Suvislo i promišljeno

„Kad se Gregor Samsa jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, nađe se u svom krevetu preobražen u golemog kukca.“ Jedna od najpoznatijih uvodnih rečenica svjetske književnosti u dramatizaciji Preobrazbe Ivana Plazibata, postavljenoj na Sceni 55 splitskoga HNK-a i premijerno izvedenoj 28. ožujka, nije i početak predstave. Tako već na početku mladi splitski redatelj jasno pokazuje svoje namjere s poznatom pripovijetkom. A te su, s obzirom da je riječ o slavnom književnom klasiku, neobično hrabre. Plazibat temu Kafkine novele u scenskom prikazu širi, ali ne udaljava se od autora, jednostavno, dodaje mu elemente suvremenosti prije svega u segmentu kafkijanskoga viđenja birokratskog aparata.

Ozren Bakotić kao Gregor Samsa i Nikolaj Ivošević kao Tata

Kafka je u svom djelu naslutio suvremeni korporativni kapitalizam, potpunu dehumanizaciju radnih odnosa i profit kao jedinu svrhu poslovanja. Zato ova Preobrazba započinje Samsinim traženjem posla u svijetu korporacije koju karakteriziraju brojna vrata iza kojih egzistira tajanstveni svijet kapitala, lišen ljudskosti. Kad mu se već, kao i svima nama, ne dopušta biti ljudskim bićem, Samsina preobrazba u kukca doima se logičnom posljedicom općega stanja društva, koje prema čovjeku ne postupa bitno različito od načina na koji bi tretirao – žohara.

U svojoj dramatizaciji novele koja se ne odlikuje prevelikim brojem izgovorenih riječi Plazibat izgrađuje novi dijaloški svijet, podjednako onaj odnosa u tvrtki, kao i obiteljski. U novom vrlom svijetu profita poslodavca onda ne brine što će pretvorbom čovjeka u žohara izgubiti jednog zaposlenog, nego ga zanima može li iskorištavanjem žohara povećati dobit. U dijalozima Plazibat se često koristi citatima: u „korporativnim“ scenama od Shakespearea i Brucknera pa sve do parafraziranja manifesta Dogme 95, dok se u obiteljskim razgovorima mogu prepoznati elementi iz Nabokovljeva eseja o Preobrazbi. No dok je scenska izvedba dosljedno provedena u ključu groteske – što se doima i logičnim žanrovskim određenjem za scensko uprizorenje ovakve proze – jezik kojim lica govore uglavnom je realističan, ponekad sastavljen od općih mjesta, pa povremeno dolazi do raskoraka između ključa predstave i jezika njezinih aktera.

Posve jednostavna scena Ozrena Bakotića s brojnim vratima (poput života u ormaru) kafkijanski je iščašena, a u groteskni koncept vješto su uklopljene i kostimografija Petre Dančević te glazba Gordana Tudora.

Groteskni i dosljedno proveden okvir događanja najbolje se manifestira u glumi. „Igrat ćeš žohara“ vjerojatno nije rečenica zbog koje mladi ljudi odluče postati glumci, ali Nikša Arčanin upravo igrajući čovjeka svedena na žohara s minimumom teksta dolazi do važne uloge, minuciozne u pokretu, izrazu i gesti, kreacije koja ukazuje na veliki potencijal mladoga glumca. U segmentu pokreta s njim je vrlo kvalitetno radila Maja Marjančić pa Arčanin vješto spaja fizički teatar i unutarnju dramu. Ostatak ansambla unutar groteske našao je mjesta za osobni izraz ostvarivši koherentan i dosljedan glumački iskaz skladno objedinjen u cjelinu. Nikola Ivošević (Tata Samsa), Tajana Jovanović (Mama Samsa) i Andrea Mladinić (Greta) stvorili su zbunjenu obiteljsku sredinu zaokupljenu vlastitom sudbinom i sramotom više nego problemima svoga sina, dok su Nenad Srdelić i Vicko Bilandžić predstavili okrutni korporacijski svijet opsjednut profitom, a nezainteresiran za ljude.

Bez obzira na spomenuti raskorak odveć opsežna i realistična dijaloga i dosljednoga grotesknog pomaka u izvedbi, HNK u Splitu dobilo je, u inače stihijskom dramskom repertoaru, Plazibatovim čitanjem klasika suvislu i promišljenu predstavu. Možda je za kazalište šteta što ova produkcija nije našla mjesta na velikoj sceni, ali je sama predstava intimnim, klaustrofobičnim prostorom Scene 55 profitirala.

Tragedija suvremenoga čovjeka do koje dolazi ova predstava jest u činjenici da je nekadašnja poremećena kafkijanska vizija društva danas postala stvaran svijet koji je, pretvorivši se u našu svakodnevicu, izgubio apsurdnost.