Zlatno ime hrvatskoga kazališta

Gavellin je sustav glumačke umjetnosti naslonjen na fenomenologiju suigre između glumca i gledatelja, ali i književnosti i kazališta, te predstavlja jedan od najutemeljenijih i najlucidnijih na svjetskoj redateljskoj sceni

„Mada pokušavam ostati kod opsega skice, ne mogu se suzdržati a da ne iznesem jedan živi primjer briljantnih Držićevih proznih formulacija. Radi se o onoj slavnoj rečenici iz prologa Skupa: ‘Nu ako što ne bude na Vaš račun večeras, što se ima, to se dava; a tko sve dava vele dava, a tko srce dava svega sebe dava...’ Teško ćemo u svjetskim razmjerima naći jednostavnije, u svojoj sažetosti, potpunije i personalno uvjerljivije izrečeni kredo umjetničkog stvaranja. Teška borba za svladavanje pjesničkog izraza i gotovo grčevito čuvanje toga područja od tuđinstva i ljubomorno utvrđivanje našinstva poezije, olako je u prozi prepustila mjesto tuđinskoj riječi.“ Zapisuje Gavella te riječi u tekstu Marin Držić. Portretna skica objavljenu u knjizi Književnost i kazalište što je posthumno, s njegovim autorskim potpisom, godine 1970. u Zagrebu priređuju Nikola Batušić, Georgij Paro i Božidar Violić u Biblioteci Kolo kao osmu knjigu urednika Igora Zidića.

Gavella je legenda hrvatskoga glumišta

Branko Gavella, legenda hrvatskoga glumišta, kazališni redatelj, ravnatelj, pedagog, dramaturg, teatrolog i kazališni kritičar te prevoditelj s francuskoga, njemačkoga, talijanskoga, češkoga i engleskoga jezika, rođen je u Zagrebu 29. srpnja 1885. Objavljivao je tekstove pod vlastitim imenom i pod pseudonimom Brankač i Aleksandar Mautner. Bio je zagrebački đak, u Zagrebu je maturirao, da bi kao mlad čovjek otišao u Beč studirati filozofiju, germanistiku i slavistiku, pa 1908. i stekao doktorat. Prvo mu je radno mjesto Sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u kojoj se zaposlio 1909. Godine 1914. započinje režirati u zagrebačkom kazalištu. Osim u Zagrebu ukupno 279 dramskih i opernih tekstova i djela postavio je u Brnu, Pragu, Milanu, Sofiji, Bratislavi, Ostravi i Trstu. Malo je poznato da je upravo Branko Gavella dao ime Dubrovačkim ljetnim igrama, hrvatskome i međunarodnome festivalu na kojemu bi igra između glumca i gledatelja trebala biti dominantnom sastavnicom, i na kojima je počeo režirati i svoju posljednju predstavu. Premda se kao Gavellini zaštitni redateljski znakovi ističu Držić, Gundulić, Brezovački, Krleža, Begović, Shakespeare, Pirandello i Wagner, zahvaljujući Gavelli Vojnović je otkriven suvremenoj publici u Dubrovniku na Igrama, pa posebno čuvam fotografije i audiozapise iz obiteljske ostavštine koje svjedoče s kojom i kolikom je ljubavlju Branko Gavella pristupao dubrovačkom idiomu hrvatskoga jezika, konteu Vojnoviću i suradnji s glumcima Linom Šaprom, Katicom Labaš i tad iznimno mladim Mišom Martinovićem, otkrivši ih za vječnost.

Uzajamnost književnosti i kazališta

Godine 1950. sa skupinom uglednih suradnika (Ranko Marinković, Bratoljub Klaić...) utemeljio je Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu, danas Akademiju dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a godine 1953. suosnovao je Zagrebačko dramsko kazalište, nakon njegove smrti prozvano Dramsko kazalište Gavella, a danas Zagrebačko gradsko kazalište Gavella. Redoviti je član Akademije postao 1961.

