Udovi kuće

Zapravo današnje kuće i ne poznajemo bez tih „udova“ – ako ništa drugo, imaju barem prozore (kad i „oslijepe“, ipak je nekad netko kroz njih gledao, nekoga iščekivao da će ugledati). Sigurno se pitate: pa kakva bi to bila kuća bez prozora? Postoji, naravno, i takva: ona u kojoj se sačuvala davnija nastamba – koja je kući i dala ime – a to je šator, skrovište pokriveno kožama (germ. haus, hus, pa do naše hiže, hiše; ie. korijen *keudh, lat. cutis, koža). I prasl. *kontja, stsl. konšta, šator, korespondira s ie. korijenom *(s)que, čuvati, skriti; slav. kont, sačuvati, zaštititi. No nisam namjeravala pisati o tim davnim nastambama nego o današnjima. A one po sebi imaju već svakojake udubine i izbočine. Neke više i ne služe prvotnoj svrsi i postaju sve više stvar prestiža. Ili su jednostavno po inerciji ondje gdje su nekoć bile, pa tako i ostale. U samim korijenima naziva za kuću (stan) krije se stambeno trojstvo: u jednima je u prakorijenu glagol stanovati u značenju bivati, prebivati, opstajati, živjeti. U drugima je u riječi kuća dom, grč. oikía / oîkos; lat. habitare, posjedovati. Germanski jezici imaju u osnovi graditi, zgrada (bauan). Dakle, pretapaju se nastamba, skrovište, građevina, skrovište, sklonište i sl.

Stara kuća moje omame (i ja, eto, gnjavim ljude svojom omamom, a za njezina života nisam joj bila ni najmilija ni najprivrženija unuka) u Tkalčićevoj 65 imala ih je na sebi nekoliko. Imala je i ganjak / verandu, i balkon, i terasu. Kažem imala, jer kuća više nije naša, prešla je u neke novopoduzetničke ruke, koje su na njoj srušile sve što su mogle, a što mi kao negdašnji „hauseri“ koji su se držali propisa nismo smjeli (niti nam je to padalo na pamet) jer je bila pod „zaštitom“. No, zna se, para vrta gdje burgija neće. Ta je kuća (starija od 200 godina) bila – tako mi se činilo dok sam u njoj kao pučkoškolka na vrlo teškom tekstu Dickensove Sumorne kuće, po izboru svoga tate, vježbala čitanje naglas – prava dikensovska. Gotovo svaka od mnogih raštrkanih prostorija bila je dom jedne obitelji, a nusprostorije (zapravo samo ona najnužnija, zahod ili nužnik, jer drugih nije bilo) bile su zajedničke za sve stanare. Zahod na prvom katu nalazio se baš na kraju ganjka ili hodnika. Bio je za sve stanare, njih desetak, gornjega kata (i to kako se uzme – s Tkalčićeve ulice bio je to prvi kat, s Kožarske razizemlje), a do njega se dolazilo kroz ostakljeni ganjak, s pogledom na račvanje Mikloušićeve i Tkalčićeve ulice (zimi nezaboravno sanjkalište, zatvoreno za promet). Sama riječ ganjak javlja se i u inačicama ganak, ganjek – vjerojatno ih ima još – no u svima je njem. Gang, korak; Spaziergang, šetnja, hodnja (a od hodati je nastao i hodnik). Neki takav ostakljeni promenadni prostor zovu i veranda. Upravo je staklo (fr. verre) u ovom slučaju zavodnički element pučke etimologije – da bi nas navela na pomisao kako riječ potječe iz francuskoga. A ona potječe iz indijskoga, verandah – pokriveno i izbočeno kućno predvorje. Rjeđe se (i za doksat i iza izbočenu terasu, prigradak visoko na gornjem katu zgrade) rabi i riječ altana (tal. alto, visok). U Istri i Rijeci, na primjer, natkriven prostor pred vratima kuće u koji se ulazi stubama zove se skod (shod, shodak, shotka u Lici), što potječe od shoditi, sastajati se (npr. češ. schody, stube). U Dalmaciji i u Primorju za taj se pojam rabi posuđenica balatur(a), od tal. ballatoio, trijem, veža, podstrešje; balkon oko zgrade, galerija. Balkon je najčešći. Ta izbočena, ograđena, nepokrivena površina na katovima građevina (u nestašici stambenoga prostora, danas zatvorena in modo nuovo, najčešće i brutto, kako se komu prohtije i kako se dogovori s fušerom) vratima je spojena s unutrašnjošću zgrade. Na naš tkalčićanski u obliku slova L ulazilo se baš iz ganjka. No u starom i srednjem vijeku balkon je bio posve nepoznat. Na pročeljima zgrada javlja se tek od renesanse i baroka. Osim na kući, balkon je i dio gledališta na najvišoj platformi – u kazalištu, kinu, koncertnoj dvorani. Obično se misli da potječe od tal. balcone (fr. balcon, šp. balcón), no vjerojatno ipak potječe od germ. balko, njem. Balken, greda, tram, brvno. Tomislav Ladan misli da se može uvesti i perz. podrijetlo – bâlâkhânek (bâlâ, visok + khâneh, kuća), pa bi po tome balcon bio doslovno visoka kuća. Ako imamo pred očima istočnjačku kuću, onda izraz „visoka kuća“ nije nimalo čudan, jer je na njoj izbočeni dio prostorije preko vanjskoga zida (doksat, divanhana) i služio kao soba za prihvat gostiju. Premda bismo, upravo zbog ovoga graditeljskog detalja, doksat vrlo spremno proglasili turcizmom (jer nam je preko turskoga i došao), vjerojatnije je da kao riječ ipak potječe od grč. toxâton (tôxon, luk).

