Danas razumijemo Albeeja bolje no ikad

Drama Tko se boji Virginije Woolf? danas nam je bliža jer imamo iskustvo tranzicijskog društva / Film se razlikuje od kazališta po mogućnosti kontrole koju pruža redatelju

Filmska, televizijska i kazališna redateljica Vlatka Vorkapić scenaristica je i redateljica niza igranih, dokumentarnih i dokumentarno-igranih televizijskih serija te autorica tridesetak dokumentarnih filmova, za koje je dobila više nagrada. Njezina drama Judith French 2006. dobila je prvu nagradu Marina Držića, a Albeejeva Tko se boji Virginije Wolf?, premijerno izvedena prošloga tjedna u HNK-u, njezina je prva režija u Splitu.

Gotovo šest godina prošlo je otkad je vaša drama Judith French osvojila nagradu Marina Držića za tekst i pet otkad je ta drama doživjela uspješnu premijeru u vašoj režiji. Rijetko ste se nakon toga bavili kazalištem, zašto?

Nakon što je moja drama Judith French osvojila Držića, bilo je potrebno godinu i pol da ona zaživi kao predstava. U nezavisnim produkcijama realizacija ide prilično teško i sada sam sretna da predstava i dalje živi svoj kazališni život u Teatru Exit. Kako najčešće pišem sama, a samo ponekad u suradnji, jednostavno zato jer želim režirati neke svoje priče, moje režiranje u kazalištu čekalo je da napišem novi tekst. Ali kada me pokojni Ante Čedo Martinić prošle godine nazvao i predložio da režiram Tko se boji Virginije Woolf?, odmah sam pristala jer to je sjajna drama.

Vraćate se kazališnoj režiji klasikom. Prošlo je pedeset godina od praizvedbe te drame na Broadwayu, jesu li se ljudski odnosi o kojima je u njoj riječ danas bitno promijenili?

Ti prizori iz bračnog života razumljivi su i danas, jednako kod nas kao i bilo gdje u svijetu. Nekako istodobno kad je Albee napisao tu dramu Eric Berne napisao je knjigu Koju igru igraš?. U svojoj režijskoj koncepciji služila sam se tom knjigom. George je lik koji mnogo puta tijekom komada kaže „molim te, nemoj“, „upozoravam te“, „prestani“ i zapravo ne želi igrati igre. Ali to što netko ne igra neke igre ne znači da ih ne zna igrati. Tako George, kad odluči da mora igrati, postaje najokrutniji igrač. Srećom, Georgea vodi jaki poriv za istinom. Meni se osobno sviđa interpretacija da je u ovom komadu stariji bračni par na neki način spasio mlađi. Mislim da je to točno. Što se pak društvenoga konteksta tiče, danas nam je ovaj komad bliži jer imamo iskustvo tranzicijskog društva. Kada George govori o Marthinu ocu koji je ugledni član sveučilišne zajednice kao o lopovu koji „godinama pelješi ovo mjesto“ to nam se čini okrutno blisko. Vrlo je zanimljiv Georgeov monolog koji govori o kreaciji. Uspoređujući umjetnost i vlast, odnosno državni poredak, govori da jesu isto, da moraju biti isto jer dolaze iz istog izvora, dakle iz slobode izbora. To danas razumijemo bolje nego ikad.

Prvi put radite u Splitu, prvi ste put u velikoj kazališnoj kući. Kakvo je to iskustvo?

Iza glumaca i mene dva su mjeseca intenzivnih duplih proba, tako da ovaj put Split i nisam baš doživjela. Dragocjeno je iskustvo i dobar osjećaj kada se u radu na predstavi možeš koristiti tako velikim pogonom, od tehničke podrške do kreativnog osoblja. Jasno, najvažniji su ljudi koje sam ovdje zatekla i na ovom projektu upoznala poput oblikovatelja svjetla Zorana Mihanovića, oblikovatelja zvuka Tomislava Luetića i dramaturginje Dubravke Lampalov. Veselim se nekoj budućoj suradnji s njima.

Scenaristica ste, dokumentaristica, filmska i kazališna redateljica, dramska autorica... U kojoj od tih umjetnosti Vlatka Vorkapić najradije boravi?

Zapravo sve volim podjednako, bilo da je riječ o dokumentiranju stvarnosti ili o fikciji. Često mi se dogodi da me na jednom projektu nešto inspirira za drugi. Isto tako, radeći jedno zaželim se opet drugog. To mi razbija rutinu i daje potrebnu svježinu. Kako sam samostalna umjetnica, pisanjem koje nije financijski unaprijed isplativo mogu se baviti jedino u slobodno vrijeme. Slobodnoga vremena pak slobodnjaci kao ja baš i nemaju ako žele živjeti od svog rada. To je i razlog zašto tako dugo pišem svoj novi tekst za kazalište.

Dovršavate upravo svoj prvi igrani film, Sonja i bik, po scenariju koji ste radili zajedno s Elvisom Bošnjakom. Kakvo je iskustvo bilo raditi igrani film? Ima li zapravo – osim tehničkih specifičnosti – bitne umjetničke razlike u kazališnom i filmskom radu?

Žao mi je što sam tako dugo čekala na svoj prvi dugometražni film, ali ipak mi je drago da me to potaknulo na rad u kazalištu. Najveća je razlika u mogućnosti kontrole koju film pruža redatelju jer je film uvijek onakav kakav ste montirali i njegov finalni izgled ne ovisni o suživotu s publikom. A to nije tako u kazalištu. U tome je i ljepota i okrutnost kazališta. Naime, važno je da se dogodi ta magija s publikom koja diše isti zrak u istom prostoru s glumcima. Divno je kad se to dogodi.

Posljednjih mjeseci riječ koju najčešće čujemo u Hrvatskoj jest kriza. Kakav je vaš odnos prema toj riječi i onomu što ona podrazumijeva? Osjeća li se kriza u vašem radu, produkcijskom i kreativnom?

Novac nije presudan za kreaciju, ali neke su umjetnosti u startu skuplje, primjerice film. Krizu u produkcijskom smislu svi osjećamo. Kao samostalna umjetnica često sam imala neke svoje male krize poput prolongiranja projekata ili financijskih poteškoća, tako da to meni nije nepoznato. Ali nekako se posložilo da mi je ova godina zapravo jako dobra – završavam dugometražni igrani film Sonja i bik i upravo sam imala premijeru predstave Tko se boji Virginije Woolf?. Kad bi svaka godina bila takva...