Kao mladi doktor s diplomom bečkoga fakulteta Branko Gavella javlja se u književnosti 1910, kao autor kazališnih kritika u zagrebačkome njemačkome dnevniku Agramer Tagblatt pod šifrom –ll–. Kazališne kritike u Agrameru i u Savremeniku te u Hrvatskoj njivi objavljuje do 1918, uz samo manje prekide. Tekstove teorijskoga tipa o fenomenima glumčeva stvaranja objavljuje u Krležinu časopisu Danas godine 1934. Gavellina uvijek spominjana teorija i pedagogija glumačke umjetnosti na tom se časopisnom mjestu određuje u postavkama biti glume kao suigre između glumca i gledatelja koja je utemeljena u psihološkoj višesložnosti glumčeve osobnosti.

Godina 1950. prekretnička je za početak Gavellina objavljivanja lepeze studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima Držiću, Mažuraniću, Šenoi, Vojnoviću, Krleži... te književnih i umjetničkih portreta Boranićevih, Kombolovih, Babićevih. U kazališnim su krugovima i danas stalno čitani Gavellini tekstovi o estetici kazališta i glume. U hrvatsku teatrologiju uvodi utemeljene rasprave o stilskim odrednicama hrvatskoga glumišta i odnosu prema „kazališnom susjedstvu“. Smisao i cilj Gavellina djelovanja njegov genetski i kazališni nasljednik Nikola Batušić vidi u trajnoj i neraskidivoj uzajamnosti „književnosti i kazališta“, što se kao sinkretistička formula isprepleće s Gavellinom redateljskom poetikom tkajući njegovo umjetničko stvaranje.

Manje je poznato da je Branko Gavella pisao i fikcionalna književna djela: Pjesma radu nastala je 1943. u 62. broju Spremnosti kao deseterački govorni zbor, a rukopisni Put Hrvata, govorni oratorij u stihovima iz 1944. godine, ostavština je Odjela HAZU-a, strukturno usporediva s Nazorovim Hrvatskim kraljevima.

Nepoznati Gavella

Godišnjice su obično povodi za nove izložbe i simpozije ili manifestacije kojima se produbljuje sjećanje na osobu, u ovom slučaju na velikana hrvatskoga glumišta, vjerojatno najčešće spominjana redatelja i pedagoga i u današnjim kazališnim krugovima. Dana 8. travnja 2012, u nedjelju, navršilo se pedeset godina od smrti Branka Gavelle. Smrt ga je zatekla u radu na Shakespeareovoj Oluji na Dubrovačkim ljetnim igrama sa svojim posljednjim studentom, Splićaninom koji utjelovljuje Gavellinu i svoju metodu i genijalnost, sad prvakom hrvatskoga glumišta Božidarom Bobanom. Rad na predstavi okončao je i premijeru realizirao njegov nasljednik Kosta Spaić, uz Dinu Radojevića, Božidara Violića i Georgija Para član tzv. redateljskoga kartela. U povodu pola stoljeća života s Gavellom nakon njegova tjelesnoga odlaska u atriju Gradskoga dramskoga kazališta Gavella u četvrtak je, 5. travnja 2012, u 12 sati otvorena izložba o Gavellinu liku i djelu. Izložbu su suostvarili Gradsko dramsko kazalište Gavella i Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU / Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta.

