Gorljiv kršćanski duh

Kršćanska povijest Zadra kao kulturno-umjetničke, političke i crkvene prijestolnice Dalmacije današnjim je povjesničarima uglavnom poznata, no bogata crkvena prošlost njegove okolice, usprkos njezinoj neprijepornoj važnosti za razumijevanje dalmatinskih društveno-povijesnih i kulturnih procesa, u hrvatskoj je historiografiji ostala relativno neistraženo područje. Prijevod drugoga sveska knjige Kršćanski Zadar Carla Federica Bianchija, objavljena 2011. u nakladi Zadarske nadbiskupije i Ogranka MH u Zadru, jedinstveno je djelo naše historiografije koje će zasigurno pridonijeti rasvjetljavanju te neobično zanimljive i važne tematike. Objava prijevoda planirana je još 1991, no zbog zahtjevnosti prevođenja i niza nepovoljnih okolnosti ostvarena je tek dvadeset godina poslije, na trostruki jubilej C. Bianchija: 200. obljetnicu rođenja, 120. obljetnicu smrti i 130. godinu tiskanja njegove knjige Zara cristiana.

Prev. Velimir Žigo, izd. MH Zadar i Zadarska nadbiskupija

Riječ je dakle o prijevodu talijanskoga djela iz 1879. zadarskog župnika, povjesničara i historiografa koji je uz revan pastoralni rad istražujući zadarske arhive zabilježio povijest Katoličke crkve na prostoru današnje Zadarske nadbiskupije, pišući pritom i društveno-umjetničku, arheološku i demografsku kroniku toga kraja. Drugi svezak izišao je prije prvoga koji opisuje sam Zadar, jer je u ovom trenutku znanstveno važniji jer obrađuje uglavnom nedovoljno istraženu građu. Izdanje na hrvatskom, plod marljivosti prevoditelja Velimira Žiga, glavnog urednika Šime Batovića te Stijepe Obada i Eduarda Peričića, sastoji se od triju temeljnih poglavlja: Otočne župe, Priobalne župe i Kopnene župe, koja donose različite podatke o sakralnim građevinama, župnicima, arheološkim nalazištima i dr. Osobito su zanimljivi brojni dodaci poput eseja o ninskim starinama, popisa crkvenih nadarbina, bratovština, isprava i sl., u kojima je razvidna akribičnost i plastičnost Bianchijeva diskursa.

Poseban naglasak autor stavlja na opis početaka župa, utemeljenje župnih i područnih crkava, njihovo stanje nekad i u njegovo vrijeme te redoslijed župnika i svećenika. Osobita je pozornost posvećena bivšim biskupijama u Ninu i Biogradu te važnoj crkvi u Pagu, jer su po starosti i važnosti „dostojne počasnog spomena, osobito ninska, čiji počeci sežu u apostolska vremena“. Uz opis pustošenja kuge i turskih hordi na zadarskom i ninskom području, Bianchi podsjeća da su seoske crkve bile prije svega posvećene „tajnama naše svete vjere“, Djevici i najstarijim svecima. Nakon pustošenja, obnovljene su crkve izgubile stare zaštitnike, izuzev onih posvećenih Gospi, i zamijenili ih s prvakom nebeske vojske Sv. Mihovilom Arkanđelom, Sv. Jurjem, Martinom ili Rokom. Bianchi tako navodi da je 1468. u Zadarskoj nadbiskupiji bilo 280 naselja (bez otočnih), a u 16. stoljeću ostalo ih je 96. Oko 1700. broj je župa u Zadarskoj nadbiskupiji zbog pustošenja zadarske okolice spao na 35. Otočnih župa zadržalo se 30–33 i u Bianchijevo doba. Tridesetih godina 19. stoljeća u Zadarskoj nadbiskupiji bilo je samo 68 župa, a nakon spajanja Zadarske nadbiskupije i Ninske biskupije 1828. Zadarska nadbiskupija imala je 104 župe i kapelanije. Prije priključenja Ninske bilo je oko 26.930 vjernika, a poslije oko 38.330 od ukupno 63.556 stanovnika. U knjizi su izneseni podaci za ukupno 370 crkava, 91 kapelu i 51 samostan. Zanimljivo ih je usporediti s današnjom Zadarskom nadbiskupijom, koja broji 164.310 stanovnika, uglavnom katolika.

Ne treba zaboraviti da je Bianchi bio i konzervator povijesnih spomenika te dopisni član Središnjega konzervatorskog povjerenstva u Beču, dakle i vrstan poznavalac povijesti umjetnosti i arheologije. Prvi je temeljito opisao vrijedne relikvijare, predmete velike umjetničke vrijednosti, koji su se nalazili u zadarskim crkvama, a danas su temelj stalne izložbe zadarske crkvene umjetnosti. Zato u Kršćanskom Zadru nalazimo i niz zapisa koji se bave zaštitom umjetničke baštine (npr. Ninske starine, str. 170) i arheološkim nalazima. Bianchi često dotiče hrvatsku povijest ovoga područja, ali i šire, s dosta ispravnih stajališta. Hrvate naziva Croati, ili Slavi – Croati ili Illirico – Slavi, Illirici. Slično tomu, hrvatski jezik naziva ilirskim, ili slavenskim, odnosno ilirsko-slavenskim: lingua Slava, (Slavonicum), ili lingua illirica, tj. lingua illirico-slava.

Kršćanski Zadar jedinstveno je djelo koje obuhvaća i obrađuje cijelo područje Zadarske nadbiskupije, pisano na temelju izvorne arhivske, ali i arheološke građe, kao i bogata autorova iskustva. Knjiga donosi obilje zemljopisnih mjestopisa i osobnih imena, što je vidljivo iz kazala, kao i popise naselja kojima se u povijesnom vihoru zametnuo trag, ali se spominju u ljetopisima. Djelo, naravno ima i nedostataka, jer je na njemu radio samo jedan čovjek. Ponajprije je to izostanak literature i bibliografije te mjestimično krivo pročitana arhivska građa. Unatoč tomu, Bianchi je najčešće pouzdan izvor i gdje se god rabe arhivski podaci, koje je on crpio, redovito se uočava da je vjerno prenio građu. Uz pohvale zadarskom Ogranku MH i Nadbiskupiji na publiciranju djela koje će ispraviti neke povijesne netočnosti i potaknuti nova istraživanja, na ovom je mjestu nužno još jednom istaknuti porazan podatak da je na prijevod trebalo čekati 130 godina.