Skulptorica rubnih situacija

Ttiana Bezjak prvi je put u Galeriji Matice hrvatske izlagala još potkraj prošloga stoljeća. Tada je izložila istanjene skulpture ljudskih likova, a središnjim galerijskim prostorom dominirao je nadasve atraktivno i u prirodnoj veličini realiziran par vježbača na trapezu. Bila je to skulptoričina druga samostalna izložba, i već tada su se mogli jasno nazrijeti njezini osnovni poetski afiniteti: naglašen osjećaj za egzistencijalizam, istanjenost formi, sklonost lebdećim skulpturama što najčešće vise sa stropa, kao i zanimanje za mogućnosti odnosno učinke što ih može pružiti igra svjetla i sjene.

Danas, petnaestak godina poslije, Tanja Bezjak ostat će vjerna pobrojanim karakteristikama, ali učinila i neke znakovite pomake. Na taj način, dakako, zadržala je dosljednost te istodobno izbjegla predvidljivost i nepotrebna ponavljanja. Njezinih osam recentnih skulptura/instalacija, iako djeluju i izrazito dekorativno, u sadržajnom smislu referirat će se na psihološki rubne situacije. S jedne strane svijest i razum, a s druge podsvijest i intuicija. A kao posrednika između tih suprotnosti autorica zaziva snove. I doista, cjelokupna simbolička osnova izložbe u velikoj se mjeri zasniva na snovima. Tanja, naime, voli isticati svoja iskustva s kontroliranim snovima, a takva i slična iskustva potom će joj nerijetko služiti kao izravno nadahnuće u umjetničkom stvaralaštvu. Isto tako, važnu simboličku ulogu u umjetničinu radu poprimaju i sjene, kako prave tako i one skulptorski realizirane, što zapravo znači lažne. U skladu s time, u slučaju Tanje Bezjak katkada je moguće – na ovoj izložbi, doduše, u nešto manjoj mjeri – govoriti o dvjema razinama sjena. Zbog čega sjene? I one znače rubnu situaciju; svojevrsna su razdjelnica između bestjelesnosti i tjelesnosti, odnosno između duha i materije.

Dva rada na izložbi ne sadrže bilo kakvu ljudsku figuru, već svojim izrazito krhkim i istanjenim formama na dojmljiv način vizualiziraju širenje i prijenos energije, odnosno stupnjevanje različitih razina svijesti. Na ostalim radovima, dakako, u glavnoj je ulozi ljudski lik, i to ženski. Nije teško zaključiti kako je zapravo riječ o stiliziranim autoportretima, kod kojih je bilo kakva fizička sličnost posve podređena onoj mentalnoj.

Tanjine skulpture mišljene su te mogu funkcionirati svaka zasebno. Ipak, zahvaljujući lucidnom i do najmanjega detalja osmišljenu postavu, one ostvaruju i nadasve dojmljivu ambijentalnu situaciju. Još jedna, dakle, rubna odnosno granična situacija.

Tanja Bezjak nipošto se ne ubraja u autore koji vole izlagati često; razmaci između njezinih samostalnih izložbi znaju biti i po nekoliko godina. Najnovijom je izložbom jasno pokazala da vrijeme između nipošto nije proteklo uzalud.