Apstrakcija u suvremenom pogledu

Izložba autorskog dvojca Ana Medić i Ivana Mance slojevito povezuje visoke ideale modernizma sa snažno individualiziranim pristupom suvremene umjetnosti

Uzbudljivo je bilo buđenje proljeća u Galeriji Klovićevi dvori, izlagačkoj instituciji koja ove godine slavi trideseti rođendan. Najprije se sredinom ožujka otvorila izložba skulptura Edgara Degasa, važan događaj za našu sredinu, s obzirom koliko su u nas rijetke izložbe djela klasika moderne umjetnosti. Nedugo nakon te svečanosti uslijedilo je još nešto važno za Klovićeve, izbor ravnateljice za novo četvorogodišnje razdoblje. Odlukom ministrice kulture, Andree Zlatar Violić, čast i obvezu zaslužila je dugogodišnja djelatnica Galerije, muzejska savjetnica Marina Viculin, naslijedivši Vesnu Kusin, ravnateljicu u posljednja dva mandata. Promjena u sredini navikloj na vječne čelne ljude nije dakako prošla bez ljutitih objava stare ravnateljice, koja je u intervjuima, uz veličanje vlastitih prinosa, izrazila i čudnu bojazan kako će se Klovićevi dvori takvom promjenom pretvoriti u još jedan Muzej suvremene umjetnosti. Zgodno je bilo čitati i slušati tirade bivše ravnateljice protiv suvremene umjetnosti, osobito u vrijeme posljednjih priprema za novu izložbu Klovićevih dvora pod naslovom Apstrakcija – modernizam i suvremenost, koja se, gle čuda, dobrim dijelom zasniva na slikama iz fundusa zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti!

Zlatko Kopljar, Kadar iz videa K13, 2008.

U sjeni promjena i jake konkurencije

Otvorena dakle u sjeni promjena u vrhu galerije te u jakoj konkurenciji Degasovih skulptura, izložba kojoj je svrha ponovno promisliti kontekst modernizma tako se i sama našla u određenom društvenom kontekstu. Njezino dvomjesečno trajanje valjda će ipak biti dovoljno da se iz tih sjena izvuče, kako bi je mogli mirno sagledati i procijeniti svi koje zanima uvijek intrigantan sraz/suodnos/kontrast modernističkog i suvremenaškog likovnog izraza.

Ivo Gattin, Crvena površina s dvije usjekotine, 1961.

Autorica stručne koncepcije izložbe, viša kustosica Ana Medić, u kataloškom je tekstu označila da se prostor izložbe koju je inicirala otvara na „mjestu ponovnih promišljanja povijesnih događaja, njihovih konzekvenci i teorijskih kontradikcija“. Naglasila je i da je postmoderna, novim uzusima interpretacije umjetnosti koje je intenzivno otvarala sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kumovala krizi projekta moderne.

Naša moderna umjetnost pak pokazuje da su se već pedesetih, u dakako politički neslobodnom okružju, ipak osvajali prostori estetskih sloboda, a ovom izložbom to nam dokazuju djela Ljube Ivančića, Ive Gattina, Ivana Picelja, Julija Knifera, Vladimira Kristla, Ede Murtića i Ferdinanda Kulmera, autora koji čine modernističku sedmorku dvojne, ali ne i dvojbene izložbe. Novi smjerovi razvoja apstraktnih izraza nakon Drugoga svjetskog rata na američkoj i europskoj likovnoj sceni utjecali su intenzivno na generaciju umjetnika koji pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća daju domaće odgovore na brojne svjetske modernističke fenomene. Umjetnici izabrani za povijesni dio dualne izložbe uvjetno su razdijeljeni u dvije skupine – Vinko Srhoj svojim je kataloškim tekstom obuhvatio opuse organskijih artista – Ljube Ivančića, Ferdinanda Kulmera i Ede Murtića, dok je Ješa Denegri svojom analizom objedinio radikalniju četvorku – Ivu Gattina, Julija Knifera, Vladimira Kristla i Ivana Picelja. Svi su oni na izložbi predstavljeni, svaki u svom odvojenom prostoru, s po nekoliko radova iz razdoblja od 1955. pa do druge polovice šezdesetih. Iako je dakle značenje tih raznolikih opusa u devedesetima bilo umanjivano, toj je građi, po mišljenju Denegrija, ipak „posvećena znatna relevantna literatura“, no bez definitivnog pravorijeka, što nalazi i poticajnim opravdanjem za „nove načine čitanja“.

