Stvarnost dovedena do apsurda

Pojedini su hrvatski pisci, na različite načine i s različitim literarnim dosezima, relativno brzo reagirali na neposredne poticaje naše tranzicijske stvarnosti. No ne bi se moglo reći da je u proznoj praksi postojala neka usredotočena skupina pisaca koja bi odrješito i jasno književno artikulirala sav taj društveni, etički i ekonomski kaos kroz koji smo prolazili.

Čini se da je tek nedavno, kad su se spojili sva naša vlastita posrtanja i globalna kriza, stvorena kritična masa koja je u nekolicine pisaca aktivirala jednu vrstu stvaralačkog bijesa, potrebe da se žestoko (književno) reagira. O tome svjedoče već i naslovi njihovih knjiga: Odlično je baviti se kriminalom (2008) N. Stipanića, Razbijeni (2010) G. Gerovca, Adio kauboju (2010) O. Savičević Ivančević, Godina svinje (2010) N. Lujanovića, Rulet (2010) L. Žigo, Tajkun (2011) Ž. Giljanović, Formula za kaos (2011) Ž. Janeša, Lomljenje vjetra (2011) E. Popovića, Sanjao sam slonove (2011) I. Đikića, Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011) R. Međurečana. Tomu nizu sada se može dodati i roman Četvrti čovjek Marinka Koščeca, čija je društvenokritička oštrica svakako jedna od najradikalnijih dosad.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2011.

U svom prethodnom romanu, Centimetar od sreće (2008), Koščec u distopijskoj formi govori o kataklizmičkoj sudbini tranzicijskih zemalja upravo „razmontiranoga“ komunističkog bloka. Obrise njihove budućnosti iscrtava pak na osnovi (hiperboliziranih) signala već viđenih na različitim razinama ljudskog i društvenog rasapa. U tom je romanu čitatelj lako mogao na zamišljenoj makrokarti obuhvaćenoga prostora prepoznati određene mikrorazine (države) jer su se ti dijelovi uklapali u opću „kartu“ po načelu sličnosti simptoma. U Četvrtom čovjeku Koščec je obrnuo perspektivu pa lokalno (selo/naselje Grintovec negdje u Hrvatskom zagorju) treba razumijevati kao globalno (Hrvatska). No u izboru građe za roman i u transponiranju zbilje u fikciju autor ostaje dosljedan dosadašnjoj praksi, što u intrevjuu objašnjava riječima: „Jednostavno, stvaram radikalizirane verzije stvarnosti: izdvojim elemente koji mi se čine krucijalnima pa ih malo pojačam, ne bih li došao do nečega istinitijeg od takozvane istine.“

Koščecov iskaz može čitatelju biti dragocjen za razumijevanje načina na koji bi trebao pristupiti njegovu tekstu, ali pritom mora biti i vrlo oprezan s riječima. Jer ako pisac stvara „radikaliziranu verziju stvarnosti“, kako to može biti „istinitije od takozvane istine“? Riječ je, naravno, o dvjema istinama, o istini zbilje i o istini fikcije.

Čitatelj će se iznenaditi koliko je Koščec u roman unio zbiljskih događaja, likova, političkih, ekonomskih, kulturnih „poteza“, korupcijskih afera, koliko je našeg mentaliteta i naše povijesti ugrađeno u ovu okrutnu grotesku iz koje se ni slučajno ne može vidjeti bilo kakvo „svjetlo na kraju tunela“. Gledajući posljednjih godina što se u društvu zbiva i kako se scena stalno mijenja, Koščec je želio otkriti prije svega „skrivene mehanizme“ koji upravljaju našom tzv. zbiljom. Vjerujem da nije slučajno odabrao formu (i metaforičko značenje te forme!) prema obiteljskoj kronici i gangsterskom epu Kum Marija Puzza i njegovoj mnogo poznatijoj filmskoj ekranizaciji F. F. Coppole.

