Zašto Matica hrvatska ne može do svoje imovine?

Najsigurniji je onaj koji je na sve pripravan! Misao dr. Ante Starčevića može se odnositi i na Maticu hrvatsku, koja već dvadeset godina pokušava vratiti ili zaštititi vlasništvo u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku

Demokracija je usko povezana uz nepovredivost privatnog vlasništva. U modernoj liberalnoj demokraciji upravo je vlasništvo to koje osigurava osobu od tiranije vlastodršca. Jasno, u svakoj demokraciji, još od vremena Rousseauova društvenog ugovora koji je u većini zemalja pretočen u ustave, prevladava odluka većine, koja pritom mora biti u skladu sa zakonskim pravilima kao i temeljnim pravima. Odluka da se zaplijeni ili otuđi privatna imovina posve je legitimna, ali ako nije podložna zakonskim odredbama i sudskom nalogu, onda je i nedemokratska. Temeljno je pravo demokratske vlasti da je, kao izraz političke volje većine, iznad prava privatnoga vlasništva, kao temelj održavanja demokratskog sustava. No to je ujedno dvosjekli mač, jer sraz dva prava može pasti u parademokratsku patologiju u kojoj od većine izabrana vlast svojevoljno određuje imovinska prava. A to je apsolutno nespojivo s demokratskim duhom. Uostalom, teoriju većine mnogi politolozi dovode u pitanje. Ona je nastala iz mnogo prizemnijeg oblika: većina je uvijek u vodstvu ne zato jer je nužno u pravu, nego zato jer bi manjina, ako bi se usprotivila, dobila batina. S vremenom se taj postulat ipak izmijenio i manjina je postala zaštićena i pozitivnom diskriminacijom. No Matica hrvatska u tom je pogledu očigledno postala simbolom apsurda.

U Krajiškoj 16 u Zagrebu Matica hrvatska suvlasnik je sedam stanova koji su joj oduzeti za vrijeme Jugoslavije i nikad vraćeni / Snimio Mirko Cvjetko

Oduzimanje imovine u Jugoslaviji

Imovina Matice hrvatske diljem naše domovine u stanju je pravnih zavrzlama koje graniče s beskonačnošću. U Zagrebu, Splitu i Dubrovniku krše se vlasnička prava MH. Naime, nakon što je MH zabranjen rad u komunističkoj strahovladi (iako nikad nije dobila formalni akt o zabrani rada i iako nije prestala postojati) oduzeta joj je imovina od strane države. Vlada Republike Hrvatske po osamostaljenju donijela je Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Po tom zakonu vlada može donijeti odluku kojom se pravnim osobama koje nisu mogle na teritoriju Republike Hrvatske održati neprekinuto pravno sljedništvo, obavljati djelatnost i imati sjedište jer su iz političkih razloga zabranjene i raspuštene, a promicale su hrvatske državotvorne nacionalne interese, priznaje pravo na naknadu oduzete imovine kad za to postoje opravdani razlozi. Način kako je zabranjen rad Matice hrvatske jasno pokazuje da ta institucija ima svako pravo pozvati se na tu odredbu zakona. Naime, Matičin rad prekinut je na nasilan način, upadanjem u njezine prostorije, uništavanjem dokumentacije, kao i hapšenjem njezina rukovodstva. Zakon je naknadu predvidio u novcu i obveznicama RH, kao i povratom imovine u posebnim slučajevima. Jugoslavija je imovinu oduzimala konfiskacijom, oduzimanjem imovine zbog nedopuštene trgovine, spekulacije i privredne sabotaže, oduzimanjem imovine koja je bila ratna dobit u vrijeme neprijateljske okupacije, nacionalizacijom privatnih privrednih poduzeća i sekvestracijom imovine odsutnih osoba, eksproprijacijom, agrarnom reformom i kolonizacijom te nizom drugih načina. Uglavnom, Zakon predviđa naknadu imovine ako je neki sud bivše Jugoslavije od 15. svibnja 1945. do 25. lipnja 1991. presudio oduzimanje te imovine kao kaznu za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela, a zlouporabom prava ili političke moći. Odluku da je tako bilo donosi Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Bog dao zdravlja, Majka Božja penez!

