zariva nož u njegova prsa. Ranjeni Gundulić preživi, ali strogi vijećnici neočekivano porodicu Božidarevićevih drakonski kazne izgonom iz Dubrovnika i isključenjem iz plemstva, u koje su oni ionako bili primljeni tek nedavno zbog sve labavijih pravila oko otvaranja Velikoga vijeća nakon potresa 1667.

Naslovna stranica rukopisa donedavno izgubljene Filomene

Nije prošla ni godina dana nakon oružanog incidenta pred školom, kad je mladi Gundulić mogao biti primljen u Veliko vijeće. Prve javne službe bile su mu ona državnog odvjetnika, a onda i zapovjednika tvrđave Revelin, pet godina nakon punoljetnosti izabran je za kneza u Konavlima, zatim je služio u računovodstvenim i pravnim službama grada, jednom je bio kapetan na Pelješcu u Janjini, dvaput knez Lastova, a jednom i Stona. Član senata postao je 1717. da bi na toj funkciji bio u trenutku svoje svakako prerane smrti 1721, kada je navršio četrdeset i treću.

Suci su ga za života često kažnjavali i to na osnovi raznovrsnih inkriminacija, od kojih neka bude spomenuta ona kad je 1699. bio osuđen da Židovki Luni, koja je rodila njegovo dijete, isplati miraz od 500 dukata. U gradu Dubrovniku nakon što je podijelio ostavštinu s braćom pripala mu je kuća na Stradunu, koja mu donosi dobrih prihoda, pa obitelj pjesnikova i nije među siromašnijom vlastelom. Kad se ženio Lukrecijom Bunić, Gundulić je dobio od njezina oca Luka miraz od gotovo 5000 zlatnih dukata. S bratom Franom, koji je doživotno ostao kod strica u Austriji, imao je bliskih kontakata pa su njih dvojica podijelili porodičnu imovinu, a njihovim se čvrstim uzajamnim vezama dade objasniti i zbog čega se baš u Beču pronašao jedini primjerak tragedije Filomena koji se i dan-danas čuva, nakon što je više desetljeća bio zagubljen, u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci.

Možda najzanimljiviji s književnošću povezan podatak iz piščeva života jest papinski dokument o tome kako mu iz Vatikana, a dokument mu je isposlovao prijatelj i štovalac Đuro Matijašević, dopuštaju da iz samostanskih knjižnica posuđuje čak i one knjige koje su se nalazile na popisu zabranjenih knjiga u zaključanim ormarima s natpisima Prohibita. Kad se danas pomnije pregledavaju podaci iz Gundulićeva života, reklo bi se da je upravo smrt njegova najstarijega sedamnaestogodišnjega sina Sigismunda u Konavlima 1617. potaknula očevu preranu smrt. Žena Ivanova Lukrecija nadživjela ga je pedeset godina; umrla je u 97. godini, posvjedočivši u sedamdesetim godinama 18. stoljeća i ruskom bombardiranju Dubrovnika.

Što je sve Ivan Gundulić mlađi napisao

Što se podataka o piščevim djelima tiče, poznato je da mu je 1700. vlasteoska družina Smeteni u dubrovačkom Orsanu izvela tragikomediju, odnosno polužalostivo prikazanje, naslova Radmio, što je prijevod Tassova Aminte, ali je još više i preradba Zlatarićeva Ljubmira, također prijevoda slavnoga Tassova djela. Godinu poslije napisao je Ivan Gundulić mlađi osmeračke Suze i tužbe Radmilove u devet dijelova, vrlo popularne u ono doba, Dubrovčani su ih rado prepisivali i čitali čak i u fragmentima, ne vodeći brige o cjelini. Ni to djelo nije bilo originalna radnja piščeva, nego preradba više nego prijevod djela Sospiri d’Ergasto G. B. Marina. Mora se naglasiti da je Gundulić i u tom slučaju posegnuo za starijim hrvatskim prijevodom istoga djela pa je po njemu, ali i po talijanskom izvorniku, izradio svoju verziju. Radilo se o svojevrsnoj preradbi starijega hrvatskog prijevoda Marinove poeme koji je sačinio Dubrovčanin Vladislav Menčetić.

