Dramaturške dvojnosti

Francuski film Point Blank redatelja i koscenarista Freda Cavayea uklapa se u trend akcijskoga trilera. U tome ostvarenju bez poteškoća uočavamo izražen odnos prema nasljeđu suvremenoga američkoga filma, a naglašeno redateljevo prožimanje francuskoga senzibiliteta i američkoga žanrovskoga sustava svakako može potvrditi i podatak da je Cavayeov film Pour Elle (2008) doživio i američki remake pod naslovom Sljedeća tri dana (The Next Three Days, 2010) u redateljskoj izvedbi glasovitoga Paula Haggisa.

Point Blank je priča o medicinskom tehničaru Samuelu Pierretu (Gilles Lellouche) koji iz bolnice mora izbaviti ranjenoga kriminalca Huga Sarteta (Roschdy Zem) ne bi li otmičar oslobodio njegovu trudnu suprugu Nadiu (Elena Anaya) te obuhvaća i podjelu policijskih dužnosnika na ispravne i pokvarene koji se tijekom narativnosti iskazuju prijelomnim antagonistima. Jer medicinski tehničar i ranjeni kriminalac u egzistencijalnom žrvnju dosežu akcijsko zajedništvo u razrješenju narušene ravnoteže, nastoje spasiti opstojnost i raskrinkati etabliranoga policijskog komandanta Wernera (Gerard Lanvin), koji u zločinačkom djelovanju ne preza ni od umorstva suprotstavljene mu policajke Fabre (Mireille Perrier). Zapažamo, dakle, da se film uglavnom posvećuje arhetipskim narativnim strukturama i temeljen je na akcijskom, a ne karakternom.

Roschdy Zem (lijevo) i Gilles Lellouche (desno) uspješno su utjelovili zanimljive središnje likove

Point Blank urbani je film pariškoga zaleđa i podzemlja, što obuhvaća i podzemnu željeznicu, a variranje interijera i eksterijera možda je i ponajbolji njegov segment. Jer ogoljela scenografija osnažena je dojmljivim produkcijskim dizajnom Phillippea Chifrrea i oslikana snimateljskim radom Alaina Duplantiera. Uporaba zagasitoga kolorita pridonosi tjeskobnome ugođaju filma, egzistencijalnoj borbi središnjih likova, pokušaju očuvanja obiteljske zajednice medicinskoga tehničara ili revalorizaciji digniteta ranjenoga kriminalca i njegovu osvetništvu zbog namještaljke i kasnijega bratova stradanja. Naglašeni se intenzitet filmske cjeline pritom postiže i dinamičnom kamerom kao i čestim strelovitim kretanjem likova unutar prizora, a pogotovo u svrhovitome održanju strukture djela s pomoću montažerskih postupaka Benjamina Weilla. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Fred Cavaye vrlo ekonomičan u redateljskim postupcima, pa nedostatak opsežnijega proračuna zakriva unutarprizornom uporabom snimki nadzornih kamera ili minutažom koja doseže 84 minute, dakle daleko manje od trajanja kakva suvremenoga američkoga akcijskoga trilera. Redatelj Fred Cavaye lako postiže dinamičnost ili povišen akcijski intenzitet, no pritom u scenarističkom predlošku surađujući s Guillemeom Lemansom prečesto ostaje na razini arhetipske strukture i istoznačnim karakternim određenjima te povremenoj nerazabirljivosti same prikazane priče. Takve su postavke svakako odslik američkoga visokoproračunskoga filma od 1990-ih nadalje, koji se na račun dojmljivih karaktera i jasno provedene narativnosti više bavi intenzivnim specijalnim efektima, maniristički naglašenim potjerama i povišenom kinetičkom osjetilnošću u gledatelja. Zasigurno i upravo zbog toga u dramaturgiji nailazimo na niz dvojnosti. Od početne medicinskoga tehničara, običnoga čovjeka koji se našao u neobičnoj situaciji i kriminalca profesionalca koji usprkos opasnosti vjeruje u sebe i svoje sposobnosti, preko podjele policajaca na dobre i loše, pa sve do žene, predstavnice prirodnoga nasljednoga prava, koja u borbi za vlastiti život nadvlada pokvarenu policajku, predstavnicu iskrivljavanja pisanih zakona. Pridodamo li tomu i mladu policajku Susini (Claire Perot), čije djelovanje naposljetku potvrđuje zakonsku učinkovitost policijskoga sustava, posve je jasno da se Point Blank mjestimice ne može odmaknuti više od pukih klišeja žanra kriminalističkoga filma akcijskoga predznaka. Zbog toga je glumačkomu postavu zasigurno bilo podosta teško ostvariti potpuno uvjerljive likove. Srećom, Gilles Lellouche i Roschdy Zem poprilično se uspješno nose s temeljnim postavkama središnjih likova, a nepobitno možemo ustvrditi da se Zem vinuo do dojmljivijega glumačkoga ostvarenja negoli njegov poznatiji kolega Lellouche, upravo zbog toga što se njegova gluma više oslanja o unutarnju ravnotežu, a ne tek na izvanjske odraze narušenoga unutarfilmskoga stanja. No i Gilles Lellouche primjereno vlada filmskim prostorom vodeći gledatelja osjećajem opasnosti za obiteljsku zajednicu. Šteta je što nije bilo više karakternoga prostora za kvalitetnija glumačka tumačenja Gerarda Clavina i pogotovu Mireille Perrier, a ni svježi šarm Elene Anaye nije postao ništa više od navedene označnice.

Dakle, bez obzira na tržišni uspjeh Cavayeova filma u francuskome podneblju i mogući američki remake, razvidno je da taj filmski stvaralac u restrukturiranju postulata suvremenoga američkog akcijskog trilera preuzima i manje vrijedne segmente žanrovskoga filmskoga jezika. Čini se da kinetičnost Cavayeova uratka štošta duguje glasovitome američkom akcijskom filmu Brzina Jana De Bonta (1994), a možemo povući i kontekstualne ili pak stilske poveznice i s ponekim djelima francuskih neobaroknih redatelja 1980-ih kao što su Diva Jean-Jacquesa Beineixa (1981) ili Subway Luca Bessona (1985). Nastao na razmeđu dviju spominjanih kinematografija, uradak Point Blank nije ipak tako dobar da bi postao važan i u svjetskim filmskim razmjerima.