Baština bez baštinika

U toplim njedrima globalističkog i konzumeristički ispeglana jednoga dnevnog lista osvanuo je gotovo euforični prilog o tome kako španjolski konzorcij planira obnoviti 23 ruševna ljetnikovca i vile u Dubrovniku i okolici, što bi, logično, činilo „hotelski lanac“ u koji bi ušao i jedan samostan!

Dok je na samrti, u dronjcima i ruševinama, ostacima i fragmentima svojega nekadašnjeg sjaja i dok polako umire, hrvatska materijalna kulturna baština zapravo ne pripada nikomu. A onda dođe i vrijeme spasitelja!

Zapušteni ljetnikovac Kaboga u Rijeci Dubrovačkoj

U toplim njedrima globalističkog i konzumeristički ispeglana jednoga dnevnoga lista osvanuo je gotovo euforični prilog o tome kako španjolski konzorcij Summum design planira obnoviti 23 ruševna ljetnikovca i vile u Dubrovniku i okolici, što bi, logično, činilo „hotelski lanac“ u koji bi ušao i jedan samostan! Riječ je o obnovi ljetnikovaca Lazarević, Restić, Vodnica, Kaboga, Stay, Škaprlenda i Sorkočević u Rijeci Dubrovačkoj, jednoj palači na Šipanu te višekatnici u Ulici braće Andrijića u samoj gradskoj jezgri Dubrovnika. Tu su još i ladanjske i gospodarske kuće i vile u Dubrovačkome primorju i Mljetu (samostan Svete Marije). Tu studiju financira španjolska vlada (?!), a koštala je 140.000 eura. A da sve bude još i čvršće, to podupiru i hrvatska ministarstva turizma i kulture. To je, dakako, „zanimljiv projekt“. Štoviše, to se sve skupa zove „dubrovačkom renesansom“.

Ostavimo se prave dubrovačke renesanse, staroga sjaja, ponosa i slave, tradicije, sentimentanata ili identiteta, evo gole i trijezne računice spomenutoga konzorcija. On će za početak uložiti jedanaest milijuna eura. U prvoj će godini zaraditi pet milijuna eura, i to sa samo 35% popunjenosti. To i od ekonomski neuka čovjeka i maloga prvašića stvara odlična matematičara i pridonosi njegovu dobru uvidu u isplativost takva ulaganja. Nadalje, vijest iz sretne zemlje govori da će se zaposliti 65 ljudi, i eto sigurna posla sezonskoga konobarenja ili pospremanja soba. Za sve to je, dakako, i gradonačelnik Dubrovnika, čuveni golfer Andro Vlahušić, kojemu kultura nije baš jača strana niti je s njom u nekoj prisnijoj i intimnijoj vezi.

Zasad ostavimo te gotovo euforične vijesti. Pročitajmo članak karizmatičnoga Milana Preloga objavljen u Telegramu (br. 203) iz istodobno daleke i, vidi se, bliske 1964. Prije gotovo pola stoljeća Prelog se pita: „Kako da nazovemo renesansne ljetnikovce koji – pred našim očima – umiru duž sunčanih obala Rijeke Dubrovačke?“ Nakon svojevrsne zadušnice spomenicima Milan Prelog problematizira i konvencionalno uvriježen, ali prilično šupalj naziv spomenici kulture postavljajući i danas jednako aktualno pitanje, „čije kulture?“. „Očito je naime da ih ne smatramo živim, sastavnim dijelom naše sadašnje kulture. Jer da ih smatramo takvima, ne bismo smjeli biti toliko siromašni da ne podignemo krovove nad golim zidovima – toliko bezobzirni da hladnokrvno zabijamo izolatore u kamene girlande – toliko nemoćni da ne povučemo pravodobno STOJ! buldožeru, kad njegovi čelični zubi počnu mrviti stoljetnu kamenu terasu“, zaključuje i odgovara Prelog. Stoga spomenike koje umiru pod našim nogama i pred našim očima i uz naš prešutni pristanak Milan Prelog naziva baštinom bez baštinika – složenicom koja je živahno vijugala vremenom te živa i zdrava dospjela do današnjega vremena. Štoviše, pred navalom raznih horvatinčića, tajkunskoga fundamentalizma i novih litica moći, postala je osnažena „prenamjenama“, investicijama ili socijalno opravdanim „sigurnim poslom“.

Stanoviti savjetnik ministra turizma izrazio je „bezrezervnu potporu“ pilot-projekta kako bi ovaj postao „putokaz drugima“. Taj se pilot može uzeti doslovno. Pilot naime doleti i odleti ostavljajući zemlju „baštine bez baštinika“.