Katarzična predstava

Posljednjom dramskom premijerom ove sezone Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku prisjetilo se živućega domaćeg pisca, ponajboljega hrvatskog dramatičara Mate Matišića, koji svojim djelima sustavno i precizno vivisecira hrvatsku zbilju djelujući istovremeno i kritički i teatarski zanimljivo i umjetnički odgovorno.

Sinovi umiru prvi prvi je dio Matišićeve Posmrtne trilogije i dok su druga dva dijela (Žena bez tijela i Ničiji sin) doživjela filmsku ekranizaciju, osječka predstava događa se deset godina nakon praizvedbe u Gavelli. Osječka predstava u režiji Zorana Mužića nema aktualnosti ni autentičnosti praizvedbe u režiji Božidara Violića, nastaloj u trenutku kada su Matišićeve replike glasno demistificirale hrvatsko poraće. Ipak, upravo je Mužić prvi postavio Matišićev dramski prvenac Bljesak zlatnog zuba u Osijeku 1994. stvarajući možda i posljednju veliku osječku glumačku predstavu.

Prizor iz predstave Sinovi umiru prvi

Dok je Bljesak govorio o tragičnosti tek propupala hrvatskoga nacionalnog bitka iz gastarbajterske pozicije, Sinovi su svojevrstan epilog iste, jednako komičan i tragičan istodobno. U gustoj dijaloškoj smjesi, a kroz Matišiću omiljenu grotesku i bizarne zaplete, rastvaraju se i presijecaju satirični dijelovi sa semantički oteščalim minijaturama koje poput okidača proizvode nevjerojatnu dramsku katarzu. Rijetki su autori poput Matišića, koji tako vješto voze kroz banalne i simboličke punktove ostavljajući u gledalištu muk jači od bilo kakvih povika ili pljeska. Sreća je i to što redatelj Zoran Mužić, osjećajući kvalitetu autorskoga teksta, oblikuje tečnu i katarzičnu predstavu u jednome dahu. Moglo bi mu se, doduše, zamjeriti odveć brzo razrješenje zapleta, scene koja nije dramski građena i ritmizirana, no u posljednjoj se sceni posve iskupio: Završetak je Sinova, naime, godoovski neumoljiv i opipljivo tužan, a istodobno simbolički rezak jer prikazuje krhotine hrvatske obitelji okupljene oko novoga ognjišta (grobnice) na kojoj blaguju svoj gorki objed. Istodobno, riječ je o jednom od najuspjelijih epiloga koje je publika imala prigodu pogledati unatrag nekoliko godina, a to se može reći i za cijelu predstavu koja koja pokazuje isušene, ali neiscrpljene izvore domaćega glumačkog ansambla i smjer kojim bi HNK trebao reaktualizirati svoj kulturni kredibilitet u osječkom prostoru.

Uz dobar tekst, pohvale najvećim dijelom idu na račun stare glumačke garde. Predstavu uvjerljivo nosi gostujući Osječanin Darko Milas, dominantan i govorno i karakterološki. Pravu tragičnu notu predstavi daje maestralni Milenko Ognjenović, koji je toliko životan, toliko organski urastao u tekst, da je teško ne povjerovati mu svaku rečenicu koju izgovori. Njegova gotovo biblijska parafraza Oca iznimno je ganutljiva i topla, tako da pomalo gorko zvuči kako taj glumac svoju najbolju ulogu potpisuje u mirovini. U tome mu se pridružuje i odlična Ana Stanojević, solidni Davor Panić i korektni Vladimir Tintor. Svi oni nenametljivo i iskusno iznose pravu dramu ne utječući se karikaturi i ne nasjedajući na jednostavnosti Matišićevih komičnih dijaloga. Mlađi članovi ansambla (Miroslav Čabraja, Duško Modrinić, Aljoša Čepl i Aleksandar Bogdanović) ovoga su puta prilično podbacili pokazavši ili banalna ili mlaka glumačka rješenja (s iznimkom solidne Ivane Gudelj). Neugodno lošu dionicu odigrao je pak Mario Rade glumeći mafijaša.

Posljednjom dramskom premijerom 105. kazališne sezone Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku pošlo je za rukom iznjedriti predstavu koja odmjereno i nenametljivo progovara o hrvatskoj zbilji s kojom dijeli odgovornost i postojanje. Bez razmetljivih najava ili ambicioznih predznaka, Sinovi umiru prvi djelo su koje kazalištu vraćaju njezina umjetnička počela; elementarni i životni dramski dijalog te gledateljsko pročišćenje.