Matica hrvatska trenutno je u dugoročnom sporu oko naknade oduzete imovine. U Zagrebu je MH bila zemljišno-knjižni suvlasnik osamnaest stanova (vlasnici su bili Franjo Fragner iz Varaždina i Matica hrvatska) u zgradi u dvorištu u Palmotićevoj 32, što je nacionalizirano i postalo društveno vlasništvo, te sedam stanova u Krajiškoj 16, čije suvlasništvo, u iznosu 735/10.000 dijela, nije preneseno u društveno vlasništvo te se još vodi kao vlasništvo MH, iako se u stvarnosti njime koristila tvrtka Stanoinvest kao nosilac prava upravljanja društvenim vlasništvom. Ta dva vrijedna objekta, u samu središtu grada Zagreba, još nisu nadoknađena ili vraćena MH, iako je uprava MH kao dokaz osnovanosti zahtjeva priložila rješenje kojim se odobrava upis MH u registar društvenih organizacija od 11. siječnja 1990, nakon što je donesena odluka u MH u prosincu 1989. o obnavljanju rada, i rješenje Upravnog suda Republike Hrvatske od 4. kolovoza 1994. kojim se u obrazloženju rješenja utvrđuje da je MH neosnovano izbrisana iz registra udruženja građana 1980. jer nikada nije doneseno rješenje kojim se nalaže njezino brisanje.

Knjižaru Matice hrvatske na Stradunu nakon stečaja Nakladnog zavoda Matice hrvatske stečajni upravitelj bez ikakvih je osnova dao na uporabu Školskoj knjizi

Uprava za građansko pravo Ministarstva financija poništilo je 2004. djelomično rješenje Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove Grada Zagreba od 2001. kojim se utvrđuje vlasništvo objekata. Također je poništena dužnost Fonda za naknadu oduzete imovine da isplati MH iznos od 384.483,00 kune u roku od šest mjeseci od dana donošenja pravomoćne odluke, a ostatak novca u iznosu od 762.250,30 kune Republika Hrvatska trebala je isplatiti u obveznicama u 40 polugodišnjih rata za imovinu u Palmotićevoj ulici. Isti postupak određen je za imovinu u Krajiškoj ulici, i to 25.864,65 kuna u novcu i 56.981,66 kuna u obveznicama. Građansko-upravni odjel Državnog odvjetništva Republike Hrvatske žalilo se na rješenje Grada Zagreba koje prihvaća takav ishod stvari, a Uprava za građansko pravo tu je žalbu prihvatila. Državno odvjetništvo, naime, smatra da u provedenom postupku nije u potpunosti utvrđeno činjenično stanje glede ispunjenja pretpostavki iz članka 12. Zakona o naknadi. Predmet se vratio u ponovni postupak. Matičari gotovo da mogu reći: Bog dao zdravlja, Majka Božja penez!

Članak 12. Zakona o naknadi nalaže da pravne osobe i njihovi pravni sljednici kojima je oduzeta imovina na prethodno opisan način imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja Zakona na teritoriju RH održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište. Državno odvjetništvo smatra da dokazi o pravnom kontinuitetu nisu dovoljno dobro prikazani. Grad Zagreb istovremeno javlja da postupak nije i neće biti nastavljen, sve dok MH ne dostavi odluku Vlade RH da se MH priznaje pravo na naknadu za oduzetu imovinu.

Potraživanje otetog

O kakvoj je zavrzlami zapravo riječ, pa čak i o apsurdu, pokazuju napori da se dokaže kontinuitet postojanja MH. Da bi Vlada RH donijela odluku koju traži Grad Zagreb, potrebno je dostaviti dokaz da je MH u Zakonom o naknadi propisanom roku podnijela zahtjev za povrat (što jest), potpun povijesni zemljišnoknjižni izvadak za nekretnine koje su predmet zahtjeva, akt o oduzimanju nekretnina, posjedovni list za predmetne nekretnine, dokaz iz kojega će biti razvidno da MH nije mogla na teritoriju RH održavati neprekinuto pravno sljedništvo, obavljati djelatnost i imati sjedište, jer je iz političkih razloga zabranjena i raspuštena i da je promicala hrvatske državotvorne nacionalne interese, te rješenje o upisu MH u registar udruga. Ministarstvo uprave samo je dopisom od 7. ožujka 2012. potvrdilo da je MH upisana u Registar udruženja građana Republike Hrvatske rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova FNRJ od 5. veljače 1948, da je rješenjem Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova SR Hrvatske brisana iz tog registra 24. siječnja 1980. te da je rješenjem Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu 11. siječnja 1990. uvedena opet u Registar društvenih organizacija SR Hrvatske te Zakonom o udrugama u RH prozvana udrugom. Ministarstvo je istovremeno odbacilo odgovornost za slučaj jer smatra da pitanje kontinuiteta djelovanja MH nije u nadležnosti tog tijela, pa se ne mogu valjano očitovati.

