Umjetnost koja razumije vrijeme

Ime Johna Cagea postalo je sinonim za muzičku avangardu od pedesetih godina naovamo, osobito poslije njegovih poznatih i sada već povijesnih istupanja u Međunarodnoj ljetnoj školi za novu muziku u Darmstadtu 1958. Oblike nove muzike donijeli su u svojim djelima i drugi umjetnici, ali je Cageovo mjesto među njima svakako posebno: on je radikalnim, nekonvencionalnim i nerijetko sablažnjivim muzičkim mišljenjem i postupcima više nego bilo tko drugi uzdrmao ustaljene navike i konvencije dotadašnje europske muzike, a razvijajući svoje poimanje muzike na djelima najvažnijih skladatelja europske moderne Schönberga i Weberna (suprotstavljajući se prvom i nadovezujući se na drugog) i spajajući ga s obnovljenim duhom dade on je u području muzičkog mišljenja stvorio nešto analogno velikom subverzivnom i revolucionarnom djelu koje je nekoliko desetljeća prije u likovnim umjetnostima ostvario Marcel Duchamp. Kao i Duchampov rad, Cageova muzička i ne samo muzička aktivnost zadire u pitanja umjetničke prakse, odnosno svjesnog odnosa prema životu. Utoliko Cageova muzička djela imaju nedvojbenu filozofsku dimenziju i predstavljaju umjetnički oblikovan filozofski stav, kao i filozofski komentar o svjesnom (umjetničkom) odnosu prema stvarnosti.

Prev. Štefica Blažević i Andrea Gabor, Naklada Ceres, 2010.

U razvoju Cageova mišljenja primjetno je pomicanje od zaokupljenosti strogo muzičkim pitanjima prema sve izraženijem razmatranju društvenih i političkih problema suvremenoga svijeta: od ranog pokliča „nove uši za novu muziku!“ i neobično dinamične i plodne muzičke aktivnosti tijekom više desetljeća, do otvorene tvrdnje s kraja sedamdesetih da „strogo muzička pitanja više nisu ozbiljna pitanja“ moguće je pratiti naizgled paradoksalan ili nekoherentan, ali zapravo dosljedan razvoj jednog iznimno otvorenog, iskrenog mišljenja spremna da prihvati vlastitu mjeru i granicu i bude ironično prema sebi u trenutku kada bi se moglo nametnuti kao nadmoćno. Upravo ta skromnost, spremnost da se osmijehom prihvati svoje (uvijek malo) mjesto u svijetu, daje Cageovu djelu onaj razgaljujući ton vedrine i radosti, kvalitetu nečega istinski humanog, bliskog bez sentimentalnosti ili patetičnosti, što je možda njegova najosobnija ljudska crta i specifična odlika njegova djela.

Razvoj Cageova mišljenja i filozofskih stavova išao je paralelno s proširivanjem muzičkih iskustava, što možemo pratiti u njegovoj knjizi Tišina, objavljenoj 2011. u nakladničkoj kući Ceres, u kojoj se bavio stvarima koje je učio i koje je poznavao (akustičnom i estetskom prirodom muzike na primjer) ili pak stvarima koje je sam uradio (svojim glazbenim djelima).

Uvažavajući osobnost, jedinstvenost i unikatnost Cageovih verbalnih radova, moguće ih je podijeliti u tri skupine. U prvu pripadaju „muzikalno“ formalni tekstovi koji muzičke probleme tretiraju na način „muzike“ organizacijom strukture, forme teksta i slično. Primjer određivanja forme s pomoću izbora određenoga trajanja ili preuzimanja ritmičke strukture teksta iz muzičkih kompozicija ukazuje da u Cagea postoji svijest o metamuzičkom jeziku koji se može javljati u različitim aspektima u rasponu od literature do „čiste“ muzike. Kad se tomu doda činjenica da je većina tih tekstova namijenjena živom izvođenju, onda se nedvosmisleno postavlja pitanje gdje je moguće povući granicu između primarno muzičkih i primarno verbalnih formi. U tu skupinu tekstova pripadaju Budućnost muzike: Credo, Eksperimentalna muzika, Doktrina i Kompozicija kao proces.

Drugu skupinu čine semio-vizualni tekstovi koji su namijenjeni čitanju-gledanju, (prividno) desemantiziranih i letrističkih konstrukcija, poput tekstova Predavanje o nečemu, Predavanje ni o čemu, Kuda idemo? i Što radimo?. Domena tih tekstova obuhvaća neuobičajena rješenja dizajna i prijeloma teksta, apstraktne forme, tekstove kombinirane s crtežima, interpunkcijske intervencije i slično.

Treća skupina sastoji se od implikacijskih tekstova koji se u estetskom smislu nalaze između prethodnih određenja, ali u prvi plan stavljaju „ideološke“ premise uperene na formiranje konteksta u kojem se razmatra određena problematika. Predmet razmatranja tih tekstova najčešće su pripadnici intelektualne ili muzičke elite koji su na neki način utjecali na formiranje Cageovih stavova (Duchamp, Johns, Joyce, McLuhan, Fuller, Brown, Schönberg i Satie).

Promatrano iz kuta situacije u kojoj je nastalo i imajući u vidu promjene koje je u njoj izazvalo Cageovo je djelo primjer suvremene muzike par excellence, glazbe našeg i za naše vrijeme. Uvođenje odnosa povratne sprege između djela i situacije (zvučni efekt sprege Cage je prvi unio u svoje radove) nameće se, na kontekstualnom planu, kao model situiranja Cageova rada u suvremenu muziku.

Kada je postao poznat i kada su ga pozivali da drži predavanja i koncerte, John Cage je priželjkivao manje publiciteta, nezainteresiran da demonstrira ono što je već učinio u vrijeme kada za njega nisu znali. No činjenica da su tada, kao i poslije, postojale i postoje u svakoj muzičkoj sredini snage krutog akademskog, cehovskog establišmenta koje najčešće podupire tekuća kritika, ukazuje na potrebu za izazovom jednog tako nekonvencionalnog djela kao što je Cageovo. Tko, uostalom, može bolje, plastičnije razumjeti djelo Johna Cagea od sama Johna Cagea? Upravo to ukazuje na potrebu za pažljivim iščitavanjem knjige Tišina i barem na trenutak postajanjem dijelom opsesivnog i neuobičajenog svijeta iz kojega dolazi taj avangardni umjetnik.