Špijuni Držićeva vremena

Novoizašli zbornik stavlja renesansni Dubrovnik u kontekst tadašnjih društvenih i političkih prilika, prikazujući ga kao diplomatski važnu zemlju

Pred čitateljskom javnošću nedavno se pojavio zbornik radova o tajnoj diplomaciji u Dubrovniku u 16. stoljeću, koji se može nazvati i zbornikom o tajnoj diplomaciji u Držićevu Dubrovniku, s obzirom da je nastao na podlozi priopćenja podnesenih na znanstvenom skupu održanu u Dubrovniku 2008. u povodu 500. obljetnice rođenja slavnoga komediografa. Zbornik je uredila Mirjana Polić Bobić, redovita profesorica španjolskog jezika i književnosti na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poslije uvodne riječi, koju je napisala spomenuta profesorica, zbornik sadrži osam znanstvenih priloga iz pera hrvatskih i inozemnih autora (suradnika iz Španjolske, Francuske, Italije i Turske), otisnutih na hrvatskom i drugim jezicima (engleskom, francuskom, španjolskom, talijanskom) u izdanju Sveučilišta u Zagrebu.

Izd. Sveučilište u Zagrebu, 2011.

U središtu pozornosti znanstvenih radova u zborniku nalazi se Dubrovnik kao slobodna republika u doba Marina Držića, jednog od najvećih hrvatskih komediografa i dramatičara. Pritom treba imati na umu da naglasak u zborniku nije na Držiću kao povijesnoj osobi, nego je njegov život i rad poslužio kao povod za rasprave s težištem na Dubrovačkoj Republici njegova vremena, i to u specifičnom kontekstu tajne diplomacije na Sredozemlju i konspiracije koja nije bila strana ni samome Držiću. Šesnaesto stoljeće često se naziva zlatnim vijekom Dubrovnika: bilo je to doba gospodarskog i političkog uspona Dubrovačke Republike kao pomorske sile, jedne od većih na Sredozemlju. Bilo je to i doba snažna razvoja renesanse u Dubrovniku, a ujedno riječ je o razdoblju u kojem su se mediteranske i zapadne europske kršćanske sile prožimale u oprekama s islamskim Osmanskim Carstvom koje se širilo u Prednjoj Aziji, Sjevernoj Africi i Jugoistočnoj Europi. Napokon, riječ je i o razdoblju u kojem su se međunarodni trgovački putovi i gospodarski tijekovi uopće nakon otkrića Amerike polako premještali prema Atlantskom oceanu. U mnogočemu je 16. stoljeće doba posljednjeg uzleta sredozemnoga svijeta prije njegova sudbonosna ustuka u povijesnom premještanju gravitacijskih središta moći na europskom kontinentu. U međusobnom nadmetanju i borbi za prevlast u Sredozemlju sve su se države koristile tajnom diplomacijom i dojavnim službama, odnosno posezale za prikrivenim načinima pribavljanja korisnih informacija o drugoj strani s pomoću raznih špijuna, uhoda, doušnika i srodnih pojedinaca. Kao mala gradska država, specifično pozicionirana među imperijalnim sustavima Mletaka s jedne i Visoke porte s druge strane, Dubrovačka Republika je u to doba bila važna svim sredozemnim silama kao vrelo i transfer razmjerno pouzdanih obavijesti o europskom Istoku i Zapadu, a Dubrovčani su bili nadaleko poznati i kao vješti diplomati.

Važnost Mletačke Republike

Prvi rad u zborniku nosi naslov David Passi – utjecajni Židov na osmanlijskom dvoru, a potpisuje ga Bülent Ari sa Sveučilišta Bilkent u Ankari. Rad je posvećen Davidu Passiju, utjecajnom Židovu na osmanskom dvoru u Carigradu, koji je bio u mletačkoj službi, a potkraj 16. stoljeća odigrao je određenu ulogu u osmansko-španjolskim i osmansko-poljskim odnosima, napose u mirovnim pregovorima između tih država. Zapravo je povremeno radio za sve sile – i za Francuze, i za Mlečane i za Španjolce, a sve to zahvaljujući činjenici da je mogao živjeti u Dubrovniku. Važan izvor podataka za diplomatsko-politička zbivanja u Mletačkoj Albaniji u 16. stoljeću bila su pisma i poruke rektora Budve, Bara i Ulcinja. O tome piše Lovorka Čoralić iz Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu u radu Pisma i poruke rektora Budve, Bara i Ulcinja kao izvor za proučavanje diplomatsko-političkih zbivanja u Mletačkoj Albaniji (XVI. stoljeće). Boka kotorska, budvansko-barsko i ulcinjsko priobalje, kao i područje albanskoga primorja, bili su dugo vremena sastavni dio mletačkih tečevina koje se u izvorima obično nazivaju Mletačkom Albanijom (Albania Veneta). Izvješća mletačkih upravitelja u tamošnjim gradovima – načelnika i kapetana, kotorskih providura i knezova, posebno ovlaštenih sindika i opunomoćenika za Dalmaciju i Mletačku Albaniju, ali i brojna općinska izaslanstva mletačkom Senatu, svjedoče o životu na granici, osiromašenju gradskoga stanovništva, postupnom nestanku patricijskih obitelji te o iseljavanjima u sigurnije i od rata udaljenije gradove. Imajući to na umu, autorica je posebnu pozornost obratila analizi pisama i poruka mletačkoj središnjici iz Bara i Ulcinja, neposredno ugroženih osmanskim susjedstvom, koji izravno govore o ustroju doušničke službe u zaleđu navedenih gradova, kao i o diplomatsko-političkim nastojanjima mletačkih dužnosnika da se krajevi i stanovništvo u neposrednom zaleđu pridobiju za ratovanje pod stijegom Republike Svetoga Marka, što je drugo ime za Mletačku Republiku sa središtem u Veneciji.