Ivan Gundulić mlađi autor je dvaju važnih dramskih tekstova, i to najprije tragikomedije Oton, izvođene 1707, i tragedije Filomene, zagubljene i sada ponovno pronađene u Beču. Gundulić je po tome najistaknutiji dramatičar dubrovačkoga naraštaja koji je djelovao na prijelazu 17. u 18. stoljeće u doba akademika Ispraznih. Na dubrovačke scene stižu njegovi tekstovi kad su i Petar Kanavelić i Antun Gleđević već napisali sve svoje dramske tekstove. Blizak arkadskom klasicizmu mlađi Gundulić zato se i u budućnosti najviše sviđao klasicističkim duhovima pa su ga takvi duhovi već za života hvalili, a posmrtno su ga opremili vrlo visokim ocjenama. Dubrovački književni historičari u 18. stoljeću jako su cijenili Ivana Gundulića mlađeg, pa su o njemu pohvalno pisali i Saro Crijević i Sebastijan Slade Dolci, a djela mu je dobro poznavao i vrlo cijenio Francesco Maria Appendini.

Umorni Otonov teatar na dubrovačkom zalazu

Tekstove mlađega Gundulića, nazvana po slavnom djedu, cijenili su i ilirci pa je tako Mirko Bogović 1853. u Kolu držao važnim da se objave piščeve Suze i tužbe Radmilove. Dramska djela Gundulićeva, što se najbolje vidi po njihovoj scenskoj lapidarnosti, nisu pisana samo za čitanje ili za ladicu. Za Otona, prvu originalnu Gundulićevu dramu, družina je u zamolbi vlastima zatražila čak dva termina, kaneći prve večeri izvesti samo prvu polovicu drame, a druge večeri drugu polovicu tog inače opsežna Gundulićeva komada. Što je motiviralo taj zahtjev mladih glumaca, danas nije posvema jasno, a još je manje jasno zbog čega su vlasti na takav zahtjev odgovorile negativno. Tako se dogodilo da su Smeteni Gundulićeva Otona, kako im je zapovjeđeno, prikazali tijekom samo jedne večeri i zasigurno su nakon izvedbe razmjerno složene i opsežne drame bili jako umorni. Možda su zbog toga i tražili dopuštenje da predstavu odigraju u dvije večeri. Jer umor je zavladao tadašnjim hrvatskim glumištem, a vidljiv je i u Gundulićevu dramaturškom postupku. Za razliku od svojih prethodnika, Ivan Gundulić mlađi u Otonu radikalno raskida s poticajima koje mu je mogao ponuditi Palmotićev dramaturški model. U Otonu nema završne sreće iz starijih dramatizacija događaja na pseudohistorijskim slavenskim dvorovima. S pozornice posljednjega Gundulića ne odlaze protagonisti sretni nego ih je sve više koji su na toj sceni nesretni, a na kraju i ubijeni. Za svoga Otona pronašao je pisac početno nadahnuće u istoimenoj drami Venecijanca Girolama Frigimelica Robertija, ali se trudio da talijanski libreto što više reducira i prilagodi pretpostavljenu očekivanju domaćih gledalaca. Gundulić, kao što je i dotad bio običaj, mijenja antroponime iz talijanskoga predloška, pa tako svi likovi osim kralja Otona dobivaju u njega hrvatska imena. Zla kraljeva žena Eleonora tu postaje Sunčanica, kao naslovna junakinja u drami njegova oca Šiška, a nespoznati Otonov sin, koji je u talijanskoj drami bio Fausto, postaje u Dubrovniku Vladislav.

