Nalaz koji nudi odgovore

Vinkovački nalaz nije zanimljiv tek sam po sebi – njegova je umjetnička vrijednost neupitna – već nam, nakon podrobne analize kako same ostave tako i arheološkog konteksta, može ponuditi konkretne odgovore na pitanja vezana uz povijest Cibala u 4. stoljeću

U hrvatskim se medijima još od otkrića Apoksiomena u lošinjskom akvatoriju nije obratilo toliko pozornosti nekom arheološkom otkriću kao nedavnom nalazu velike ostave rimskog srebrnog posuđa u Vinkovcima. To je uostalom i sasvim razumljivo: premda arheolozi načelno izbjegavaju epitete senzacionalan ili spektakularan, nema dvojbe da je riječ o iznimnom nalazu, i to ne samo u hrvatskim okvirima. Iz perspektive struke, važno je naglasiti da je to otkriće plod terenskoga rada profesionalnih arheologa, što nam jamči primjerenu stručnu obradu nalaza, to jest znanstvenu analizu te konzervaciju i restauraciju predmeta, a u konačnici i objavu u nekoj publikaciji ili više njih, kao i izlaganje u muzejskoj ustanovi, što je i jedini adekvatan način za predstavljanje i očuvanje naše materijalne povijesne baštine. Vrijedni arheološki nalazi, posebice u istočnoj Europi, prečesto završavaju u rukama kolekcionara do kojih su došli posredovanjem ordinarnih pljačkaša, pa možemo biti više nego sretni da takva sudbina nije snašla i vinkovačku ostavu.

Vinkovački nalaz mogao bi odrediti trenutak propasti rimske Cibale

Trenutno je prerano za opsežniju stručnu procjenu vinkovačkog otkrića, na što ćemo, kako to već biva u arheologiji, pričekati neko vrijeme, kad se zahtjevni restauratorski zahvat privede kraju i kad se napravi detaljna analiza predmeta, što je ozbiljan posao od nekoliko godina, no i sada raspolažemo s dovoljno podataka za okvirno vrednovanje te ostave srebrnoga posuđa i njezino smještanje u širi povijesni kontekst toga doba. Već na prvi pogled nije upitno da se to posuđe može datirati u kasnoantičko razdoblje, odnosno u 4. stoljeće, a toj dataciji po svemu sudeći ide u prilog i arheološki kontekst. Pritom ponajprije mislim na arheološki kontekst na samu terenu, no ne smijemo zanemariti ni povijesni trenutak kada je to vrijedno posuđe zakopano, odnosno skriveno. Takve ostave luksuznog posuđa i općenito dragocjenosti nisu naime rijetkost u vremenu kasne antike, pa sličnih ostava na prostoru nekadašnjeg rimskog carstva i ne nedostaje. Vinkovačka ostava po svom sastavu nalazi analogije u ostavama iz Mildenhalla, Hoxnea, Water Newtona, Kaiseraugsta, s Eskvilina u Rimu ili iz Kartage, da spomenem samo najpoznatije. Treba napomenuti da su i neki drugi poznati nalazi luksuznoga posuđa iz 4. stoljeća vjerojatno izvorno bili dijelom sličnih ostava, no stjecajem (nesretnih) okolnosti „raspršili“ su se po privatnim kolekcijama, a rjeđe i po muzejskim zbirkama. Vinkovačka ostava po broju predmeta i ukupnoj težini srebra nije najveća toga tipa u Europi, no zasigurno se može svrstati među veće ostave, pa nema dvojbe da će njezina konačna objava u znanstvenoj literaturi izazvati zanimanje u stručnim krugovima daleko izvan Hrvatske.

Svjedoci velikih kriza

Svim tim ostavama zajednički je širi kronološki okvir, odnosno kraj 3, 4. i rano 5. stoljeće, što dakako nije slučajnost. Iako ostava rimskih luksuznih predmeta ima i u ranijim stoljećima, događanja i previranja karakteristična za kasnu antiku nedvojbeno su posebno „pogodovala“, uvjetno rečeno, skrivanju obiteljskih dragocjenosti. Za manje upućene čitatelje ne bi uostalom bilo zgorega definirati pojam ostave u arheološkom smislu: tako možemo okarakterizirati svaku skupinu vrijednih predmeta koju je vlasnik, prisiljen okolnostima i u strahu za vlastiti život i imovinu, u nekom trenutku sklonio u nadi i namjeri da je povrati kada opasnost mine. Ostave su stoga za arheologe često materijalni trag kriznih, najčešće ratnih razdoblja, i to od pretpovijesti sve do suvremenoga doba. Jasno, u arheologiji je poznat i fenomen votivnih ostava, odnosno predmeta zavjetovanih nekom božanstvu, no u ovom kontekstu tu mogućnost sigurno možemo isključiti.