U Palmotićevoj 32 u Zagrebu MH je suvlasnik čak 18 stanova, nacionaliziranih za vrijeme komunizma.

Ni dan-danas Matica ne može ostvariti pravo na naknadu za oduzetu imovinu / Snimio Mirko Cvjetko

Riječ je zapravo o ponovljenom postupku, jer je MH već jednom zahtijevala očitovanje, i to u tužbi pred Ustavnim sudom 1994. Dokumentacija koja odgovara traženom dokazu nalazi se u Ministarstvu unutarnjih poslova i na nalog Ustavnog suda svi raspoloživi spisi dostavljeni su sudu, nakon čega je sud odlučio da je tužba preuranjena. Za tužbu potreban je naime akt o brisanju MH iz Registra 1980, dok fotokopija rješenja koju je MH ponudila za sudska tijela nije dostatna.

I tu prestaje sva logika i razumnost sudbene vlasti. Dokumentacija ne postoji, pa se ne može službeno ni dokazati činjenično stanje. Povijesna vrela za to nisu dovoljna, kao ni način koji pokazuje da je djelovanje MH nasilno prekinuto iz političkih razloga.

Pitanje je stoga, ako Matica hrvatska, kao jedna od najjačih udruga u našoj zemlji, nije u mogućnosti doći do oduzete imovine za vrijeme represivnoga režima, kako bi onda daleko slabije pravne osobe mogle izaći iz mračne ostavštine komunizma? Forma koja je zamijenila sadržaj u ovom je slučaju MH oštetila za više od milijun kuna, što ni za jednu udrugu nije malen novac, a posebno ne za MH, koja održava kulturnu i znanstvenu svijest hrvatskoga naroda.

Marjane, Marjane...

A nije to jedino ugroženo vlasništvo Matice hrvatske. Među novijim ugrozama vlasničkih prava pojavljuju se i projekti izgradnje i investicija u park-šumi Marjan. MH je u suvlasništvu parcele na Marjanu, a bez suglasnosti suvlasnika na dijelu te parcele grade se ugostiteljski objekti Fani Horvat i Željka Keruma. Poluotok Marjan, zajedno sa Sustipanom, kao prirodni fenomen s biološko-ekološkim, kulturnim, prostornim, vizualnim i drugim vrijednostima proglašen je 1964, u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode, posebno zaštićenim objektom prirode, da bi nekoliko godina poslije 330 hektara bio proglašen park-šumom. Sada će HNS-ov ministar graditeljstva i prostornog uređenja Ivan Vrdoljak ozakoniti 17 ilegalnih građevina na Marjanu. Ne samo da će bespravni graditelji proći nekažnjeno nego se predloženim izmjenama zakona koji proširuje područje bespravne gradnje koja se može legalizirati daje i popust od 20 posto onima koji plate naknadu za legalizaciju odjednom! Struka je na to reagirala, pa je predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata Hrvoje Hrabak javno rekao da smatra najavljene izmjene i dopune Zakona čistom katastrofom, pogodovanjem mešetarenju i legaliziranim atakom na obalu, šume i poljoprivredno zemljište. A upravo je Kukuriku koalicija imala predizborno obećanje da će se prostorno uređenje uklopiti u Ministarstvo zaštite okoliša, što sada zvuči kao vrlo neslana šala. Naime, u odnosu na sadašnje zakonsko rješenje, omogućuje se legalizacija zgrada na površinama izvan građevinskoga područja u zaštićenom obalnom području mora u pojasu do 70 metara, na poljoprivrednom zemljištu koje pripada u kategorije osobito vrijedno obradivo i vrijedno obradivo te na površinama gospodarske i zaštitne šume te šuma s posebnom namjenom. Produžen je rok za predavanje zahtjeva o legalizaciji do 30. lipnja 2013, a oni koji su u ovom trenutku u postupku moći će birati sebi povoljnije – legalizaciju po odredbama sadašnjeg zakona ili po izmjenama i dopunama.