Mletačka Republika dugo je bila u žarištu svih zbivanja na Sredozemlju. Upravo je u Veneciji francuski veleposlanik Georges d’Armagnac, kardinal Katoličke crkve, mnogo naučio o vođenju diplomacije i o njezinim tajnama, zahvaljujući špijunima koje je plaćao kako bi bio upoznat sa situacijom na Jadranu u vremenu u kojem se francuski kralj usko vezao sa sultanom. To je rasvijetlio Bernard Doumerc, profesor na Sveučilištu u gradu Toulouse u Francuskoj, u radu Georges d’Armagnac, francuski veleposlanik u Mlecima i njegovi špijuni u doba Marina Držića (1530–1560). Dubrovnik, grad koji je plaćao danak Osmanlijama, imao je važnu ulogu u kolanju brojnih obavijesti o Visokoj porti, Mlecima i Habsburgovcima. Osim kao intrigantan vrutak najrazličitijih obavijesti, tajna je diplomacija sredozemnoga kruga bila važna i za stvaranje slike o Turcima na Sredozemlju u 16. stoljeću, pri čemu se, nasuprot antipropagandi, oblikovalo stanovito samopoimanje. Spoznaje o tome zahvaljujemo mladoj hispanistici Özem Kumrular sa Sveučilišta Bahcesehir u Istanbulu, koja je objavila dva rada u zborniku. Jedan nosi naslov Dubrovnik: izvor obavijesti između Istoka i Zapada – Dubrovnik, Mleci i Visoka porta, a drugi Stvaranje slike o Turcima na Sredozemlju u XVI. stoljeću – samopoimanje nasuprot protupromidžbi. Obradivši u prvom radu respektabilnu ulogu koju je Dubrovnik imao kao izvor obavijesti među europskim silama mediteranskoga kruga u 16. stoljeću, autorica u drugom radu raspravlja o činjenici da je Osmansko Carstvo potpomagalo širenje negativne kršćanske predodžbe o Turcima kao neprijateljima i koristilo se njome kao osvajačkom taktikom na Sredozemlju. U isto su vrijeme sekundarne „žrtve“ turske opasnosti, u prvome redu Španjolska i talijanske državice, iskoristile tu predodžbu kao svojevrsnu antipropagandu s pragmatičnim ciljem ujedinjenja kršćanskih država i stvaranja obrambenoga bedema protiv osmanske ekspanzije.

Špijunaža i intrige

Paolo Preto, profesor na Sveučilištu u Padovi, objavio je u zborniku rad Tajna diplomacija Mletaka i Dubrovnika. On naglašava da su dubrovački obavještajci prenosili Španjolskoj i Habsburškoj Monarhiji novosti o Osmanlijama, zbog čega su se i Mlečani često koristili Dubrovnikom kao operativnom bazom špijunskog djelovanja na osmanskome području. U radu Dubrovnik i dojave profesor Emilio Sola Castańo sa Sveučilišta Alcalá u Madridu predstavio je organiziranu mrežu dojava i uhoda španjolske loze Habsburgovaca na istočnom Sredozemlju u trenucima njihova najjačeg utjecaja u svijetu, pri čemu je posebno upozorio na posredničku važnost koju je u tom kontekstu imala Dubrovačka Republika. U radu Španjolska tajna služba u Dubrovačkoj Republici u XVI. stoljeću i uloga španjolskog povjerenika Marina Zamanje u njoj Mirjana Polić Bobić ističe da je posebnost Zamanjina djelovanja u usporedbi s „običnim“ obavještajcima i uhodama bila u tome što je on djelovao i kao svojevrstan politički analitičar: osim što je prikupljao obavijesti o stanju na istočnom Sredozemlju, u Carigradu i na Balkanskom poluotoku, on je te obavijesti analizirao i na temelju toga predviđao buduće događaje ili nudio različite savjete korisnicima svojih usluga. Zbornik sadrži i dva dodatka u obliku objavljenih dokumenata koji potkrepljuju opservacije u radu Bülenta Arija o Davidu Passiju na osmanskome dvoru i radu Emilija Sole Castańa o Dubrovniku i dojavama.

Otvoreni dijalog

Hrvatski i inozemni autori (suradnici iz Španjolske, Francuske, Turske i Italije) uložili su znatan napor kako bi obradili zahtjevnu temu o kojoj se u Hrvatskoj mnogo općenito naslućivalo a malo konkretno znalo. Učinili su to tako da su svojim radovima pružili izvorni doprinos znanosti, ne samo činjenicom da nedostaje srodnih djela o toj temi nego i ozbiljnim pristupom te uistinu kapilarnom razinom višeslojnih istraživačkih uvida. Zahvaljujući komparativnom pristupu i radovima na hrvatskom, engleskom, francuskom i španjolskom jeziku, zbornik je namijenjen hrvatskoj, ali uvelike i inozemnoj javnosti. Objavljen trudom Zagrebačkoga sveučilišta, on će više nego dobro doći znanstvenicima i svima onima koje zanima sredozemni svijet u ranom novom vijeku, uključujući i vrlo jasnu dubrovačku prepoznatljivost u tome geografskom i povijesnom okruženju. Na kraju se može reći da je zbornik Tajna diplomacija u Dubrovniku u XVI. stoljeću vrijedno izdanje ne samo iz perspektive hrvatskih stručnih i čitateljskih potreba nego i iz horizonta inozemnih interesa, a ujedno je pokazatelj kvalitativne razine na kojoj se hrvatska znanstvena dimenzija u otvorenom dijalogu s prošlošću izravno prožima s inozemnim znanstvenim praksama.