Umjetnička vrijednost vinkovačkog luksuznog posuđa iz 4. stoljeća neupitna je

Gotovo sve poznate kasnoantičke ostave mogu se vezati uz neke krizne događaje, često i dugotrajnija krizna razdoblja, pa tako i vinkovačka. Tijekom svoje višestoljetne povijesti, grad Cibale (Cibalae) dulje je vrijeme spokojno mogao uživati u neprestanom urbanom razvoju. Grad je tijekom 2. i 3. stoljeća sporadično mogao biti izložen opasnosti zbog barbarskih pljačkaških upada – koji su vjerojatno nanosili više štete okolici nego samom gradu – ili pak zbog rimskih građanskih ratova koji su se tijekom 3. stoljeća katkad odvijali i na panonskom prostoru, no sve u svemu stanovnici Cibala uglavnom nisu imali previše razloga strahovati za svoje živote. Stanje se ipak bitno promijenilo u 4. stoljeću, kada izvanredne okolnosti postaju sve učestalije. Prva veća kriza nastupa tijekom građanskog rata između Konstantina i Licinija, kada se odlučna bitka odigrala upravo pod bedemima Cibala, po nekima 8. listopada 314, a po drugima, ovisno o interpretaciji pisanih i numizmatičkih izvora, 8. listopada 316. Samu bitku opisuje ili uzgred spominje nekoliko kasnoantičkih autora, no najopširniji opis bitke ostavio nam je Zosim. Konstantin se, vjerojatno, utaborio zapadno od Cibala, kod današnjih Borinaca, dok se Licinije nalazio kod sama grada, na Dirovu brijegu. Krvava bitka trajala je cijeli dan, od jutra do mraka, što je možda samo Zosimova poetska figura, no kako god bilo, u jednom je trenutku Konstantin na čelu desnoga krila svoje vojske probio Licinijev bojni red, nakon čega se pokolebana Licinijeva vojska, ostavivši za sobom sve zalihe, žurno povukla prema Sirmiju.

Povijesna previranja u Panoniji

Anonim Valezijev ostavio nam je podatak o broju vojnika na objema stranama (35.000 vojnika pod Licinijevim zapovjedništvom i 20.000 pod Konstantinom), a nepoznati autor toga teksta spominje i da je u bici izginulo 20.000 Licinijevih vojnika, odnosno većina njegovih pješaka i manji broj konjanika. Prema tome izvoru sam je Licinije s većim dijelom svoga konjaništva pod okriljem mraka pobjegao prema Sirmiju. Aurelije Viktor kaže pak da je Konstantin noću napao Licinijev logor i da je Licinije tako bio nagnan u bijeg. U tom se tekstu vjerojatno opisuje samo kraj bitke, odnosno trenutak kada su se Licinijeve trupe već povlačile prema Sirmiju, napustivši svoj logor s opremom i zalihama hrane. Eutropije piše tek da se bitka odigrala kod Cibala i da je Konstantin izvojevao pobjedu brzim napadom. Ni Orozije ne ulazi u detalje te samo spominje Konstantinovu pobjedu. Ukoliko analiza vinkovačke ostave uvjerljivo ukaže na dosta raniju dataciju unutar 4. stoljeća, moguće je da je ostavu zakopao netko od Licinijevih pristaša, primoran na bijeg pred pobjedničkim (i zacijelo osvetoljubivim) Konstantinovim trupama.