Na ovoj izložbi znatiželjni posjetitelji, budući stvaraoci hrvatske kazališne povijesti i današnji Gavellini učenici, danas iznimno aktivni na kazališnim pozornicama, pokazatelji kazališne vitalnosti Branka Gavelle, mogu rekonstruirati kazališna događanja i Gavellinu osobnost na temelju fotografija iz predstava, izvornih kazališnih cedulja i knjižica. Likovnim umjetnicima i promišljateljima prostora posebno će biti zanimljivo promatrati idejne scenografske skice i zamisli. Prava kazališna senzacija trebala bi biti mogućnost pogleda u Gavelline redateljske knjige isprepletene detaljnim i lucidnim bilješkama, poznate samo proučavateljima kazališne prošlosti i posjetiteljima Hećimovićeva Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta u Opatičkoj 18 u Zagrebu. Filolozi, dramaturzi i dramatičari najviše će se zaustaviti na prijevodima, autorskim rukopisima i izdanjima Gavellinih knjiga. Osim upoznavanja rada u kazalištu na samoj pozornici publici su oduvijek bile najzanimljivije sitnice iz života kazališnih stvaralaca kojima pokušava dokučiti osobnost tvorca scenske čarolije. U atriju Gavellina kazališta prvi su put javnosti izložene i memorabilije: legendarni Gavellin štap i šešir, ali i posmrtna maska. Prikazani su i originalni dokumenti iz života Branka Gavelle, poput njegove doktorske diplome, ali i dokumenti koji su odredili hrvatsku profesionalnu kazališnu scenu, kakav je dokument o utemeljenju današnje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

Redatelj svjetskoga glasa

Gavellin duh, stalno nazočan u raspravama o kazalištu i u radu na hrvatskim kazališnim pozornicama, tako je nakon pedeset godina ponovno ušao u kazalište koje je osnovao, uz predočenje intrigantne životne prtljage, pokazujući kakve je goleme zasluge napravio kad je pristao biti predvodnik, kako ga danas nazivaju, veliki kazališni mag, skupini mladih glumaca i redatelja, uglavnom tzv. pobunjenika iz Hrvatskoga narodnog kazališta, koja je, 29. svibnja 1953, kad se to možda najmanje očekivalo, prije ljetnoga kazališnoga zatišja, preuzela zgradu tzv. Maloga kazališta u Frankopanskoj 10, utemeljivši Zagrebačko dramsko kazalište. U Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnjem Gradskome dramskom kazalištu Gavella, dr. Branko Gavella režirao je drame U logoru i Golgotu Miroslava Krleže, Na kraju puta Marijana Matkovića, Kako vam drago i Macbeth Williama Shakespearea, Kir Janju Jovana Sterije Popovića, Svoga tela gospodar Slavka Kolara, Zatvorene sobe Grahama Greena i Tirenu Marina Držića. U suradnji s Danima hvarskoga kazališta, koji su ove godine posvećeni Gavelli, u prostorijama teatra u Frankopanskoj koji nosi Gavellino ime dana 8. svibnja 2012. održat će se i znanstveno-stručni skup. Tom će prigodom biti prikazana filmska snimka prve Gavelline predstave na pozornici Zagrebačkoga dramskog kazališta, U logoru, nastala prema Krležinoj drami, kojom njegovo kazalište i započinje svoj rad 1954.

Moguće pedagoški i teatrološki usporediv sa Sistemom Stanislavskoga, Gavellin je sustav glumačke umjetnosti, naslonjen na fenomenologiju suigre između glumca i gledatelja, ali i književnosti i kazališta, jedan od najutemeljenijih i najlucidnijih na svjetskoj redateljskoj sceni. Vidljiv je u Gavellinim knjigama Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegova stila, Glumac i kazalište, Književnost i kazalište, Izabrana djela..., u doktoratima, raspravama i knjigama o velikom redatelju te na simpozijima i manifestacijama pokrenutima nakon Gavellina odlaska. Na nama je da osim u hrvatskim krugovima postane poznat i u europskim i svjetskim glumačkim školama, na akademijama i na fakultetima (Gavellina knjiga pod naslovom Igralec in kazališče objavljena je u Ljubljani 1968, Drama i teatr u Moskvi 1976....). Kako i koliko dugo nakon Gavellina odlaska njegova suigra funkcionira, najbolje pokazuju njegovi učenici i studenti koji zauzimaju sam vrh hrvatske kazališne redateljske i glumačke scene: Božidar Violić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Pero Kvrgić, Neva Rošić, Tonko Lonza, Miše Martinović, Božidar Boban...