Sve što činimo jest glazba

Glazba za Marcela Duchampa napisana je za preparirani klavir i zasniva se na ritmičkom ponavljanju različitih obrazaca. Ritmička organizacija razigrana je i pomalo vragolasta, baš kao i Duchampovi ready-madeovi. Poveznica između dvojice umjetnika leži u tome što su i Duchamp i Cage težili stapanju umjetnosti i života

„Glazba John Cagea, to bi bio udarac plesnih papučica plesača o podij dok svira neka Bachova sonata, a netko u publici kašlje; udaranje prstiju po tipkovnici dok pisac piše tekst; mukla tišina koja ispunja sobu dok čitatelj čita knjigu; zvuk poteza kista dok slikar razmišlja o kolorističkoj kompoziciji; zvuk kočenja jutarnjeg tramvaja što vozi ljude na posao i zvuk tucanja kamena za neki od suhozida na nekome otoku. To su svi oni zvukovi izbrisani iz stvaralaštva koji pritajeno čuče u svakoj mu pori, krnje sjemenke sama života izbačene iz stvorenoga djela; sve ono dodatno, popratno, oni pokušaji i pogreške koji sačinjavaju život sam. I sam bi se ogoljeli dah mogao nazvati Cageovim akordom...”

No tko je bio taj John Cage čiju stotu obljetnicu rođenja slavi cijeli svijet...? Na internetskoj stranici johncage.org izlistan je nemalen broj događaja diljem svijeta u 2012. godini tom svestranom umjetniku u čast. Od nama bliska bečkog Museum Quartiera (Membra disjecta for John Cage: Wanting to say something about John) u kojem pedesetak umjetnika izlaže radove Cageu u čast, preko svjetskih festivala na kojima se izvodi njegova glazba, pa sve do muzeja Tampa na Floridi gdje umjetnici izvode ili izlažu svoje radove vezane uz život i djelo tog utjecajnog umjetnika. Čini se da je John Cage doista važan stvaralac, umjetnik za kojega su čuli gotovo svi, no ipak činjenica jest da rijetko tko poznaje njegov osebujan rad..., odnosno doista sluša ili, preciznije rečeno čuje (oko sebe) glazbu toga autora. On je pomalo od onih imena za koja se zna, imena koja se navodi kao odgovore u kvizovima, ali znanje o istinskoj važnosti Johna Cagea u mnogim slučajevima ostaje površinsko.

Marcel Duchamp i John Cage odigrali su partiju šaha 1968. u Torontu. Duchamp je snimao susret koji je tako postao avangradnim umjetničkim djelom

Bezbrojne mogućnosti zvučanja

Zna se da je Cage pionir aleatoričke ili slučajne glazbe, elektroakustične glazbe, prvi se počeo koristiti zvukovima svakodnevnih predmeta kao dijelom glazbene kompozicije te je i taj koji je proslavio tehniku prepariranog klavira (klavira čiji je zvuk izmijenjen materijalom poput metala ili gume umetnutim između ili prislonjenima na njegove žice ili batiće). No slušati, odnosno čuti, glazbu toga autora nešto je sasvim drugo – s jedne strane doista komplicirano i teško jer mu je glazba pretežno atonalna i disharmonična (čemu u prilog ide činjenica da mu je učitelj bio pionir dodekafonske tehnike Arnold Schönberg), a s druge strane – njegova je glazba sveprisutna, samo treba naćuliti uši, prebaciti se na ispravnu frekvenciju i otkriti koliko je svakomu materijalu i predmetu svojstven njegov unikatan zvuk. Mogućnosti zvučanja bezbrojne su, a mogućnosti njihovih kombinacija još bezbrojnije.

64 heksagrama kineske knjige I Ching, koja je Cageu svojevremeno bila pomoćno sredstvo skladanja

