Danas je individualnost postala imperativ

Hrvatska animacija u velikom je usponu i sve je više odličnih mladih animatora koji imaju mnogo energije i talenta / Lutka je materijalni artefakt potrošačke kulture /

Izražavanje onih istinskih, opipljivih emocija pred drugima smatra se gotovo neprihvatljivim

Relativno nedavno Zagreb je nakratko slovio kao svjetska prijestolnica animacije. Proplamsaji stare slave oživjeli su nedavno na Festivalu hrvatskog animiranog filma, koji je ponudio niz kvalitetnih mladih autora. Ali te smo se prošlosti najbolje sjetili filmom Soba (2011) iz produkcije kuće Kinorama, autorice (scenaristice i redateljice) Ivane Jurić. Taj animirani film odabran je za festival New Directors / New Films, održan 21. ožujka–1.travnja u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, kao jedan od dvanaest najboljih kratkih filmova (po ocjeni žirija) iz cijeloga svijeta. Film je već dobio glavnu nagradu na Festivalu hrvatskog animiranog filma 2011, obišao je Europu na raznim filmskim festivalima, a otkupila ga je i francuska televizijska kuća Arte za prikazivanje u emisiji Court-Circuit, koja godišnje otkupljuje pet do šest najkvalitetnijih svjetskih filmova.

Snimio Fedor Fischer

New Directors / New Films vjerojatno je najugledniji festival novih autora na svijetu. Organizira ga američko Filmsko društvo Lincolnova centra, a ovo je već četrdeset i prva godina kako se odvija. Na njemu su kao mladi filmaši započeli: Pedro Almodovar, Steven Spielberg, Stanley Kubrick, Wim Wenders, Christopher Nolan, Spike Lee, Wes Anderson, Wong Kar-wai, Whit Stillman, Sally Potter, Kevin Smith, Guillermo Del Toro i mnogi drugi. Od svih razvikanih uspjeha naših umjetnika u inozemstvu, ovo je trenutačno najrealniji, s najvećom težinom u posljednjih desetak godina.

Film Soba petominutna je stop-animacija koja pokreće starinske lutke, a govori o snošaju, koji je protagonistici jedini način ostvarivanja sebe, i njezinoj spoznaji kako u tome ne može pronaći smisao. Po tome podsjeća na epizode iz Eliotove Puste zemlje, posebice na drugi i treći dio, u kojima ništavilo suvremenog života odjekuje u ispraznosti romantičnih i neromantičnih ljubavnih susreta. Pokrenute lutke kod Ivane Jurić zapravo su neplodni ljudi (Šuplji ljudi, rekao bi spomenuti pjesnik).

Kako je za ovaj članak izjavio vodeći hrvatski filmolog Nikica Gilić: „Animirani film Soba s jedne se strane može promatrati kao primjer aktivističke umjetnosti, u kojoj se audiovizualnim sredstvima govori o društvenim problemima, u ovom slučaju o muško-ženskim odnosima, no prije svega riječ je o iznimno duhovitoj i maštovitoj strukturi. Stil animacije (trzavi pokreti), materijal koji se animira, uporaba boja i svjetla istodobno sugeriraju karnevalsku viziju suvremenoga svijeta kao dekadentne lutkine kuće, suvremene verzije skandinavskoga kazališnog egzistencijalizma, i kao parafraza nadrealističkih i ekspresionističkih tendencija istočnoeuropske tradicije animacije lutaka.“

Soba je drugo veće ostvarenje mlade autorice (rođena je 1982. u Osijeku), a prvi je bio također vrlo zapažen film (s kojim je diplomirala na odsjeku za nove medije zagrebačke Likovne akademije) pod naslovom I (2009). Uz animaciju Ivana Jurić bavi se kolažom, crtežom, a odnedavno i slikarstvom: prošle jeseni izlagala je razigrane slike koje kombiniraju realizam i ilustrativnost uz dodatak duhovitih zvukova (svojstvenih animiranim filmovima) u galeriji Marisal, nastale u koautorstvu s afirmiranim mladim slikarom Fedorom Fischerom. Slike su potpisane zajedničkim imenom JUFI (skraćeno od Jurić–Fischer) i pokazale su zrelu i promišljenu likovnu igru, vrlo nepretencioznu po tematici (realistične i ilustrativne životinje), s velikom važnosti pridanom kompoziciji, likovnim elementima, ravnoteži i svim formalnim aspektima slikarstva.