Za razliku od Petra Kanavelića, koji je preuzimajući talijanska libreta bio nezadovoljan njihovom nerazvedenošću i koji ih je zato širio i nadograđivao, Ivan Gundulić mlađi svoj će talijanski predložak još i pojednostavniti. Pisac sa svojim klasicističkim osjećajem vraća libretistički zasnovanoj drami primarnu fabulativnu ogoljelost, tako da se njegov Oton formira oko dramaturškoga trokuta koji kao da je preslikan iz, u Dubrovniku odavno poznate, isusovačke tragedije Bernardinusa Stephoniusa Crispus u kojoj zla maćeha zavodi posinka i biva kažnjena. Ivan Gundulić mlađi tako iz talijanskoga predloška suspendira usporedne radnje trudeći se da njegov Oton bude tragedija s dvama završecima, jednim mračnim i onim drugim, koji će u gledalištu na kraju probuditi osjećaj zadovoljstva i sreće. Gundulićev je klasicizam blizak tadašnjim nastojanjima mnogih europskih dramatičara da odveć bujne i iracionalno vođene zaplete ondašnjih libreta i tragikomedija približe idealu antičke drame. Gundulić taj ideal nije u potpunosti dosegnuo, ali je njegova dvorska drama nekom vrstom stihovane reakcije na prozne tragikomedije Petra Kanavelića, ona je vlasteoski odgovor na novotarije te na retoričko i fabulativno obilje. Oton je klasicistička drama i po stupnju gnušanja što ga likovi iskazuju na sceni. Na toj sceni svi osim kralja Otona, kojega prizor zabavlja, iskazuju dosadu. Svima se na sceni zijeva i spava, osobe u Otonu stalno govore „bjež’mo iz dvorbe“, svi oni tvrde da „tu nije časti, ni pravde ni krjeposti“. Te deklaracije nisu se u Gundulićevu teatru odnosile više na grad koji je dramu gledao, one su bile autoreferentne i odnosile su se na scensko kraljevstvo. Scena koju je Ivan Gundulić mlađi organizirao u Otonu bila je vrlo ekonomična, govor osoba bio je tu posvema u skladu s radnjom, digresije, ako su i postojale, bile su neverbalne i odnosile su se na upute da sada „imaju udariti instrument“, da se „sada formava balet“, da se „čini batalja“, da „udaraju razlike svirale“.

Kako radi Filomena

Tragedija Filomena još je samosvojnija od tragikomedije Oton, izvor joj je, kako su nakon višestrukih traženja utvrdili najprije Mirko Deanović pa onda Petar Kolendić, skriven u pučkoj talijanskoj noveli u kojoj se opisuje nesretna ljubav stanovitoga Gianfiorea i Filomene. Ta mračna i anonimna starija krvava priča potaknula je Ivana Gundulića mlađeg da napiše još mračniju dramu, koja je po završnici posve netipična za dotadašnje hrvatsko kazalište. Gundulićeva Filomena ne poznaje ni odgođenoga ni sretnog završetka kako su inače propisivali isusovački poetičari i kako je bilo uobičajeno u žanru što ga Walter Benjamin naziva žalostivom baroknom dramom. U Filomeni postupao je Ivan Gundulić mlađi vrlo ekonomično s dramskom građom, jer ni ovdje kao ni u Otonu nema mnogo digresivnih ili statičkih prizora, a sva se radnja okuplja oko priče koja se temelji oko tvrdoglavljenja Filomenina oca kralja Lauša da ne odobri ljubav svoje kćeri i viteza Vladislava.

Austrijska nacionalna knjižnica u Beču gdje je tragedija Ivana Šiška Gundulića desetljećima bila zametnuta

U Filomeni kao i u starijim renesansnim tragedijama događaji na sceni imaju usporednicu sa snovima glavne junakinje, koja je sve ono što će se poslije u zbilji dogoditi već jednom simbolično proživjela u snu. I ovdje kao u Shakespeareovu Romeu i Giulietti ljubavnici se sastaju okruženi pticama, samo što su u tom mračnom teatru ptice u krletci i ne pjevaju pod prozorom, pa kad ih ljubavnik zajedno s krletkom slučajno sruši, onda na scenu stižu braća da u mraku sasijeku sestrina zaručnika, kažnjavajući ga i za ljubav i za neposluh. U posljednjem činu drame umrli ljubavnik javlja se dragoj u fantazmagoričnoj sceni pozivajući je da mu se pridruži na drugom svijetu kao u pučkoj priči o mrtvacu i nevjesti, što Gundulićeva dramska junakinja bez ikakve motivacije vrlo spremno učini ubivši se bodežom koji je čuvala kao uspomenu na poginula zaručnika.

