Hulje na platnu

I Ellroy i Leonard izbjegavaju trivijalno moraliziranje i ne ustručavaju se plastičnog opisivanja najbestijalnijega nasilja, a protagonisti njihovih ostvarenja nisu junaci, već slojeviti i višedimenzionalni tipovi koji kao ribe u vodi plivaju kriminalnim miljeima

Nedavna televizijska prikazivanja krimi-drame Smrtonosni hitac redatelja Johna Maddena i TV-vesterna Posljednja postaja redatelja Dicka Lowryja, ekranizacija romana Killshot i Last Stand at Saber River Elmorea Leonarda, te stiliziranog noarovskog krimića Crna Dalija Briana De Palme, prilagodbe istoimenoga prvog romana iz tetralogije L. A. kvartet Jamesa Ellroya, samo su neposredan povod da se pozabavimo adaptacijama proze dvojice glasovitih književnika koji već desetljećima uživaju podjednaki kultni status. Holivudski filmski i televizijski producenti već dulje od pola stoljeća učestalo posežu za djelima dvojice književnika koje, osim naglašene sklonosti pisanju intrigantnog i vrlo potentnog pulpa, nekovrsnoga paklenog šunda simplificirane narativne strukture i žestokih dijaloga koji nerijetko funkcionira kao već dovršen filmski scenarij, povezuju i fasciniranost filmom te težnja za izbjegavanjem doslovnog moraliziranja. I Ellroy i Leonard pisci su koji izbjegavaju trivijalno moraliziranje i koji se ne ustručavaju plastičnog opisivanja najbestijalnijega nasilja, a protagonisti njihovih ostvarenja nisu junaci, svakako ne u konvencionalnom smislu riječi, već slojeviti i višedimenzionalni likovi, često mutni i sumnjivi tipovi koji kao ribe u vodi plivaju amoralnim i polukriminalnim miljeima u kojima se do zakona i morala drži koliko i do lanjskoga snijega.

Tjeskoban i nasilan polusvijet

Književne, semantičke i stilske osobine Ellro-ye-ve i Leonardove proze utemeljene su na tradiciji američkoga realizma koji često bez imalo kompromisa predočava tamno i tjeskobno naličje američkoga društva, istodobno nimalo ne uljepšavajući činjenice i ne nudeći laka rješenja koja istinski nisu ni moguća. Bez obzira jesu li priče njihovih romana i kratkih priča smještene u Los Angeles 40-ih godina prošlog stoljeća, u grad za koji je veliki Raymond Chandler u nedovršenom romanu Poodle Springs napisao da „izgleda kao i svakog jutra, poput kurve koja je skinula šminku“, ili u L. A. danas kakav zatječemo u Ellroyevoj priči i žestokom krimiću Kraljevi kvarta (Street Kings) Davida Ayera, seriozni Ellroy i umetanju (crno)humornih elemenata sklon Leonard tamnim bojama iznimno sugestivno oslikavaju depresivnu atmosferu grada anđela, koji je u njihovim vizurama grad palih ili pak gadno posrnulih anđela. U tom su smislu obojica legitimni baštinici Chandlerova svijeta i nastavljači njegova djela, koje u mnogim detaljima kakvoćom i nadvisuju.

Kadar iz filma Uhvatite malog (1995)

Inteligentno koncipirani zapleti, profiliranje životnih i slikovitih antijunaka, spretno i dinamično pripovijedanje, živi i iskričavi dijalozi te eksplicitno i ekspresivno dočaravanje često ekstremna nasilja vrline su rukopisa obojice pisaca, i Jamesa Ellroya koji je prema vlastitim riječima čitav život obilježen tragedijom iz djetinjstva, kada je u dobi od deset godina ostao bez nasilno usmrćene majke, nakon čega mu je otac darovao knjigu Značka o losandželeskoj policiji autora Jacka Webba, i Elmorea Leonarda, kojega je na okušavanje u pisanju također već u djetinjstvu nagnalo čitanje novinski serijalizirana romana Na zapadu ništa novo Ericha Marie Remarquea. Webbova je knjiga Ellroya naknadno motivirala na pisanje Crne Dalije, prvoga romana iz Losandželeskog kvarteta, koji čine Veliko ništavilo, L. A. povjerljivo i Bijeli jazz, a koji je izrazito nenadahnuto i prilično slabo ekranizirao Brian De Palma. S druge strane, Leonard se kao pisac već na početku nametnuo jedinstvenim, jezgrovitim, ekonomičnim i učinkovitim stilom, vođen kojim će formulirati i Deset pravila efektnog i ekonomičnog pisanja. Karijeru započevši kao pisac vesterna koji se naposljetku okrenuo krimićima, Leonard se s vremenom prometnuo u jednog od najpopularnijih i najplodnijih pisaca današnjice, a kao tajnu istodobnog stjecanja i popularnosti i ugleda navodi upravo spomenutih Deset pravila..., koja započinju uputama o izbjegavanju prologa i opisa vremena već na samu početku knjiga, a uz prijedloge o uporabi slenga i dijalekata u dijalozima te ustručavanja od dubljega poniranja u karakterizacije likova, završavaju preporukama da se ne ulazi u opširno opisivanje mjesta zbivanja ni detalja na njima, kao i da se izbjegavaju suvišna literariziranja i sve ono što bi moglo odbiti čitatelje.

