Ansambl plemenita tona

Papandopulova Hrvatska misa na početku i Zvira voda iz kamena Josipa Štolcera Slavenskog u dodatku drugoga zagrebačkog koncerta Zbora Ruske državne kapele, dva ogledna djela iz hrvatske zborske glazbene baštine uokvirila su njihov dvokratni nastup u Lisinskom.

Zbor Ruske državne kapele / Snimio Mirko Cvjetko

Na prvom od dvaju koncerata Zbora Ruske državne kapele u zagrebačkoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u sklopu ciklusa Lisinski subotom, Valerij Poljanski, utemeljitelj, dugogodišnji ravnatelj i zborovođa, na kraju je u znak poštovanja visoko podigao partituru Hrvatske mise u d-molu Borisa Papandopula. Hrvatska misa se nakon slovenske i poljske izvedbe proširila i dalje slavenskim svijetom. Valerij Poljanski, vrlo cijenjeni zborovođa, ali i simfonijski te operni dirigent (Moskva, 1949), stekao je vrlo temeljito obrazovanje, čak i pod vodstvom Genadija Roždestvenskog, ali je ponajprije priznat kao neprikosnoveni vođa moskovskoga zbora. Sa svojom je Kapelom iz zaborava izvukao mnoga djela, primjerice Aleksandra Grečanjinova i Dmitrija Bortnjanskog, ili promovirao djela zanemarivanih autora poput Alfreda Schnittkea, Sergeja Tanjejeva i Nikolaja Mjaskovskog. Premda i sam naglašava da je prioritet repertoarnih poteza promoviranje ruske glazbe, a za englesku je diskografsku tvrtku Chandos snimio sva velika djela Sergeja Rahmanjinova ili pak Schnittkeove simfonije, s ansamblima njeguje i ostali široko razvijeni repertoar. Takav je potez bio i stavljanje Papandopulove Hrvatske mise na stalni popis poželjnih izvedbi. Kao da se zaziva neki „sveslavjanski“ duh.

Zbor Ruske državne kapele osnovan je još 1971, u sklopu Moskovskoga državnog konzervatorija. Poljanski je tada bio student kao i njegovi zborski pjevači. Iako se u tako dugom razdoblju Zbor pomlađivao i stekao ugled jednog od vrlo cijenjenih sastava i daleko izvan granica vlastite zemlje, Poljanski je na neki način njegova predvodnička konstanta.

Prošle je sezone u izvedbi Liturgije sv. Ivana Zlatoustog predvodio i Zbor Hrvatske radiotelevizije, kojemu je potpomogao moskovsko gostovanje. U skladu sa svojim proklamiranim zadacima u kreiranju repertoara, prvi dio koncerta za Lisinski subotom bio je posvećen ruskim autorima Dmitriju Bortnjanskom, Petru Iljiču Čajkovskom i Sergeju Rahmanjinovu. Možda bi bilo bolje da je izabran samo jedan od posljednjih dvaju skladatelja sa cjelovitim djelom, ali su izabrana tri skladatelja i stoga je jedina mogućnost bila, osim kraćega Koncerta za zbor, br. 16 Dmitrija Bortnjanskog na tekst 145. psalma, izabrati ulomke iz impresivne Liturgije sv. Ivana Zlatoustog Čajkovskog i Bdijenja, op. 37 Rahmanjinova.

Već je s početkom bilo jasno – u izvedbi jednostavnog Koncerta Bortnjanskog, koji bez ikakvih pretjeranih ukrašavanja zaziva neko arhetipsko pjevanje kršćanske tradicije duhovne glazbe – da je Zbor Ruske državne kapele prvorazredno disciplinirani ansambl iznimno plemenita, zaobljena i nosiva tona, s izrazitim smislom za punoću fortea i iznimno prozirna piana koji lebdi dvoranom sve do granica čujnosti. Raskošni slog Liturgije sv. Ivana Zlatoustog Čajkovskog počeo je intenzivnom izvedbom stavka Tebi pjevamo, koji su bezbroj puta kao „glanckomad“ svojedobno upotrebljavali Goranovci, nastavio se stavkom Dostojno je, Oče naš te bogato ozvučenim pričesnim napjevom Hvalite Gospoda s nebesa. Svoje je duboko promišljene i besprijekorne izvedbe pod vodstvom Poljanskog Zbor Ruske državne kapele u prvom dijelu večeri nadopunio i dijelovima Blago čovjeku te moćnim Velikim hvalospjevom iz Bdijenja Sergeja Rahmanjinova. Valja primijetiti da nije riječ o gromoglasnom ansamblu na kakve smo iz ruske škole u prošlosti znali naići, već o visokokultiviranom sastavu od pedesetak pjevača, koji i bez pretjeranih vibrata u glasovima više radi na punom bogatstvu tonskih nijansi i razgovijetnosti predstavljanja djela. U njihovoj je interpretaciji i Hrvatska misa Borisa Papandopula zazvučala više nego uvjerljivo, premda na drugi način, mirnih tempa, koja su uz korektan, ali ne i očekivano mediteranski obojen kvartet solista (Ana Pegova, Ljudmila Kuznjecova, Oleg Dolgov i Evgenij Liberman) na površinu izvukla i, recimo tako, ekumenski moment, mješavine s istočnokršćanskom liturgijskom tradicijom.

Drugi zagrebački nastup je, u kruženju Ruske državne kapele regijom od Ljubljane, Poreča, Đakova, Beograda, Novoga Sada, bio u sklopu ciklusa Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb. I posvećen isključivo ruskim djelima. Prvo je bio izveden koreografski prizor Svadba Igora Stravinskog za soliste, zbor, četiri glasovira i udaraljke. U ritmički i metrički vrlo razvedenoj skladbi svakako je potreban oprez, no u opisnim i živopisnim stavcima U kući mlade, U kući mladoženje, Ispraćaj nevjeste te u bujnom veselju društva za Svadbenim stolom uzmanjkalo je uvjerljivije dramaturgije. U opreznoj korektnosti istakla se nesvakidašnja ugođenost instrumentalnog ansambla s četiri pijanista (Natalia Trull, Tatjana Poljanska, Jevgenij Starodubcev, Mihal Lidski), dok programska knjižica nije navela imena njihovih jednakovrijednih kolega udaraljkaša. Drugi je dio donio niz obrada ruskih narodnih pjesama, od Aleksandra Svešnikova pa sve do Dmitrija Šostakoviča. One su na slikovit način prikazale mali presjek bogatog iskustva zborskog muziciranja u toj velikoj zemlji. A kao neka vrsta zahvale domaćinima nakon jednog iskustveno hvalevrijednog gostovanja visoko postavljenih kriterija, u dodatku se pojavila i Zvira voda Slavenskog.