Uskraćeni za emocije

Otkako se vinula na književni tron, za Marinkovićevom Glorijom posezali su mnogi redatelji, ponudivši vrlo različita čitanja. Katkad zanemarujući njezinu odrednicu mirakula, dramom se nastojalo diskreditirati svećenstvo, potom se progovaralo s egzistencijalističke pozicije o ljudskoj nemoći suočavanja sa slobodom izbora, melodramski se naglašavala neostvariva ljubav svećenika i Glorije ili su se propitivale manipulativne strategije kojima individua unutar određenoga ideološkog sustava ne može izbjeći. Stariji kolege pak kao antologijske ističu hrvatsku praizvedbu s nezaboravnom Mirom Stupica te režiju Božidara Violića u Dramskome kazalištu Gavella, kojom je dramu oslobodio ideološke stereotipizacije i uzdigao je na univerzalnu značenjsku razinu.

Nataša Dangubić kao Glorija u prizoru iz predstave

Za razliku od većine dosadašnjih pristupa, kojima su se više otkrivale skrivene vrijednosti teksta nego što se drama podvrgavala beskompromisnim redateljskim zahvatima, Glorija Saše Božića premijerno izvedena 12. travnja smjelo odstupa od predloška. Premda Božić tvrdi da osim radikalnoga skraćivanja ništa nije dopisivao ili preslagivanjem intervenirao u izvorni tekst, ustrajući na ljubavnoj priči don Jere i Glorije, odnosno sestre Magdalene, redateljeva manipulacija dramom ne može se poreći.

U odnosu na dramu, šest odvojenih scenskih slika sublimirano je u jednu, u neprekinut tijek scenskoga događanja. Poništavaju se prostorni odnosi zadani žanrovskom odrednicom mirakula, rascijepljenost na dva pola, raj i pakao, u Gloriji na crkvu i cirkus, sakralno i profano, odnosno duhovno i tjelesno. Dobro (lijeva strana pozornice) i zlo (desna strana) ne postoje, sve je relativno, a relativizacija uvođenjem jedinstvenoga prostora igre pojačana je i činjenicom da se publika nalazi s obiju strana scene pa se opreke dvostruko poništavaju. S obzirom na to da dramski sukob u Gloriji u tradicionalnome smislu izostaje, svodeći se na suprotstavljanje dvaju različitih svjetonazora i unutarnje previranje junakinje, u Božićevu uprizorenju Glorijine dvojbe, nestalnost identiteta i brojnost identifikacija umnažaju se rasapom likova na više osoba. Lik Biskupa, primjerice, ocrtava se u replikama Nike Burđelez i Milice Manojlović, a don Jere i don Zane rastrgani su između triju glumaca, Jure Radnića, Filipa Riđičkog i Silvija Vovka. U ulozi Rikarda Kozlovića nastupio je Dado Ćosić. Svaki od likova u određenoj situaciji zapravo može posvojiti tuđe karakteristike. Podijeljenošću uloge na više likova istodobno se naglašava moć manipuliranja, ali i narušava izvorna intimistička forma drame u kojoj prevladavaju dijalozi dvaju likova, s rijetkim pridruživanjem trećega.

Božićeva Glorija s Natašom Dangubić u naslovnoj ulozi sve polaže na vizualnost, replike se događaju kao dopuna vizualnom. Scena izgleda kao cirkuska arena (scenografija Zdravke Ivandija), inzistira se na pokretu, kretanju scenom, na izmjeni akrobatskih poza. Sve je spektakl i u njemu svatko može sudjelovati, čuda više nisu moguća, ni u crkvi ni u cirkusu, odnosno kazalištu. Prizemljivši duhovna bogatstva crkva kao materijalno otežala institucija nije kadra stvoriti čudo, a za tim nema ni potrebe. Teatralizacijom čuda kazalište također promašuje čudesnost. Prikazivanje čuda i razotkrivanje mehanizama demonstracije otkrivaju njegovu lažnost. Umjesto toga čudesno se seli u stvarno tijelo na sceni, njegovu mogućnost izvođenja i postojanje samo. Ustrajanjem na spektakularnosti vizualnoga slijedi se ideja o ideološkome podčinjavanju zavodljivosti liberalnoga kapitalizma kao pretežnom sustavu današnjice. Pitanje je koje sve granice pojedinac mora nadići i kojih se segmenata sebe mora odreći da bi uspješno ekvilibrirao u takvu svijetu. Time je Glorijin neuspjeh u ulozi redovnice, Gospe, cirkusantkinje ili kćeri mjerljiv s identifikacijskim prilagođavanjem pojedinca zahtjevima tržišta ili sustava. Kao što Glorija nudi izlaz u smrti, tako je izlaz u stvarnome svijetu moguć u stvaranju hibridnih identiteta i potkopavanju postojećih mehanizama.

Vizualnost Božićeve režije usmjerena je razotkrivanju pogleda kao oruđa nadziranja društvenoga ponašanja. Pitajući se što gledamo kad gledamo i koliko naš pogled pritom promašuje Božić je točno odmjerio odnose lažnosti i istinitosti spektakla, no pritom je ljubavnoj priči, na koju se svela tekstualnost scenskoga teksta, uskratio istinitost emocija. Glorijine su emocije u izvedbi Nataše Dangubić lažne kao što je čudo iluzorno.