Nekoliko desetljeća poslije, godine 351, Cibale su opet bile u središtu vojnih operacija tijekom sukoba između Konstancija II. i uzurpatora Magnencija. Konstancije II. se naime s trupama utaborio kod Cibala, čekajući povoljnu priliku da udari na Magnencija. Logor mu je bio smješten južno od grada (s kojim ga je povezivao pontonski most), po svemu sudeći na današnjem području Lenija i Kanovaca. Čini se da je boravak velikoga broja vojnika u Cibalama godine 351. ostavio traga, jer među kasnoantičkim novcem s prostora Vinkovaca najviše ima emisija Konstancija II, no kad je novootkrivena vinkovačka ostava u pitanju, malo je vjerojatno da je skrivena s tim povodom, s obzirom da u gradu i oko njega tada nije bilo borbenih djelovanja. Ipak, ne možemo sasvim isključiti mogućnost da je posuđe pred dolazak Konstancija II. mogao sakriti netko od viđenijih Magnencijevih pristaša u Cibalama, no tu smo već u sferi pukoga nagađanja. Osim što ostavu možemo pokušati povezati s tim dvama povijesnim događajima, sasvim je moguće da je vlasnik posuđa bio primoran zakopati svoje blago u vjerojatno najtežim vremenima za Cibale, odnosno tijekom barbarskih provala koje su dotukle urbani život ovoga dijela Panonije potkraj 4. stoljeća. U domaćoj je stručnoj literaturi uvriježeno mišljenje da su Cibale bile uništene potkraj 378. ili početkom 379. godine. Grad bi prema tome mišljenju bio opustošen tijekom provale skupine Gota i Alana (a s njima možda i Huna) pod vodstvom Alateja (Alatheus) i Safraksa (Saphrax). Treba naglasiti da su pisani izvori za to doba vrlo zbrkani i nepotpuni, no nema dvojbe da su barbari iskoristili strašan rimski poraz kod Hadrijanopola kako bi haračili po slabo branjenoj Panoniji. Napad je možda uslijedio tek 380, a možda je i riječ o dvjema sukcesivnim provalama, jednoj neposredno nakon bitke kod Hadrijanopola i drugoj 380. godine, no teško je reći s kakvim točno posljedicama. Barbari su možda privremeno čak bili i poraženi, no po svemu sudeći im je na kraju dopušteno da se nasele u Panoniji. Same Cibale ne spominju se među opustošenim gradovima, no ako uzmemo u obzir da je stradala i Mursa, nužno se nameće pomisao da Cibale nisu mogle proći bez posljedica.

Konačna sudbina

Iako sasvim logična, ta pretpostavka (barem zasad) nije ničim pouzdano dokazana pa propast Cibala ne možemo vezivati nužno uz događaje između 378. i 381. Činjenica je da cirkulacija novca jenjava nakon 379, no to je pokazatelj općega stanja u Panoniji, a ne dokaz propasti grada. Sigurno je jedino da te godine označavaju početak propasti urbanih središta u Panoniji. Čak i ako su Cibale bez težih posljedica preživjele prvih nekoliko godina nakon poraza kod Hadrijanopola, s protokom vremena bivalo je sve teže osigurati donekle normalan urbani život. Grad nije nužno morao biti osvojen – dapače, malo je primjera utvrđenih rimskih gradova koje su Germani i Huni, nevični opsadnom ratovanju, uspjeli zauzeti bez dugotrajne opsade i izgladnjivanja posade i stanovnika. Čak i kada izvori spominju barbarsko pustošenje gradova, to se uglavnom odnosi na predgrađa koja se nisu nalazila unutar zidina. No opća nesigurnost koja je od tog vremena vladala u Panoniji, prekid trgovačkih tokova te propast poljoprivrede i općenito gospodarstva nesumnjivo su utjecali na osipanje domicilnoga stanovništva i postupno napuštanje gradova, koji su neprekidno bili na meti pljačkaških skupina, a katkad i međusobno suprotstavljenih rimskih snaga, kao prilikom građanskoga rata između Maksima i Teodozija.

Gradovi su jednostavno odumirali. Ukoliko nisu već prije bile razorene u kakvom vojnom sukobu, takva je sudbina nedvojbeno snašla i Cibale, koje su kao organizirano urbano naselje vjerojatno prestale postojati najkasnije tijekom 5. stoljeća. S obzirom na ratno stanje koje je gotovo neprekidno vladalo u Panoniji tijekom zadnja dva desetljeća 4. stoljeća, ali i tijekom petoga, vinkovačka se ostava srebrnog posuđa može eventualno datirati i u to vrijeme. Lako je zamisliti stanovnike Cibala, pogotovo imućnije, kako sklanjaju svoju vredniju imovinu dok gradskom okolicom harače barbari.

Vinkovački nalaz nije zanimljiv tek sam po sebi – njegova je umjetnička vrijednost naravno neupitna – već nam, nakon podrobne analize kako same ostave tako i arheološkog konteksta, može ponuditi konkretne odgovore na brojna pitanja i nedoumice vezane uz povijest Cibala u 4. stoljeću, a možda i odgovoriti na pitanje o konačnoj sudbini Cibala, odnosno odrediti trenutak propasti rimskog grada.