Iz prethodno rečenoga posve je razumljivo zašto su 64-godišnji Ellroy i 87-godišnji Leonard toliko omiljeni među holivudskim filmašima. Za Ellroya je prijelomna bila sjajna prilagodba romana L. A. povjerljivo u režiji Curtisa Hansona, jedan od najboljih i najvažnijih filmova devedesetih, u kojem je piščeva proza tretirana na najbolji mogući način. U storiji vremenski smještenoj u 1953, u kojoj Los Angeles pogađa val nasilja i rat gangsterskih skupina, dok je uglavnom korumpiranim čuvarima zakona borba protiv kriminala posljednja rupa na svirali, u središtu su zbivanja vrlo grub i naprasit, ali pošteni murjak Bud White u odličnoj ulozi Russella Crowea, te dvojica njegovih kolega, elegantni i razmetljivi Jack Vincennes u izvedbi Kevina Spaceyja te mladi i neiskusni Ed Exley u interpretaciji Guya Pearcea. Kad dečki posumnjaju da je kriminalni mastermind zapravo njihov šef, počet će se odmotavati novi koloplet zločina i smrti u koji će biti uključena i otmjena escort-dama Lynn Bracken (Oscarom nagrađena Kim Basinger), što će antijunake prisiliti na zajedničko djelovanje i mijenjanje dotadašnjih metoda rada. U dotad ne odveć ambicioznom Curtisu Hansonu, koji se prilično solidnim i Hitchcockom nadahnutim triler-dramama Prozor spavaće sobe, Loš utjecaj, Ruka koja njiše kolijevku i Divlja rijeka afirmirao kao pouzdan redatelj jasno raspoznatljive, no ponešto zatomljene autorske osobnosti, Ellroy je pronašao savršena suradnika sposobna iznimno sugestivno dočarati mizantropiju, pesimizam i tjeskobu svoga djela. Unatoč određenim scenarističkim izmjenama Ellroyeva romana iz kojeg je Brian Helgeland izbacio određene podzaplete i detalje, složeno je narativno strukturiran L. A. povjerljivo ne samo fascinantna posveta klasičnom film-noiru nego i ostvarenje koje moralističkim žalcima i temom korupcije u policiji i medijima odlično korespondira s današnjim vremenom.

Kadar iz filma L. A. Confidential (1997)

Tijekom proteklih petnaest godina uslijedio je niz manje ili više uspjelih ekranizacija Ellroyeve proze, a najzvučnije među njima spomenute su De Palmina Crna Dalija i energični Ayerovi Kraljevi kvarta. Dok prvi film, temeljen na nerazjašnjenu slučaju ubojstva mlade djevojke Elizabeth Short, o čemu je pisac kao dječak čitao u Webbovoj knjizi, zadivljuje isključivo vrhunskim dizajnom, fotografijom znamenitoga Vilmosa Zsigmonda i ponekom redateljskom majstorijom, dok su i karakterizacija likova, dramaturško jedinstvo i koherentna naracija položeni na oltar dojmljiva dizajna. Sugestivno režirani Kraljevi kvarta, suvremenija derivacija L. A. povjerljivo, pesimističan i opor Ellroyev svijet oslikavaju primjereno mračnim, nelagodnim i mizantropskim tonovima, kojima ne mogu naškoditi ni predvidljivost ni poprilična klišeiziranost.

Opore mračne priče

Elmore Leonard, pak, recentnu popularnost može zahvaliti Barryju Sonnenfeldu, koji je 1995. režirao krimi-komediju Uhvatite malog, najuspjeliji film njegove dosadašnje redateljske karijere. Taj je naslov inicirao nastanak niza prilagodbi Leonardovih djela, među kojima se kao najzanimljivije i najkvalitetnije izdvajaju humorna drama Dodir Paula Schradera, nesuđenoga svećenika kojega je piščev roman zaintrigirao tematiziranjem odnosa prema religioznosti i vjeri, potom očekivano brbljav krimić Jackie Brown Quentina Tarantina, ekranizacija romana Rum-punč, te izvrsni humorni romantični krimić Daleko od očiju Stevena Soderbergha. Elmorea Leonarda, zvana i „Dickensom iz Detroita“ i „Mohammadom Alijem kriminalističkih romana“, nikad nije osobito zabrinjavala vjerodostojnost filmskih interpretacija njegovih djela, već je samo isticao važnost kakvoće filma. Makar se može reći da su on i Ellroy stvaraoci oprečnih senzibiliteta, jer Leonard tjeskobne storije obogaćuje dozom humora, a Ellroy teži nelagodi i ozbiljnosti, baš kao što se prvi bavi svijetom varalica, sitnih lopova, zelenaša i sličnih gubitnika, dok je drugi nastavljač tradicije Hammeta i Chandlera, u cijelosti je ipak više onoga što ih povezuje. U to ćemo se uvjeriti i u za ovu godinu najavljenim ekranizacijama Ellroyeva Bijelog jazza i Leonardova romana Freaky Deaky.