Četvrti čovjek kronika je obitelji „kralja kanalizacijskih cijevi i septičkih jama“ i „apsolutnog autoriteta cijelog fekalnog sektora“ zvanoga Doktor. Kroniku piše neimenovani pripovjedač, „četvrti čovjek“ iz klape u kojoj su još Ivo, Željko i Milan. Doktor je podrijetlom iz Dalmatinske zagore, a početkom pedesetih zaustavlja se u Grintovcu „među zagorskim bregima“. Kroničar opisuje kako taj svat polako „evoluira“ među upravljače, kako potkradajući ono što se nekad zvalo društvena imovina postaje s vremenom „pionir slobodnog poduzetništva“, kako beskrupulozno širi svoje carstvo, kako zbog poslova ratuje s „patrijarhom sela na omraženom, suprotnom brdu“ Ščapecom, kako zatim dvije mafijaške obitelji surađuju na „opću dobrobit“ i kako se na koncu to obiteljsko carstvo urušava i prelazi u ruke novih, lukavijih i još okrutnijih mafijaša.

U romanu Koščec kao da je želio sažeti sav jad naše stvarnosti u posljednjih pola stoljeća, osobito ovih dvadesetak tranzicijskih godina. Naglasak je na razdoblju koje nam je vremenski bliže, a protegom u socijalističku prošlost (vrijeme moćnika i aparatčika) autor želi pokazati kako mentalitet podložništva i legendarne hrvatske šutnje nije od danas i nije ovisan o ideologiji. Pripovjedač, četvrti čovjek, vidi sasvim jasno što se zbiva oko njega, ali se ne buni, ne želi iz svoje komocije, kao što ništa ne poduzima ni golema šutljiva većina dopuštajući da nam svatko sjeda za vrat i izbezumljuje nas. Zato i imamo, smisao je te autorove teze, sve ono s čime se svaki dan susrećemo: jad i bijedu.

Autor kao da je s posebnim zadovoljstvom, ne štedeći pritom ništa i nikoga, gotovo taksativno ismijao, ironizirao ili doveo do apsurda sve što nas svakodnevno gnjavi, gadi nam se, izluđuje nas. Na tapeti su se, među ostalim, našli: „orijentacija isključivo na uvoz, s dugoročnim ciljem potpunog zatiranja domaće proizvodnje“; potrošački mentalitet masa koje lakovjerno nasjedaju marketingu i medijima; stvaranje umjetnih potreba, umnožavanje trgovačkih centara; korupcija u prodaji i privatizaciji društvenih dobara; trgovina drogom, oružjem, ljudskim organima, radioaktivnim otpadom; potkupljivost crkvenih ljudi; loš odnos prema prostoru, urbanizmu i arhitekturi, ekologiji; manipuliranje poviješću; pomodno nakaradno nadijevanje imena neboderima, trgovačkim centrima, sportskim dvoranama; kupoprodaja školskih i fakultetskih diploma; mediji u kojima se mogu naći samo reklame, crna kronika i „priče“ o domaćem polusvijetu zvanom celebrity; sporost, nepouzdanost i potkupljivost državnih tijela i organa...

Četvrti čovjek, da ponovim jednu važnu činjenicu, nema ni jedan jedini „pozitivan“ lik koji bi čitatelju bio blizak i s kojim bi se mogao identificirati. Ali ni u ovom romanu (kao ni u prethodnom) Koščec ne individualizira likove; oni su kod njega tek nosioci ideja, simboli pojava, sredstvo za ilustraciju. Pa kako u našem društvu pisac ne vidi ništa pozitivno, ne može biti ni pozitivaca. Ali ne mislim da je to problem ovog romana. Prije mi se čini da je to ona množina devijantnih pojava koju sam djelomično nabrojao u prethodnom ulomku (ima ih u romanu još sva sila) i koja naprosto nije razrađena dovoljno uvjerljivo. Zato tekst djeluje pomalo fragmentarno, bez koherentnosti koju je imao njegov sjajni roman Centimetar od sreće.