MH je u suvlasništvu parcele na Marjanu, i to uza samo more, a bez suglasnosti suvlasnika na dijelu te parcele grade se ugostiteljski objekti Fani Horvat i Željka Keruma

Očito neoliberalan potez koji ne mari za hrvatsko nacionalno blago i koji zanemaruje mišljenja konzervatora (koji su ipak popustili pod pritiskom više politike te naknadno smanjili stupanj zaštite park-šume) mogao bi uključiti i restoran splitskoga gradonačelnika i Fani Horvat na plaži Prva voda, gdje su Splićani čitavu godinu držali prosvjede i osnovali Inicijativu za Marjan. Inicijativa za Marjan tvrdi da je arhitektonski natječaj na kojemu je odabran rad prema kojemu bi Kerumova nevjenčana družica Fani Horvat trebala graditi kafić i restoran nelegalan, dapače i plagijat te zatražili od Udruženja hrvatskih arhitekata i Komore hrvatskih arhitekata da se kaznu dvojica stručnjaka, Neno Mikulandra i Zoran Jeramaz, za napad na splitsku zelenu zonu. Tvrtka Latebra, koja je u posjedu Fani Horvat, raspisala je arhitektonski natječaj koji obuhvaća 15.000 četvornih metara zemljišta na sjevernoj strani Marjana, s time da je tvrtka vlasnik oko trećine toga zemljišta, a natječajem je utvrđeno da će se graditi baš na njezinoj zemlji. Najveći udio tih kvadrata u vlasništvu je Grada Splita, ali tu su i Matica hrvatska (uza samo more), Zbor liječnika iz Zagreba, Udruženje likovnih umjetnika Zagreb te Stolna crkva Split. Osim gradonačelnika, koji je eto i pomalo nepotistički vezan uz odluku koju Grad može donijeti glede odobravanja raspisivanja natječaja, drugi suvlasnici nisu ni znali da se provodi natječaj koji se odnosi i na njihovo vlasništvo.

Iako se čini da od najavljene gradnje ugostiteljskog objekta, na dijelom tuđoj zemlji, ipak neće biti ništa, na žalost splitskoga gradonačelnika i njegove družice koji su mogli nelegalno zaorati temelje pa bi im danas možda ti temelji postali legalni, ostaje gorak okus u ustima da se olako prelazi preko činjenice vlasništva i vlasničkih prava.

Gosparske smutnje

Da se prečesto rade dvojbeni koraci tijela vlasti, pokazuje i treći slučaj o kojemu govorimo u ovom broju Vijenca. Riječ je o ostavštini jednog od najvažnijih hrvatskih kulturno-znanstvenih nakladnika tijekom razdoblja od 1980. do 2000. Nakladni zavod Matice hrvatske de facto je nosilac kontinuiteta rada i djelovanja Matice hrvatske od vremena njezine zabrane u komunizmu. U njegovu su stvaranju djelovali Vlatko Pavletić, Branimir Donat i Igor Zidić, a među brojnim djelima NZMH izdaje potkraj 1980-ih i više puta odbijeno djelo Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti te nastavlja izdavati najvažniju biblioteku u povijesti hrvatskoga nakladništva, Pet stoljeća hrvatske književnosti. Veliki gubici u iznosu od oko milijun i pol kuna nagnali su pak upravu nakladništva da 2006. proglasi stečaj. Među stečajnom masom našle su se i neke knjižare. Kao dio toga pojavljuje se i knjižara na dubrovačkom Stradunu. Riječ je također o imovini Matice hrvatske u kojoj je djelovalo nakladničko poduzeće, a to dokazuju i zemljišne knjige, jer se objekt nije brisao iz gruntovnice ni u doba komunističke vlasti. No umjesto da se prostor vrati izvornom vlasniku, odnosno MH, stečajni upravitelj odlučio je završiti stečajni postupak davanjem knjižare NZMH-a na uporabu drugoj nakladničkoj kući, Školskoj knjizi. Kako je to sasvim neosnovano, u Dubrovniku se očekuje konačna odluka suda. Predsjednik Uprave Školske knjige Ante Žužul navodno je i ponudio nagodbu u obliku traženja dopuštenja od MH za korištenje prostorom, ali Matica je to odbila. Matičari se sada mogu jedino nadati da pravda u ovom slučaju nije odveć slijepa.