Melpomena, tragička muza

Posve netipična za tadašnju hrvatsku scenu, Filomena je plod samostalna duha koji je u njoj kao i u Otonu iskušavao rubove kazališnoga jezika i dramaturške forme svoga doba. Je li Filomena ikada bila izvedena na sceni – nije poznato, ali sudeći po njezinim vrlo vješto sročenim replikama, a poznajući i piščevu vezu s tadašnjim družinama, nije moguće zamisliti da bi taj tekst ostao bez primjerene izvedbe. Filomena je u okviru dotadašnjih dubrovačkih dramskih iskustava iznimno mračna i hibridna drama, tekst osamljen i svojeglav, ali ipak u dosluhu s prethodnom tradicijom libretistički zasnovanih drama, onim dramskim žanrom koji se u hrvatskoj književnosti pojavio na stranicama Primovićeve Euridike 1617. da bi se onda dalje razvijao u djelima Ivana Gundulića, primjerice u njegovoj Dubravci, zatim kod Junija Palmotića u Atalanti i brojnim drugim dramama, kod Šiška Gundulića, Vice Pucića u Sunčanici i Ljubici, zatim u Vučistrahu Petra Kanavelića te prerađenim libretima Antuna Gleđevića, prijevodima Franatice Sorkočevića i Timoteja Gleđa...

Tragedija Filomena Ivana Šiška Gundulića djelo je onoga koji je posjedovao nešto od književne inventivnosti svoga djeda, djelo je pisca koji je imao potrebu iskušavati književne prostore što ih drugi u njegovoj sredini prije njega nisu još upoznali. Kao pisac triju dramskih tekstova, od kojih je jedan prijevod Tassova Aminte, kao autor preradbe Marinovih Ergastovih uzdaha, bio je najmlađi Gundulić jedan od prvih hrvatskih književnika koji je osjetio zov novoga klasicizma. Taj zov najtočnije je iskazao u dvjema dramama, i to u libretistički zasnovanu Otonu te u krvavoj tragediji Filomena, dramama koje uz Kanavelićeva Vučistraha ostaju najboljim hrvatskim scenskim tekstovima na razmeđu 17. i 18. stoljeća. Kako je ponovno otkriće Filomene u Beču potaknulo ovaj moj tekst, potrebno je ne samo najaviti da će se uskoro pojaviti izdanje te drame, kao i kritičke studije o piscu i njegovoj drami, nego želimo najaviti i početak rada na sabranim djelima unuka Ivana Gundulića. Naime, premda su djela Ivana Gundulića mlađeg tijekom 20. stoljeća bila često filološki i komparatistički proučavana, premda mu je detaljno istražen život, ipak je do danas ostao nedovoljno poznat pa donekle i neprecizno vrednovan, a sve zbog izostanka primjerenih izdanja njegovih tekstova. Tako se i dogodilo da je do danas najbolje izdanje nekoga pojedinačnog Gundulićeva djela ono što ga je 1975. u skromnoj zbirci dubrovačkih dramskih tekstova iz 17. i 18. stoljeća u Giessenu priredio pokojni njemački slavist Wilfried Potthoff.

Nagrada Filomeni

Ponovno otkriće Filomene prilika je da javnosti najavimo i da ćemo tekst drame uskoro ponuditi zainteresiranim hrvatskim kazalištima, a ponajprije Dubrovačkim ljetnim igrama, kojih bi repertoar trebao svakako biti obogaćen dugo zagubljenom prinovom. Kad bismo Ivana Šiška Gundulića prijavili za godišnju dramsku nagradu Marin Držić, gotovo sam siguran da bi on bez konkurencije osvojio prvu nagradu. Uostalom, ja bih ga i prijavio na taj natječaj, samo ne znam kako da od autora dobijem odobrenje za takvu ludost.