Možda je baš zato svestrani umjetnik u kasnom četvrtom desetljeću prošloga stoljeća, pod utjecajem indijske filozofije i zen-budizma, počeo eksperimentirati s aleatoričkom glazbom (glazbom komponiranom slučajem), koju je počeo skladati oko 1951. Tada je i I Ching, drevna kineska knjiga promjena, postala neizbježno Cageovo pomoćno sredstvo skladanja. Šest godina poslije, u predavanju naslovljenu Eksperimentalna glazba, Cage je opisao glazbu kao igru bez svrhe koja je „dokaz života – koja nije pokušaj stvaranja reda iz kaosa ni pokušaj unapređenja stvaranja, već jednostavno način buđenja za sam život koji živimo“. Na vrlo precizan način, pri svakome bi se komponiranju Cage obratio I Chingu koristeći se knjigom na isti način kao što se njome koristi za proricanje. Tim se postupkom, smatrao je, približavao načinu funkcioniranja prirode... No koliko god je ta njegova slučajnost doista slučajnost, ipak je ona vrlo precizna i na neki način kontrolirana. Pitanja koja je Cage postavljao I Chingu bila su vrlo određena i razlikovala su se od kompozicije do kompozicije. Možda je baš stoga Cage u jednome navratu kritizirao metodu slučajnosti Marcela Duchampa (inače jednoga od njegovih najbitnijih uzora) smatrajući da Duchamp vrlo često bira najjednostavniji put. Zapravo, referirao se na Duchampov Musical Erratum (1913), kad je Duchamp stavio papiriće u šešir iz kojega ih je potom proizvoljno izvukao. Iako oduševljen takvom vrstom slučajnosti u Duchampovu radu, u svojem vlastitom, smatrao je Cage, time ne bi bio zadovoljan, jer je više volio komplicirane stvari i detalje. No ipak je Marcel Duchamp jedna od vrlo bitnih karika u formiranju Cageova rada, a i među umjetničkim se djelima ovih dvojice umjetnika može pronaći mnogo poveznica, među ostalim i stoga što stvaralaštvo obojice zadire u različite umjetničke medije. To, naravno, dokazuje i Duchampov izlet u Musical Erratum (1913). Treba naglasiti da je zapravo Duchamp tim svojim djelom, čak četrdeset godina prije, anticipirao Cageove eksperimente s aleatoričkom glazbom, odnosno njegova razmišljanja o zakonima slučajnosti koje bi se moglo primijeniti na glazbu. Također, teško je pronaći prethodnika u ranoj avangardi ili eksperimentalnoj glazbi koji je mogao utjecati na Duchampa, tako da je sve u svemu njegov ne toliko poznat Musical Erratum zaista jedinstven... O povezanosti dvojice umjetnika svjedoči i Cageova skladba Glazba za Marcela Duchampa, koju je Cage napisao kako bi popratio Duchampov prinos filmu Hansa Richtera, Snovi koje novac može kupiti (1944–1947). Skladba je veoma važan primjer ritmičke organizacije različite od one melodijske ili harmonijske. Glazba za Marcela Duchampa napisana je za preparirani klavir i zasniva se na ritmičkom ponavljanju različitih obrazaca, što se također može povezati s utjecajem zen-budizma na Cagea. Ritmička organizacija, dakako, unosi ritam u skladbu tako da je vrlo razigrana, pomalo vragolasta, baš kao i sami Duchampovi ready-madeovi, a i kao sama Cageova glazba. Oba su umjetnika uistinu težila stapanju umjetnosti i života. Ono što je Duchamp pokušavao svojim ready-madeovima, to je Cage nastojao postići svojom glazbom izvedba koje je balansirala na granici kazališta, koncerta i svakodnevnoga postojanja (zbog čimbenika slučajnosti te su izvedbe bile bliskije stvarnosti od sama kazališta te je stoga Cage i intelektualni začetnik umjetničke prakse performansa). Duchamp je svakodnevni život koji nas okružuje promatrao iz jedino njemu svojstvene, dišanovske perspektive, na taj način stapajući filozofiju, književnost i likovnu umjetnost u jedno. Cageov je pristup pak od svakoga slušatelja nastojao učiniti slijepca osjetljiva na zvukove, a jezik (glas) mu je, kao i Duchampu, bio vrlo bitno polazište cjelokupna stvaralaštva. To i dokazuje njegov performans Prazne riječi (1974) u kojem je jezik postao apstrakcija svedena prvobitno na rečenice, potom na fraze, zatim na riječi i na kraju na slogove.

Rauschenbergova bjelina

Za Cagea je glazba bila u svemu što činimo i sve što činimo – u jeziku i u predmetima koji nas okružuju. Zanimale su ga bezbrojne kombinacije glasanja predmeta, dok se Duchamp bavio kombinacijama različitih oblika koji su se pak, moglo bi se reći, na neki način i glasali rečenicama koje su izazivali u promatračevoj glavi. Cageov proizvod bio je zvuk koji je stvarala određena forma, dok je Duchampov bila ponajprije misao koju je određeni predmet u promatraču izazivao. Konačni je cilj obojice umjetnika bila nematerijalnost, prelazak iz predmetnog u nepredmetno. Ne začuđuje stoga da je drugi vizualni umjetnik kojemu se Cage divio bio slikar Robert Rauschenberg, čije su ga Bijele slike (1951) fascinirale zato što su se zbog svoje prazne apstraktnosti mogle neprestano mijenjati i Cage ih, kako je sam izjavio, zbog tog čimbenika promjene nikako nije mogao memorizirati, uvijek ih je iznova morao pamtiti. Ovdje je bila riječ o svim onim zvukovima vanjskoga svijeta, o čitavom tom jeziku, uvijenom u apstrakciju slikarstva.

Samo Cageovo nadahnuće različitim umjetničkim medijima posve je logično jer je i sam bio skladatelj, teoretičar, pisac, filozof, začetnik hepeninga i performansa te je uvođenjem slučajnosti u umjetnost uvelike utjecao čak i na George Maciunasa, začetnika umjetničkog pokreta Fluxusa. Kao što ga je zanimalo stapanje umjetnosti i života, tako ga je zanimalo i stapanje različitih umjetničkih medija jer se eksperiment (pokus) nalazio u biti njegove umjetnosti. I Ching, stjecaj okolnosti, do one posljednje kojom sve završava. Vječno kretanje različitih zvukova. Neposustajanje. Udaranje po tipkovnici do završetka, do zvuka tišine, konačnog udarca života.