Svodeći iskustva Matice hrvatske na zaključak, možemo reći da je težište pravde palo na formalnost. Možda naglimo, pa tužimo stasalu državu koja još uvijek vuče dječje bolesti tranzicije i demokracije. Ugledamo li se na zapadnoeuropsku pravnu tradiciju, vidjet ćemo mnoge nedoumice i neprerasle bolesti, no jedna stvar je doista sine qua non europskog prava, pa i državnosti. To je pitanje vlasništva. Ono je naprosto nepovredivo, temelj na kojem se suverenost ostvaruje u doslovnom smislu kroz narod, jer pojedinci tako ostvaruju svoju slobodu i neovisnost, bez obzira tko provodi vlast. Ali, još u 17. stoljeću Thomas Hobbes govori: „Kako netko može nazvati nešto svojim? Ono što je moje može biti moje samo ako postoji nedvosmisleno najsnažnija moć u vlasti, a ta moć tretira stvar kao moju i štiti taj moj status.“ John Locke. David Hume, Adam Smith, David Ricardo, Charles Comte, pa i naši ekonomski odličnici poput Blaža Lorkovića razvijali su načelo vlasništva kao neodjeljivog od učinkovite demokracije. To ni u kojem slučaju ne znači da se ukine pravna procedura. I Matica hrvatska ima svoje pravne snage koje se bore u pravosudnom sustavu. Zaziva se samo pravica koja označava nepristranost pravosuđa i pravilne prosudbe, a koja ispravlja apsurdnost forme.

* * * *

Imovina Matice hrvatske

Najstarija građanska organizacija među Hrvatima, koju je grof Janko Drašković osnovao davne 1838. pod imenom Ilirska čitaonica, tijekom dugoga postojanja zadužila je glavni grad Hrvatske, kao i sve krajeve gdje žive Hrvati, održavanjem i čuvanjem hrvatske baštine, kako u duhovnom, tako i u fizičkom odnosno arhitektonskom smislu. Svakako će svima prva na pamet pasti Palača Matice hrvatske koja se na zagrebačkom Strossmayerovu trgu počela graditi 1886, da bi zasjala u punom sjaju 1892. Od tada pa do danas to je dom hrvatskih matičara, nasljednika velikana po kojima je Hrvatska nazivala svoje ulice i trgove, institucije i udruge. U tom su vremenu mnogi odličnici darovnicama pomagali rad Matice hrvatske, a bili su to darovi u novcu, dionicama, obveznicama, kao i raznim nekretninama, od stanova i manjih palača pa do zemljišta. Među ostalim, upravo su stanovi u Palmotićevoj i Krajiškoj ulici u Zagrebu predmet darovnice. Temeljem ugovora o darovanju od 14. siječnja 1942. Ljubica Milan i Velimir Schulhof darovali su Matici hrvatskoj ukupno pedeset tisuća dionica nominalne vrijednosti stotinu dinara, koje su glasile na donosioca, tvrtku Tipografija d. d. iz Zagreba. Takvim darovnicama omogućeno je nesmetano djelovanje u mnogobrojnim ograncima, kojih danas ima više od 55, a otvaraju se i novi. Osim u Hrvatskoj, ogranci postoje i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Austriji, Belgiji, Njemačkoj i Mađarskoj. U mnogim ograncima MH je dobila svoj prostor tek osamostaljenjem Hrvatske, a u nekima je još podstanar, bilo u gradskim i općinskim prostorima, bilo u privatnim prostorima članova Matice hrvatske.