Nadahnuti krajolici pjesme

Pjesničkog meštra Marinka Kovačevića otkrila sam još 2005, kad sam pročitala njegovu knjigu pjesama Ptica na ramenu. Napisavši tada o zbirci prikaz za Vijenac naglasila sam osebujnost njegovih poetskih sanjarija: pjesnik „sklada riječi kao što pjevač svirkom izmamljuje zvukove na citri“. Nazvala sam tada njegove pjesme „poetskim draguljima“, a njega „pjesnikom po vokaciji“. Danas, kad imam pred sobom njegovu novu knjigu pjesama Iskrenost stabala (u vrsnom prijevodu Grahama McMastera na engleski), veseli me što mogu potvrditi da je njegova poetska meštrija dosegnula zavidne vrhunce u slojevito osmišljenim haiku-pjesmama. Haiku-pjesma je, kao što je poznato, najjapanskija forma. Ona nije rasplinuta narativnim kazivanjem, već je, simbolički govoreći, disciplinirana esencijalnim iskazom koji u svojoj suspregnutosti i pregnantnosti izriče svekoliko bogatstvo slikovite i mudre osjećajnosti:

Izd. SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2011.

Bura

povijanjem stabala

pomiče krajolik

Sintagmom iskrenost stabala nije se mogla lirskije izreći životvornost, uznemirenost i razigranost, ali i tajanstvenost svijeta. Pjesnikova imaginacija otkriva nam te zapretene vibracije, te poetizirane slutnje:

Starica šuti.

Postaje otok

sve udaljeniji.

U studioznom pogovoru Branimir Bošnjak ističe taj motiv „prolaznosti čovjeka“ u spomenutom haikuu Starica šuti. U diskretnom kontrapunktu starice-otoka koji se odmiče od dosanjanoga svijeta otkriva se sav paradoks života. Kao da između pjesnikove duše i otoka koji se udaljava postoji neka tajnovita sinergija. To je lapidarna slika života koji odlazi, a lirika produljuje njegovu prigušenu agoniju. Pjesnik Marinko Kovačević uvjerljivo komunicira sa slikama koje je sačuvao u sebi. Sabirući taj svoj nepotrošivi lirizam, on ponovno kreira svijet, njegovu unutrašnju, tajnovitu dinamiku:

Proljetna igra:

oblačić i galeb love

jedan drugoga

Ako lirika, ovako čista i osebujna, osmišljava sliku svijeta i kazuje svoju intimnu istinu, usprkos fatalnim globalističkim nanosima, onda se nadahnuta Iskrenost stabala može simbolički sažeti u tri iznimna stiha:

Stablo na osami.

I moj je korak njemu

radostan susret.

Susret je to dvaju bića u tišini, u najvećoj dubini osamljenosti, kao nagovještaj, ali i kao iščekivanje trenutka koji će prekinuti tu svetost osamljeničke, odabrane izdvojenosti od svijeta. Samo pjesnik koji uspijeva ne pokoriti se nametnutim trendovima in i must može ostvariti žuđenu paradigmu poetske i duševne ravnoteže. Pjesnik Marinko Kovačević je, „družeći se sa stablima“, osmislio svoj izbor: jasnoćom duha i preciznim izborom riječi.