Razgovarali smo s plodnom autoricom.

Koji su vam uzori u animaciji, a koji za vizualni dojam vaših filmova? Koji su vam najdraži animirani filmovi?

Na početku studija na moj rad uvelike su utjecali Jan Švankmajer i Chris Marker, a nakon te početne faze filmskog učenja uzore za stvaranje počela sam pronalaziti i u drugim medijima. Iznimno su me oduševile fotografije američke umjetnice Nan Goldin, u kojima često razotkriva socijalne tabue s eksplicitnim istraživanjem ljubavnih veza, seksualnosti i erotizma, te prikazuje razarajuće efekte side na njezinim prijateljima.

Ima li nade za budućnost hrvatske animacije? Možete li navesti još neke mlade hrvatske animatore koje smatrate kvalitetnima?

Mislim da je hrvatska animacija u velikom usponu i da je sve više odličnih mladih animatora koji imaju mnogo energije i talenta pa mi je teško izdvojiti samo neke od njih.

Kako je financirana Soba?

Sobu su financirali Hrvatski audiovizualni centar i Grad Zagreb.

Protagonisti su vašega filma lutke. Imaju li neku posebnu simboliku?

Lutke odabirem iz više razloga. Prvi razlog za njihov casting u filmovima je ono što lutka jest – objekt, materijalni artefakt potrošačke kulture. Njezina je mjera komad, njezina materijalna vrijednost jasno je istaknuta cijena, lišena bilo kakvih osobina i atributa izuzev onih koji se temelje na čistoj fizičkoj pojavnosti – slatka, mala, lijepa i dražesna. I to je sve, sve što ona jest. Drugi razlog za izbor lutaka njihova je simbolička uloga u zapadnom društvu. Njezini su se izgled i proporcije mijenjali u vremenu. U skladu s mijenama društva, uvijek je bila ideal žene, ali s aspekta zapadnoga, mahom patrijarhalnog (a često pritom i šovinističkog) društva. Lutka je igračka za „curice“, u biti vrlo eklatantan role model, prvi učitelj „uloge“ i „mjesta“ u rodno uređenu društvu. Konačno – trajni blag, možda i namješten lutkin smiješak svojevrsna je norma i u stvarnom društvu – u društvu u kojemu je individualnost postala imperativ, u društvu u kojem se izražavanje onih istinskih, opipljivih emocija pred drugima smatra gotovo neprihvatljivim.

Zašto je tema snošaja toliko važna u Sobi? Ima li u njoj autobiografije?

Scenariji mojih filmova intimne su ispovijedi bliskih prijatelja ili mene same. To su priče koje poznajem, kojima sam svjedočila i koje sam proživjela. U Sobi se ne bavim spolnim činom već njegovim doživljajem. Seks je samo sredstvo kojim glavni lik (lutka) želi doći do cilja – ljubavi. Elementi filma jesu autobiografski, ali isto tako u film su uključene emocije i iskustva mojih prijateljica.

Na čemu sad radite?

Trenutno radim scenarij za novi kratki animirani film, ali ovaj ću put umjesto lutaka animirati ljude. Osim filma, kolaži su nešto što stalno radim, a prema slikarstvu sam se otvorila prije nešto više od dvije godine kada smo Fedor Fischer i ja napravili našu prvu sliku Voodoo-Moodoo. U potpunosti sam se oduševila tim medijem i nastavili smo suradnju, koju danas popisujemo sa JUFI. Na svakoj slici radimo zajedno (često je to i istovremeno) ne potiskujući kreativnost onoga drugog, već naprotiv, dopuštajući drugomu da reagira svojim radom. Osim u slikarstvu s Feđom sam surađivala i na filmu. Na Sobi je bio scenograf, a u sljedećem filmskom projektu planiram JUFI iskoristiti kao dio aktivne scenografije.