Suodnosi koji možda i ne postoje

A nov način čitanja koji pruža ova izložba ne leži toliko u otkriću nekih dosad neprepoznatih odnosa među djelima navedene sedmorke nego u potencijalnim novim dimenzijama koje bi ta djela mogla dobiti u susretu s radovima autora koji danas i ovdje stvaraju suvremenu hrvatsku umjetnost. Ivana Franke, David Maljković, Damir Očko, Ana Opalić, Igor Eškinja, Zlatko Kopljar i Toni Meštrović, autori koje je izabrala suautorica izložbene koncepcije Ivana Mance, također su dobili izdvojene prostore u kojima su predstavljeni radovima nastalima posljednjih godina, pri čemu najfriškiji dolaze iz prošle ili čak ove sezone. Na izložbi se tako izmjenjuju sobe s nizovima slika od prije pola stoljeća s onima u kojima nas čekaju videoprojekcije, fotografije, ambijentalne i zvučne instalacije nastale prije godinu ili dvije. Posjetitelj pri obilasku meandrira dakle kroz različite epohe i likovne medije, bez obveze da u tom svojevrsnom naprijed-natrag vremeplovu po svaku cijenu traži odgovor radi li se tu o konceptu reinterpretacije, kritičkoga sagledavanja ili možda tek nesvjesna nasljeđivanja. Suvremenaši su na ovoj izložbi prema svojim prethodnicima, prema zamisli koautorice stručne koncepcije, naprosto dobili „mogućnost povijesno odgovornog odnosa – kako prema samom povijesnom fenomenu, tako i prema vlastitoj poziciji baštinika“. Ta se odgovornost mlađih prema starijima ponajprije prepoznaje u kvaliteti njihovih radova, koji u različitim medijima predstavljaju sam vrh aktualne domaće likovne produkcije. U slalomu između desetljećima razmaknutih opusa zainteresirani posjetitelj može pronalaziti suodnose koji možda i ne postoje – može li se u Maljkovićevoj projekciji tek svjetla na praznom zidu naći srodnost s Kristlovim Pozitivima, jesu li Eškinjine pregrade u bilo kakvoj relaciji s Kniferovim Meandrima ili Piceljevim Kompozicijama, ima li Murtićevo Klijanje ili Zrenje ikakvu stvarnu refleksiju u Opalićkinim Divljinama? Ili su takve mogućnosti tek nasilne konstrukcije suvremenog načina razmišljanja koje opsesivno traži povezanost, uzročnost i logiku u izmjeni društvenih i estetskih fenomena? Kako god, izložba Apstrakcija – modernizam i suvremenost nudi više razina iščitavanja, no tko se ne želi zamarati opcijama poput gorenavedenih, može i tek uživati u pojedinačnim segmentima povijesnog dijela izložbe – ranim Kniferovim meandrima, konačim Gattinovim i Kulmerovim enformelističkim istraživanjima, dojmljivim Ivančićevim ljudskim tragovima, Piceljevu i Kristlovu komponiranju, prepoznatljivu Murtićevu vitalizmu. Jednako se tako promatrač, bez napornih poveznica, može prepustiti svjetlucavu mraku Ivane Franke, halucinantnu Kopljarovu videu, Maljkovićevu šumu, Eškinjinu čišćenju, Meštrovićevoj gradnji, Očkovu zvukovlju, Opalićkinu zelenilu.

Iako se dakle propitivanje modernizma ili apstraktnog slikarstva danas ne čini nekom vrhunskom izložbenom temom, autorski je dvojac Medić-Mance, uz pisane priloge Denegrija, Srhoja i Žmegača (koji je u malo kartica uvodnoga kataloškog teksta dao iznimno čitak prikaz geneze apstraktnog slikarstva) realizirao izložbu koja intrigantno povezuje visoke ideale modernizma sa snažno individualiziranim pristupom suvremene umjetnosti.