S našega L balkona (čvrsta gradnja s ogradom od tri razmaknute željezne šipke) išlo se na terasu. Kažem „išlo se“, no išla je samo omama kad bi ondje vješala veš. Jedino je ona vješto i oprezno znala hodati po gredama ispod terpapira. Jer to što smo mi zvali terasom bio je tek zasmoljen svod nad dvjema dvorišnim sobicama, toliko slab i trošan da je već i samo kročenje na nj bilo opasno zbog propadanja. Skakanje djece po toj improviziranoj tvorbi bilo je strogo zabranjeno. Od napasti da se onamo ipak zaletimo odvraćale su nas 2–3 stube „štopanja“.

Terasa zvuči nekako prostrano, što ona svakako i jest, jer može značiti i zemljani nasip (terasasti vrtovi), i otvorenu galeriju, i ravni krov koji služi kao prostor za sjedenje, i vrstu velikoga balkona. U samoj riječi (fr. terrasse) lako se razaznaje lat. terra, zemlja, jer je terasa izvorno i bila poravnana ili nabijena zemlja.

Od okokućnih prehodilišta ostao mi je još trijem ili portik (lat. porticus; porta, vrata, ulaz). Njega, doduše, na staroj kući u Tkalčićevoj nismo imali, ali ga imamo mi današnji na našoj drvenoj seoskoj kući, preseljenoj iz Draganića na Sirivalju (Močila, Severin na Kupi). Trijem je karakterističan za narodno (i ne samo narodno) graditeljstvo – natkriven otvoren prostor, s jedne strane naslonjen na zgradu ili na zid. Krovna mu konstrukcija najčešće počiva na stupovima, no kod drvenih kuća nije tako. Kuća je obično malo uvučena, pa je trijem pod istim krovom kao i sama zgrada. Trijem je kao graditeljski detalj poznat još iz antike. Služio je za šetnje, sastanke i trgovanje (tako je i filozof Zenon naučavao u Stoŕ poikílç ili Stoŕ makrá – šareni ili veliki trijem u Ateni, po čemu je kasnije prozvan smjer u filozofiji, stoicizam). Trijem preuzima i kršćanska bazilika. Od romanike i gotike nezaobilazan je element samostanskih klaustara, a zatim i renesansnih palača. U slavenskom graditeljstvu trijem je strukovni naziv. O podrijetlu same riječi ima više mišljenja: možda potječe od grč. téremon, kuća, soba; možda od stsl. trěmú, toranj / turris, kula, a možda od korijena tereb / treb, koji se sačuvao u lat. trabs, trabis, greda, krov, nadstrešnica. U svakom slučaju, trijem – pogotovo onaj mirni unutar klaustra, s ružičnjakom u sredini pod vedrim nebom – za mene je (barem dosad) bio oaza mira i kontemplacije. Pa premda mnogima prijeti velika opasnost od okupacije (horda turističkih grupa), srećom još ima onih do kojih novovjeki barbari nisu još prodrli. Znam, ni trijem ni klaustar neće im se moći dugo odupirati. Uostalom, kao ni sve ono drugo „gubitničko“ (luzersko, da me razumijete) što je bilo mirno, lijepo, skladno i nadasve svrsishodno.