Hrvatska kakvu nismo sanjali

Na internetskim stranicama Radio-Televizije Republike Srpske moglo se pročitati da je 6. travnja 1992. „dan kad je počeo progon Srba iz Sarajeva i najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“. Na takvo iskrivljavanje povijesti službena Hrvatska ostala je nijema

Šestoga travnja u Sarajevu je obilježena 20. obljetnica početka opsade grada, za vrijeme koje su Srbi ubili 11.541 osobu, od kojih 1500 djece. Prilikom komemoracije taj je događaj vizualiziran postavljanjem istoga broja crveno obojenih praznih stolaca u središtu grada.

Na obilježavanje su pozvani političari, diplomati, javni djelatnici, ratni izvjestitelji i mnoge druge osobe vezane uz ta tragična zbivanja.

U drugom entitetu BiH, koji se prozvao Republika Srpska, taj je događaj krajnje negativno ocijenjen. Za njih su prazne stolice „ratno-propagandni performans“, koji „neodoljivo podsjeća na događaje koje je režirao muslimanski ratno-propagandni stroj za vrijeme nesretnog ratnog sukoba, potičući mržnju i praveći od muslimanskog naroda jedine žrtve, a od Srba agresore i ubojice“. Štoviše na internetskim stranicama entitetske radio-televizije moglo se pročitati da je 6. travnja 1992. „dan kad je počeo progon Srba iz Sarajeva i najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“.

U središtu Sarajeva postavljena je „crvena rijeka” od 11.541 stolca, koja simbolizira ubijene za vrijeme srpske opsade grada

Službena Hrvatska na takvo iskrivljavanje povijesti ostala je nijema, a ni sama komemoracija nije dobila primjerenu pozornost u našoj zemlji. Zašto? Realna politika traži pomirenje zavađenih susjeda kao preduvjet da se s njima može trgovati i surađivati na druge načine. Promičući realnu politiku prema RS, predsjednik Ivo Josipović dobio je visoko priznanje koje je otišao osobno primiti u Banju Luku. Iz istog razloga u taj grad otišla je nedavno i visoka delegacija HDZ-a BiH sudjelujući na proslavi 20. obljetnice utemeljenja tog, na etničkom čišćenju i zločinima utemeljena, entiteta.

Negdje istodobno s tim događajima Hrvatska se, slijedeći svoje saveznike, uključila u embargo prema Iranu, premda nas je ta država u najtežim vremenima svestrano podupirala, među inim i kršeći embargo koji nam je nepravedno bila uspostavila međunarodna zajednica. Takve nedosljednosti opće su poznate te ih ovdje ne treba nabrajati.

To je realna politika u kojoj nema ni ljubavi ni simpatija, nego samo goli interesi. Tako smo politički odgajani pa je prihvaćamo irealno kao i „činjenicu“ da Hrvatska danas nije u ratu, premda njezini vojnici ratuju – samo tisućama kilometara od naše zemlje.

A mora li tako biti? Vjerojatno da, premda, zbog moralne higijene, nije loše makar povremeno sanjati i drukčije.

Najprije se prisjetimo Hrvatske svedene na „ostatke ostataka“, podijeljene na tri „entiteta“ Lajosa Kossutha, koji ju nije vidio na zemljopisnoj karti, i Karađorđevića, koji su se pobrinuli da doista i bude tako… Prisjetimo se Hrvata u koje se pucalo u parlamentu, ubijalo na „križnim putovima“, osuđivalo na dugogodišnje robije na montiranim procesima, ponižavalo, pralo mozgove i prepariralo za dvolično ponašanje… S druge strane prisjetimo se stranaca, pojedinaca ili udruga, koji su se zalagali za hrvatske „zatočenike savjesti“, ili nekih država koje su im davale politički azil kao i mogućnost ograničenoga političkog djelovanja u egzilu. Ni njima nije uvijek bilo probitačno tako postupati, no tim su veći bili u našim očima.

Zatim sanjajmo što bi bilo da je Hrvatska, izborivši se za državu i demokraciju, od početka inaugurirala „nerealnu“ državnu politiku koja će se odlučno i dosljedno zauzimati za ljudska i etnička prava u svakom kutku Zemlje gdje god su ugrožena? Koja bi vrisnula na svako poniženje osobe i njezine zajednice. Naišli bismo na nerazumijevanje, trpjeli štetu… no dosljedno postupajući na kraju bismo bili prihvaćeni. Možda kao čudaci! Ta međunarodna zajednica dovoljno je moćna da trpi i jednog čudaka? Hrvatska-čudak! E pa što, barem bi svatko u svakom trenutku mogao na nas staviti prst na zemljovidu.

Ova razmišljanja nisu realna vjerojatno jer ih pišem pod dojmom jedne smrti i uskrsnuća (!) koje smo ovih dana proživljavali. Pod tim dojmom vjerojatno nije bio Benjamin Franklin dok je pisao (parafraziram): „Oni koji nakon izborene slobode ne nastave, radi malo privremene sigurnosti, zalagati se za slobodu drugih, ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost.“ Ali je svejedno zapisao!